Moje tijelo – moj hram

Sinoć sam bio u poslastičarnici sa svojom partnerkom. Naručili_e smo jedan od omiljenih dezerata – slatki vafl. Njen je bio sa bananama, preliven kremom, karamelom, moj sa čokoladom i borovnicama, preko oba su se topile velike kugle sladoleda. Mom uživanju nije bilo kraja, sladak završetak jedne hladne jesenje noći. Međutim, „čašu meda još niko ne popi, što je čašom žuči ne zagrči“, reče naš Njegoš veliku istinu, pa tako i moja noć nije završila slatko, već kajanjem i svojevrsnom kaznom, zbog jedenja „zabranjenog“ u „zabranjeno doba“, a znam odlično da to nije dobro za mene, naročito kao vrsni poznavalac nutritivnih sastava, etiketa, dnevnih kalorijskih potreba i raznih drugih informacija potvrđenih bezbrojnim istraživanjima. Dok sam se spremao da legnem u krevet, postavio sam sebi jedno pitanje koje se stalno ponavlja u mojoj glavi – Da li je moja briga prema mom tijelu motivisana ljubavlju ili mržnjom i da li u svom hramu klanjam sebi ili projekciji društva koje u osnovi nije naučeno da voli?

PC: Marija Jovanović

Vratimo se malo unazad i promislimo o tome kako vidimo svoje tijelo i kako vidimo tijela oko nas. Uzevši u obzir da sam na ovaj svijet donesen kao beba kojoj je pripisan ženski pol na rođenju, mogu da tvrdim da sam na svojoj koži do otkrivanja svog muškog rodnog identiteta imao priliku da osjetim na svojoj koži kako društvo tretira žene. Ovaj tretman ne obuhvata samo tretiranje ženskih uloga u društvu, već polaže pravo na naša tijela, naše ličnosti, naše želje, ambicije, potrebe – cijelo naše bivstvovanje. Nakon prolaska kroz proces prilagođavanja pola, imao sam drugu priliku, da shvatim kako naše društvo tretira muškarce, te kroz to takođe shvatio istu stvar – da čak i prelaskom u drugu, privilegovanu poziciju, moje tijelo i moje biće i dalje nije moje, već da kao i vazduh koji dišem pripada nekom drugom u ovom svijetu neslobodnih. Osvrnimo se oko sebe – ko je od nas cijenjen i prihvaćen u društvu? Svi_e mi koji_e ulazimo u uzak raspon zvani „standard“, koji je postavljen prilično visoko. Zategnuta tijela, bez masti na sebi, određene visine, određene težine, određenog obima, određenih polnih karakteristika, adekvatne veličine i izgleda genitalija, prihvatljivog rodnog izražavanja koje je u skladu sa pripisanom rodnom ulogom – brojke, kriterijumi, zahtjevi. Kršenje navedenih znači jasna kazna, prvo od društva, a onda društvo i ne mora da radi to, jer sami dajemo sebi kaznu, najoštriju kaznu – grižu savjesti, mržnju, osjećaj da nismo dovoljno dobri_e i vrijedni_e, da SAMO treba da se potrudimo dovoljno i eto nas, ulazimo u svijet odabranih. A zaboravljamo jednu važnu stvar: od nedostatka naše ljubavi prema sebi, mi gubimo, ali neko drugi dobija. Šta bi se desilo kad bismo naučili_e da volimo sebe i svoja tijela? Zasigurno, mnoge industrije bi se ugasile, a mnogi sistemi bili dovedeni u pitanje.

