Želimo saznati o vašim iskustvima s pristupom zdravstvenoj skrbi! Nije bitno da li želite ili ste pristupilei bilo kakvim zdravstvenim uslugama koje su specifične za trans osobe (npr. hormoni, operacije, itd.) ili ne – ovo istraživanje je za SVE (potencijalno) trans osobe koje ispunjavaju gore navedene kriterijume!
Upitnik će se baviti sa nekoliko tema o vašem zdravlju i dobrobiti kao osobe sa trans iskustvom, vašim iskustvima sa zdravstvenom skrbi i evaluacijom zdravstvenog sistema u vašoj zemlji i gde ste mu pristupilei.
Ne postoje “ispravni” ili “pogrešni” odgovori – iskustva, misli i osećanja svake osobe su validna i važna, i potičemo vas da koristite riječi i izraze koji vam najviše odgovaraju.
*Za potrebe ovog upitnika upotrebljavamo “trans osobe” i “osobe sa trans iskustvom” naizmjenično kao krovne pojmove koji se odnose na sve ljude čiji se rodni identitet i/ili rodno izražavanje razlikuje od onih koji se očekuju za spol koji im je pripisan pri rođenju. To uključuje, ali nije ograničeno na nebinarne, kvir i rodno varijantne osobe, trans muškarce, žene sa trans historijom, itd.
TMB (Trans Mreža Balkan) se zalaže za zdravstvenu zaštitu trans osoba koja se zasniva na savremenom medicinskom znanju i najvišim standardima ljudskih prava. Potrebna nam je vaša pomoć da omogućimo takvu etičku, individualnu zdravstvenu skrb u našem regionu! Ovo istraživanje je prvo takve vrste u regionu koje uzima u obzir mnoge različite identitete, potrebe i iskustva, a koje su osmislile trans osobe za trans osobe. Primarni istraživački tim za ovo istraživanje čine tri trans osobe iz regije Balkana: Ryan Žujo, Arian Kajtezović i Vanja Cipurković. Za sva pitanja ili komentare možete se javiti timu na e-mail health@transbalkan.org.
Dio upitnika koji se odnosi na Hrvatsku se provodi u suradnji s kolekTIRV-om u sklopu projekta “Od praznina do pristupa – trans i interspolne osobe u zdravstvu”. Projekt financira Europska komisija, Opća uprava za pravosuđe i potrošaće, kroz program Građani, jednakost, prava i vrijednosti. Za više informacija o projektu posjetite: https://kolektirv.hr/projekt-od-praznina-do-pristupa-trans-i-interspolne-osobe-u-zdravstvu/ Za sva pitanja o projektu pišite na info@kolektirv.hr
In the countries of our region there is evident rise of right-wing, fascist groups, which almost always focus their attacks on marginalized people – women, trans persons, Roma communities, migrants, people of color, sex workers, and many others. As our communities are one of the main targets of fascist groups which oppose the Istanbul Convention and gender equality. By organizing the Balkan Trans Intersex March, the trans and intersex communities have decided to manifest our movement and send clear messages of pride and defiance, a revolt against those who try to claim dominion over our bodies, minds and lives, as well as against all forms of oppression. We want to show that our communities from different countries are standing in solidarity to end the attacks on us, our bodies and lives, as well as that the margin is a place of resistance, not a place of control and obedience. Our solidarity does not stop at borders, it speaks all languages, and we stand firmly by all persons whose human rights and dignity are being violated.
The freedom to make decisions about our own bodies and lives, through complete respect of self-determination and bodily integrity for every trans and gender variant child, every trans and gender non-binary adult, and for every intersex infant, child, and adult
Free and simple change of documents, i.e. legal recognition of gender, sex and name, based solely on self-determination
Accessible and subsidized health-care, free of pathologization, which meets the needs of trans and intersex persons, with education of medical experts for implementing individualized approaches and informed consent
Adequate, prompt, and efficient processing of hate speech and hate crimes
Media reporting which respects our identities, bodies and experiences, without sensationalism
Educational system free of imposing of gender and sex norms, including respectful and positive representation of our bodies, identities, and experiences in educational institutions and materials
Respect of workers’ and human rights and acknowledgment of multiple discrimination faced by trans and intersex persons who are sex workers, Roma, women, migrants, as well as people of color, members of minority religious and national groups, as well as providing equal living and working opportunities, including decriminalization of sex work and provision of safe access to asylum for all migrants
Taking all necessary measures in fighting homelessness, hunger, and threats to the welfare of trans and intersex persons, as well as ensuring accessibility in all spheres of public life for trans and intersex disabled persons
Clear stance of the countries in the region on fighting growing fascism
Our vision is a society in which every person is free from oppression and marginalization. We want a society in which no identity is the subject of judgment and exclusion, but a reason to celebrate a world full of diversity. We strive towards a society in which resources are being equally distributed, in which there are no centers of power claiming the right to food, water, energy resources, knowledge, and material and intellectual wealth. Above all, we want a society in which there is no inequality, hierarchy, and no system of dominance.