PC: Marija Jovanović

Prije nekoliko godina prisustvovao sam jednoj za mene tada jako značajnoj diskusiji o intersekcionalnosti i trans pokretu na kojoj je jedan od mojih trans prijatelja i aktivista Linn Koletnik iz Slovenije, govorio o povezanosti između transfobije (mržnji i predrasudama prema trans osobama) i fatfobije (mržnji i predrasudama prema debelim osobama). Na prvu loptu mi nije bila jasna poveznica između zajedničke mržnje prema debelim i trans osobama, ali onda sam shvatio da osim što sam internalizovao transfobiju, internalizovao sam i fatfobiju. Tokom perioda svog socijalnog autovanja (otkrivanja mog rodnog identiteta mojoj okolini) mržnja prema mom tijelu se pojačala, naročito okrenuta prema mastima na mom tijelu, koja su bila poveznica sa „ženskim“ tijelom i „ženskim“ karakteristikama. Mrzio sam svaku svoju oblinu iz dna duše, trenirao sam pun bijesa, sa željom da iskorijenim svako podsjećanje da nisam „pravi muškarac“, da sam drugačiji, da nisam rođen kao, u tom momentu svi muškarci koje sam poznavao. Odbacivanje zbog moje različitosti je bilo začinjeno mržnjom prema svemu što na meni ukazuje da JA nisam JA, pravi ja, da se moja spoljašnjost razlikuje od moje unutrašnjosti. Mislio sam da je mržnja nestala kad sam završio tranziciju, zadovoljan svojim Apolonom koji je živio od „komplimenata“ upućenih što od bližnjih, što od potpunih stranaca_kinja: „Nikad ti se ne bi reklo! (da si bio žensko)“. A kako da mi se kaže? To je bio cilj – uspješna tranzicija, brisanje svih tragova prošlosti, brisanje prošlog, dalekog života iz sjećanja, a onda možemo svi_e da se pravimo da se taj život nikad nije desio i da pred svima vama, a i pred sobom, stoji Jovan Džoli Ulićević, nov, neraspakovan, neukaljan ženskim tijelom i identitetom.

PC: Marija Jovanović

Razbijanje iluzije o mom tijelu kao tijelu “normalnog muškarca” (šta god to značilo), ali i potrebe da izgledam tako, zahtijevalo je bolno odbacivanje potrebe da budem prihvaćen i da pripadam masi, standardu. Pokazivanje mog trans tijela, izlaganje moje različitosti, mojih ožiljaka, nesavršenosti, odbijanje da kažem “hvala” na “uopšte ne izgledaš kao da si trans”, pokretanje razgovora o trans genitalijama, dok su drugi_e govorili_e o njima u prostorima u kojima nisam bio prisutan, nikad govoreći ispred mene o toj sramotnoj, sprdnji podložnoj temi – bio je politički čin vraćanja kontrole nad svojim tijelom, posjedovanja svog tijela i na koncu svog bića. Godine su bile potrebne da tijelo koje posjedujem isklešem, kao u kamenu, a zatim da ga sagledam, takvo kakvo jeste: visoko 168cm (ne 170cm kako sam govorio godinama), tamno, kovrdžavo, sa mišićima, sa mastima, sa kožom, sa kostima i svim ćelijama koje me čine onom osobom koja jesam. Godine su bile potrebne da svoje biće, koje je bilo i još uvjek jeste u beskrajnom bolu, podignem, uzmem za ruku i da počnem s istim da gradim ono što treba da nam je pruženo od kad udahnemo vazduh na ovoj planeti – ljubav prema sebi i osjećaj da sam dovoljan.

Ljubav prema sebi, svojoj ličnosti i svom tijelu ne može doći ukoliko ne počnemo da odmotavamo klupko mržnje. Skidanje mržnje sa sebe, sloj po sloj, znači bol, znači rane, krv, ali je IZBOR – izbor da odbijam da kopiram ovaj ugnjetavajući sistem i da ga umnožavam; da odbijam da učestvujem u profitu drugih na osnovu ideje da mogu da izgledam i uvjek budem bolji i da mi za to treba uklapanje u standarde; da odbijam da širim ideju da nismo dovoljni_e, dovoljno dobri_e, lijepi_e, pametni_e, vrijedni_e. Ljubav prema sebi neće doći ako ne odbacimo, prkosno i ponosno, potrebu da budemo prihvaćeni_e po svaku cijenu. Ljubav dolazi u prostoru oslobođenom od standarda, pravila, normi, a samim tim i nesigurnosti, zavisnosti od potvrda i straha od odbacivanja. Odbijajući prihvatanje drugih, prihvatamo sebe i s ponosom biramo ljubav.