This manifesto presents our core values, demands and vision. It is everything we – trans women, trans men, gender variant, intersex, queer, gender non-defining, agender and all other persons who are on the margins of this cis-hetero-patriarchal, capitalist, racist society – stand for and everything we strive toward, without imposing our gender identities, but demanding absolute freedom to live them.
We want to shake power structures, the status quo, and be the catalysts of change which will lead to equality.
With these words we are calling out for unity of all movements working on human rights of all persons and who believe in a world in which everyone is free.
To all those listening or reading, all those who are tired of the system they live in, all those who are angry at the society which pushes them to the margins, all those who want a change:this is our revolt. Join us and let’s make a world in which there is room for all our similarities and differences! There is no room only for hate and fascism. These are our bodies, they are our temples! These are our identities, they are our business!
17. decembar je važan datum za sve nas i naše saborkinje_ce trans i rodno varijantne seks radnike_ce, kada podižemo glas ukazujući na nedostatak zaštite, prepoznavanja i zakone koji kriminalizuju seks rad. Dio naše trans zajednice, koji se bavi seks radom, ovakva situacija čini izloženijima fizičkom, psihičkom i seksualnom nasilju, diskriminaciji u institucijama, neadekvatnoj zdravstvenoj zaštiti i trans specifičnim programima prevencije HIV-a i polno prenosivih infekcija, ali i ranjivijima na podvođenje, trgovinu ljudima, silovanje, ucjene, razne oblike maltretiranja, koje u mnogim situacijama dolazi od onih koji sprovode zakon.
Prema podacima dobijenim u TvT projektu (Trans vs. Transphobia) sprovedenom od strane krovne organizacije Transgender Europe – TGEU, preko 60% prijavljenih ubistava trans i rodno varijantnih osoba širom svijeta su seks radnici_e. Zbog zakona koji kriminalizuju seks radnike_ce širom Balkana, mnoge osobe koje se bave seks radom kako bi obezbijedile sebi egzistenciju, doživljavaju često nasilje od strane klijenata, koji su u mnogo slučajeva nasilni, te pribjegavaju raznim prinudama, batinama, ucjenjivanjima. Na ovakvo nasilje naročito su ranjive trans osobe, osobe tamnije boje kože, Romi_kinje i migranti_kinje, koji_e se nalaze na margini usljed višestruke diskriminacije koju doživljavaju. Ne tako rijetko, klijenti odbijaju da koriste kondome, te prisiljavaju seks radnike_ce na seks bez zaštite, čime ih izlažu riziku od HIV-a ili drugih polno prenosivih infekcija. U mnogo slučajeva dešava se da trans seks radnice_i dožive brutalno nasilje nakon pruženih seksualnih usluga, pri čemu ostanu bez novca za pruženu uslugu, ali bivaju i opljačkane_i. U svim navedenim problemima, trans seks radnici_e nemaju kome da se obrate za pomoć, jer često od policije proživljavaju dehumanizujući, nepoštujući tretman, ali i nasilje raznih formi.
Pravo na siguran, dostojanstven život koji je vođen principom samoodređenja je osnova za izgradnju društva u kojem su sve različitosti poštovane i slavljene! Trans seks radnice_i moraju biti zaštićene od nasilja adekvatnim zakonima koji će dekriminalizovati seks rad, ali i radom institucija koje će se pobrinuti da svi_e članovi_ce društva budu tretirani_e s poštovanjem, jednakoću i dostojanstvom. Ovim saopštenjem pozivamo sve nevladine organizacije, naročito sve one vođene principima feminizma i jednakosti, da prepoznaju stvarnosti trans seks radnica_ka i jasno svojim politikama pokažu da samo ujedinjeno možemo stati na kraj nasilju prema najmarginalizovanijim grupama naših društava!
Sinoć sam bio u poslastičarnici sa svojom partnerkom. Naručili_e smo jedan od omiljenih dezerata – slatki vafl. Njen je bio sa bananama, preliven kremom, karamelom, moj sa čokoladom i borovnicama, preko oba su se topile velike kugle sladoleda. Mom uživanju nije bilo kraja, sladak završetak jedne hladne jesenje noći. Međutim, „čašu meda još niko ne popi, što je čašom žuči ne zagrči“, reče naš Njegoš veliku istinu, pa tako i moja noć nije završila slatko, već kajanjem i svojevrsnom kaznom, zbog jedenja „zabranjenog“ u „zabranjeno doba“, a znam odlično da to nije dobro za mene, naročito kao vrsni poznavalac nutritivnih sastava, etiketa, dnevnih kalorijskih potreba i raznih drugih informacija potvrđenih bezbrojnim istraživanjima. Dok sam se spremao da legnem u krevet, postavio sam sebi jedno pitanje koje se stalno ponavlja u mojoj glavi – Da li je moja briga prema mom tijelu motivisana ljubavlju ili mržnjom i da li u svom hramu klanjam sebi ili projekciji društva koje u osnovi nije naučeno da voli?