U sistemu u kojem živimo, najradikalniji čin kojim možemo da djelamo i donesemo promjenu je izbor da volimo sebe i svoje tijelo. Nemojte se zavarati „pozitivnom psihologijom“ i misliti da čovjek samo treba to da odluči. Da, moramo da odlučimo da brinemo o sebi, moramo da odlučimo da volimo sebe – ali to moramo da odlučimo svakog dana. I budimo sigurni_e, svakog dana će cijeli sistem ujedinjeno da djeluje protiv naše odluke. Zato, otvorimo oči i uši, prepoznajmo načine kojima nas sistem tjera da ga pokrećemo i odlučimo da zaustavimo mašinu – voleći i cijeneći sebe. Tek kad to uradimo, možda ćemo uspjeti da volimo i cijenimo druge, iskreno, nesebično, solidarno.

Danas sam izabrao da volim sebe. Danas sam izabrao da volim i vas – zato sam napisao ovaj tekst.

 

Jovan Džoli Ulićević

Solidarnost – zamka za snove

PC: Marija Jovanović

Osnaživanje, solidarnost, izgradnja kapaciteta, zajednica – samo su neke od riječi koje upotrebljavamo u svakodnevnom govoru, naročito u krugovima u kojima se žustro raspravlja o ljudskim pravima. Riječi, koje su se toliko izlizale da su tačke i kučice otpale sa njih, zagrižene bijesom onih koji ih vide kao utopijske pojmove, jednako stvarne i ostvarljive kao i čardak koji visi između neba i zemlje. Zašto nismo osnaženi još uvjek, i kad ćemo biti? Zašto nema solidarnosti između različitih grupa ljudi i na osnovu kojih to sličnosti se te grupe formiraju? Kako gradimo svoje kapacitete i ko nam ih to izgrađuje, ili još bolje – čije to kapacitete mi želimo da izgradimo, poput softvera kojem smo upravo kliknuli update? Šta je zajednica, gdje ta zajednica živi, ko je čini – šta nas spaja, a gdje je linija koja nas razdvaja? A možda ova pitanja uopšte ne treba da postavljamo, već da se zapitamo šta za nas znači moć i koja je naša pozicija u odnosu na moć kad govorimo o ovim pojmovima.

Čitavog svog života od svih osjećaja koje naizmjenično osjećam, jedan je stalno prisutan – osjećaj usamljenosti. Ovaj osjećaj je rađao jednu potrebu – za pripadanjem. Vjerujem da je većina nas osjeća, bar u određenim periodima svog života. Kada si drugačiji/a, u sistemu koji cijeni kolektiv, uniformnost, u kojem postoje norme i pravila, neminovno je da si izgnanik/ca. U takvom društvu, odrastanje je borba za očuvanjem sebe i svoje jedinstvenosti, nasuprot naporu da budeš prihvaćen/a, da budeš dio tima, isti/a – NORMALAN/A. A i moralan/a. Varka je, i to opasna, da ova borba ikad završava. Dokaz tome je ljudsko postojanje, čak i u onim prostorima koji odbacuju norme, u kojima se govori o zabranjenim temama, u kojima se okupljaju drugačiji/e, gradeći takozvane sigurne prostore, u kojima je različitost prihvaćena, svako iskustvo jednako vrijedno i svačije mišljenje uvaženo. Jeste ikad osjetili/e toplinu takvog prostora? Ja jesam, a znam da su i mnogi/e – svako ko je ikad bio/la ili jeste dio jedne grupe ili zajednice. Biti dio jedne zajednice, jednog pokreta, kao što je LGBTIQ pokret, naročito trans pokret, za mene je bio privilegija – mjesto u kojem sam rastao i razvijao se i u kojem i dalje to radim. Borba između mene i kolektivnog se umanjila, našao sam mjesto gdje pripadam, zajednicu kojoj bih dao cijelog sebe, svaku svoju riječ, djelo, misao, svoje neprospavane noći, svoje propuštene obroke, ljude kojima bih otvorio svoju utrobu i rekao im – Uzmite! Hranite se mojim mesom! Liječite rane, rastite, razvijajte se! Osnažite se! Nijesam li egoističan? Nijesam li samoživ? Nijesam li arogantan u svojoj ulozi junaka, spremnog da se žrtvuje? Nisam li razapeo samog sebe, pustio sebi krv na dlanove, dao primjer puta – jedinog ispravnog ka društvu spašenih? Je li se moj bol hranio dok sam se kažnjavao za svako usuđivanje izlaženja iz zajednice, je li moj um osjetio bič za svaku misao koja je mogla biti osuđena od onih koji su me prihvatili, jednako kao od onih koji/e su me odbacili/e? Jesam li ja sam sebe prihvatio ili odbacio?

U društvu u kojem živimo, kojih god ono karakteristika bilo – individualnost je suvišna. Ona znači opasnost, znači propitivanje pravila, reda, narušavanje mira. Ona znači gubitak sigurnih prostora i onog što nam je poznato. Dozvoljavanje individualnosti, a kamoli slavljenje iste, znači puštanje, ali i gubljenje kontrole. Ono znači prepoznavanje naše vrijednosti bez parametra, bez upoređivanja sa drugim, bez kolektivnog odobravanja, bez pravdanja. Da bismo bili/e slobodni/e, moramo se usuditi da prepoznamo svoju vrijednost – bez kolektiva, bez zajednice. Naravno, trebaju nam zajednice, ali one u kojima se naša vrijednost ne dovodi u pitanje – čak i ako se naše mišljenje ne slaže sa opšte prihvaćenim, čak i ako nismo dovoljno „osviješteni/e“ ili „edukovani/e“. A možda mi trebamo zajednicama? Možda pokret i promjena ne mogu da postoje bez tebe, bez mene? Možda ćemo svi/e živjeti u tami, dok nas jede naš bol i bijes, dok ne prepoznamo da smo vrijedni/e, baš takvi/e kakvi/e jesmo, da smo i da možemo da budemo beskrajno dobri/e – prije svega prema sebi, a onda prema svojoj zajednici, da ne moraju da postoje manji od nas, da bismo bili/e veliki/e, slabiji/e od nas da bismo bili/e jaki/e, gluplji/e od nas, da bismo bili/e mudri/e, neosviješteni/e, kako bismo ih mi prosvijetlili/e, neobrazovani/e, kako bismo ih mi naučili/e. Da bismo doveli do promjene, istinske promjene, koja ne podrazumijeva samo gašenje malih brdskih požara, moramo da se odreknemo lažne moći i osjećaja snage koji postoje jedino dok postoje pored nas oni/e koji/e moraju biti osnaženi/e, oni/e kojima ne dozvoljavamo da misle, već očekujemo da usvoje naše ideje bez propitivanja, daleko od kritike. Da bismo promijenili/e društvo, moramo se usuditi da promijenimo sebe, moramo preispitati svoju poziciju, svoju glad, svoju moć i spremnost ne da podijelimo parče pite, već da je bacimo u smeće, poput buđavog ostatka od ručka od prije neđelju dana. Ne trebaju nam pite, ni kolači, niti veći sto, niti više stolica, možemo i da stojimo i gledamo se u oči, gledajući u sebe, dok žvaćemo i gutamo posljednje ostatke nesigurnosti.

Kad uzmemo u obzir sve naše karakteristike na osnovu kojih sistem vrši nasilje nad nama – naš rod, seksualnost, rasu, klasu, naše različite mentalne i fizičke sposobnosti, kao i mnoge druge – koja od ovih karakteristika najviše određuje našu vrijednost, ako nas neke svrstavaju u privilegovane grupe, a neke u marginalizovane? Koliki mi je skor, ako sam trans muškarac, tamnije boje kože, koji živi u zemlji svog rođenja, potiče iz srednje klase, ima visoko obrazovanje, bavi se aktivizmom, govori jedan strani jezik, nema invaliditet, pati od anksioznosti i depresije, preživio je i još uvjek preživljava razne oblike nasilja i ima porodicu koja ga prihvata? Koliko bodova sam uspio da uberem na skali privilegovanih, a koliko na skali marginalizovanih? Je li mi dovoljno teško da se smatram jednim od neodvojivih djelova zajednice, ili dovoljno lako da bih bio odbačen s prezirom? Kojoj zajednici da se priključim, a da budem potpuno prihvaćen, da budem potpuno integrisan? Kako izabrati, a ne biti nelojalan? Od svih komentara koji su mi upućeni kao oštra kazna za moju individualnost i čvrsto vođenje principima i vrijednostima, kao i željom da se oduprem sistemskoj, ali i individualnoj opresiji i tiraniji nad mojim bićem, skoro mi je rečeno da se ponašam „kao da nisam trans, niti osoba tamnije boje kože“, upravo od strane trans osobe tamnije boje kože. Moram reći – Aj! Da, to boli. A onda sam se zapitao zašto boli. Boli zbog nedostatka solidarnosti? Boli zbog dovođenja mog postojanja u pitanje i vrijednovanja mog identiteta na osnovu standarda jedne zajednice? Boli zbog neprepoznavanja mog bića, podsjećanja da sam izgnanik i možda čak izdajnik – zbog odbijanja da se konformišem čak i onima koji/e se ne komformišu. A možda ne boli ništa više, niti manje, nego kad sam mi je rečeno da ne mogu biti muškarac, bez rođenjem dobijenog žiga, da ne mogu biti feminista, jer sam izabrao da budem muškarac, da ne izgledam kao trans, jer mi se nikad ne bi reklo. A ja ti kažem – Nije me stalo! Nije me stalo za tvoje standarde, za tvoju solidarnost sa istomišljenicima/cama i „drugačijim“ konformistima/kinjama, nije me stalo da pratim priručnik „Kako biti trans“, „Kako biti osoba tamne boje kože“, „Kako biti dovoljno revolucionaran i radikalan“ ili „Kako se dobro uklopiti u sistem“. Odluka da budem iskren prema sebi po pitanju svog identiteta, za koji sam znao da neće biti lako prihvaćen u društvu u kojem živim, bila je najradikalnija odluka mog života, koja je za sobom povukla sve ostale. Toj odluci i sebi dugujem dosljednost – odbijanje da odstupim od istine i svoje suštine.

U borbi za slobodom, moramo imati na umu – nema slobode, dok se ne oslobodimo svojih okova. Nijedna fobija prema nama neće nestati, dok ne sagledamo svoje fobije, svoje neprihvatanje sebe. Zato biram da se sagledam. Biram da vidim svoj bol. Biram da osjetim svoju nelagodu. Biram da se nikome ne pravdam da bih bio prihvaćen. Biram da znam svoju vrijednost, po cijenu da u tvojim očima bude manja. Biram da mi bude neprijatno, biram da se bojim, biram da rizikujem da budem odbačen, kako bih sam sebe prihvatio. Tek sad, posjedujem svoj izbor i znam da svakog dana moram iznova da ga osvojim, kako ga nikad više ne bih predao u ruke drugima.

Ovaj tekst nema za cilj da osnaži ni mene, ni tebe, niti ijednu zajednicu. Misli koje sam sabrao u ovim riječima nose želju da u tebi probude potrebu da u bilo kojoj zajednici u kojoj se nalaziš, ne izgubiš sebe i svoj osjećaj, koji je nepogriješivi kompas u okretanju kormila tvog života ka baš onom mjestu na kojem treba da budeš. Razmisli posjeduješ li sebe, svoj identitet, svoje biće i na koncu, svoj život. Ako je odgovor da, čestitam, ponosi se lojalnošću sebi. Ako ne, šta možeš da uradiš po tom pitanju?

Jovan Džoli Ulićević

 

 

Učestvuj u crowdfunding kampanji za Transpozijum 5!

 

 

Dragi_a,

Trans Mreža Balkan i Trans Aid i iduće godine organiziraju Transpozij! ?

Međutim, bez tebe nećemo uspjeti. Kako bismo prikupilie sredstva za organizaciju 5. Transpozija, pokrenulie smo Crowdfunding kampanju pod nazivom “Pokažimo svoja lica: učinimo Transpozijum 5 magičnom stvarnošću!

Ovom prilikom bismo te htjelie zamoliti da nam pomogneš dovesti što veći broj osoba iz regije na Transpozij V – u siguran prostor u kojem mogu razmijeniti znanja i iskustva i biti podrška jednie drugima.

Tijekom godina druženja s raznolikim osobama na dosadašnjim Transpozijima, čulie smo mnoge divne priče o tome kako je Transpozij utjecao na živote onih kojie su osjetilie sigurnost i toplinu koja se stvori tijekom nekoliko dana provedenih u prijateljskom okruženju. Bilo bi nam jako drago kad bi i ti podijeliola svoju priču s nama. ?

U nastavku se nalaze pitanja koja ti mogu poslužiti kao vodič. Možeš odgovoriti sve ili samo jedno, kako god misliš da je najbolje. ?

Na pitanja možeš odgovoriti na više načina:

  • Snimi video ne duži od 30 sekundi
  • Slikaj se na nekom tebi dragom mjestu, pošalji nam jednu do dvije rečenice o Transpoziju pa ćemo ih mi ubaciti elektronski kao natpis na sliku. Natpis možeš napraviti i sam_a pa se odmah slikati s njim, ali molimo te da bude sve čitko i jasno.
  • Napravi crtež, plakat, kratki strip ili nešto slično.

Ukoliko ne želiš da tvoje lice bude javno objavljeno u kampanji, možeš se slikati/snimati s leđa. U tom slučaju bi bilo super da popratni tekst govori i o tome zašto se ne osjećaš dovoljno sigurno i osnaženo javno sudjelovati u kampanji.

Pitanja:

  1. Kako je sudjelovanje na Transpoziju utjecalo na tvoj život? Je li se nakon sudjelovanja na Transpoziju nešto promijenilo u tvom svakodnevnom životu?
  2. Postoji li neki trenutak koji se dogodio tijekom Transpozija, a koji ti je ostao u posebnom sjećanju?
  3. Koliko ti je važno povezivanje s trans osobama iz regije i zašto?
  4. Zašto želiš doći na sljedeći Transpozij i što bi za tebe značilo da možeš doći?

Materijal koji kreiraš, kao i sva pitanja koja imaš možeš poslati na: info@transbalkan.org ili info@transaid.hr.

Takođe, ukoliko trebaš našu pomoć za kreiranje materijala, slobodno nam se obrati!

Prijave za Transpozijum IV: Podgorica, 23.3.-26.3.2017

Trans Mreža Balkan i Queer Montenegro te ove godine pozivaju da se prijaviš na “Transpozijum IV” koji će se prvi put održati u Podgorici, u periodu od 23.3.-26.3.2017. godine!

Ukoliko želiš da budeš dio regionalnog događaja, koji okuplja trans, inter i rodno varijantne osobe, prijavi se na link: https://goo.gl/forms/f31BaCxeqfF4LVEF3 , najkasnije do  ponoći, 24.2.2017.! I ove godine te očekuje mnogo zanimljivih radionica, kulturni sadržaj i nezaboravno druženje! Continue reading “Prijave za Transpozijum IV: Podgorica, 23.3.-26.3.2017”

„Transpozijum IV“ od 23-26. marta prvi put u Podgorici

Regionalni događaj koji okuplja trans, inter i rodno varijantne osobe „Transpozijum IV“, se ove godine iz Zagreba seli u Podgoricu gdje će biti održan po prvi put, u organizaciji „Queer Montenegro“.

Transpozijum je siguran i poštujući prostor koji okuplja osobe različitih identiteta i iskustava, slaveći sve naše različitosti, naročito stavljajući fokus na različitost naših identiteta i tijela. Continue reading “„Transpozijum IV“ od 23-26. marta prvi put u Podgorici”