PC: Marija Jovanović
Vratimo se malo unazad i promislimo o tome kako vidimo svoje tijelo i kako vidimo tijela oko nas. Uzevši u obzir da sam na ovaj svijet donesen kao beba kojoj je pripisan ženski pol na rođenju, mogu da tvrdim da sam na svojoj koži do otkrivanja svog muškog rodnog identiteta imao priliku da osjetim na svojoj koži kako društvo tretira žene. Ovaj tretman ne obuhvata samo tretiranje ženskih uloga u društvu, već polaže pravo na naša tijela, naše ličnosti, naše želje, ambicije, potrebe – cijelo naše bivstvovanje. Nakon prolaska kroz proces prilagođavanja pola, imao sam drugu priliku, da shvatim kako naše društvo tretira muškarce, te kroz to takođe shvatio istu stvar – da čak i prelaskom u drugu, privilegovanu poziciju, moje tijelo i moje biće i dalje nije moje, već da kao i vazduh koji dišem pripada nekom drugom u ovom svijetu neslobodnih. Osvrnimo se oko sebe – ko je od nas cijenjen i prihvaćen u društvu? Svi_e mi koji_e ulazimo u uzak raspon zvani „standard“, koji je postavljen prilično visoko. Zategnuta tijela, bez masti na sebi, određene visine, određene težine, određenog obima, određenih polnih karakteristika, adekvatne veličine i izgleda genitalija, prihvatljivog rodnog izražavanja koje je u skladu sa pripisanom rodnom ulogom – brojke, kriterijumi, zahtjevi. Kršenje navedenih znači jasna kazna, prvo od društva, a onda društvo i ne mora da radi to, jer sami dajemo sebi kaznu, najoštriju kaznu – grižu savjesti, mržnju, osjećaj da nismo dovoljno dobri_e i vrijedni_e, da SAMO treba da se potrudimo dovoljno i eto nas, ulazimo u svijet odabranih. A zaboravljamo jednu važnu stvar: od nedostatka naše ljubavi prema sebi, mi gubimo, ali neko drugi dobija. Šta bi se desilo kad bismo naučili_e da volimo sebe i svoja tijela? Zasigurno, mnoge industrije bi se ugasile, a mnogi sistemi bili dovedeni u pitanje.
PC: Marija Jovanović
Prije nekoliko godina prisustvovao sam jednoj za mene tada jako značajnoj diskusiji o intersekcionalnosti i trans pokretu na kojoj je jedan od mojih trans prijatelja i aktivista Linn Koletnik iz Slovenije, govorio o povezanosti između transfobije (mržnji i predrasudama prema trans osobama) i fatfobije (mržnji i predrasudama prema debelim osobama). Na prvu loptu mi nije bila jasna poveznica između zajedničke mržnje prema debelim i trans osobama, ali onda sam shvatio da osim što sam internalizovao transfobiju, internalizovao sam i fatfobiju. Tokom perioda svog socijalnog autovanja (otkrivanja mog rodnog identiteta mojoj okolini) mržnja prema mom tijelu se pojačala, naročito okrenuta prema mastima na mom tijelu, koja su bila poveznica sa „ženskim“ tijelom i „ženskim“ karakteristikama. Mrzio sam svaku svoju oblinu iz dna duše, trenirao sam pun bijesa, sa željom da iskorijenim svako podsjećanje da nisam „pravi muškarac“, da sam drugačiji, da nisam rođen kao, u tom momentu svi muškarci koje sam poznavao. Odbacivanje zbog moje različitosti je bilo začinjeno mržnjom prema svemu što na meni ukazuje da JA nisam JA, pravi ja, da se moja spoljašnjost razlikuje od moje unutrašnjosti. Mislio sam da je mržnja nestala kad sam završio tranziciju, zadovoljan svojim Apolonom koji je živio od „komplimenata“ upućenih što od bližnjih, što od potpunih stranaca_kinja: „Nikad ti se ne bi reklo! (da si bio žensko)“. A kako da mi se kaže? To je bio cilj – uspješna tranzicija, brisanje svih tragova prošlosti, brisanje prošlog, dalekog života iz sjećanja, a onda možemo svi_e da se pravimo da se taj život nikad nije desio i da pred svima vama, a i pred sobom, stoji Jovan Džoli Ulićević, nov, neraspakovan, neukaljan ženskim tijelom i identitetom.
PC: Marija Jovanović
Razbijanje iluzije o mom tijelu kao tijelu “normalnog muškarca” (šta god to značilo), ali i potrebe da izgledam tako, zahtijevalo je bolno odbacivanje potrebe da budem prihvaćen i da pripadam masi, standardu. Pokazivanje mog trans tijela, izlaganje moje različitosti, mojih ožiljaka, nesavršenosti, odbijanje da kažem “hvala” na “uopšte ne izgledaš kao da si trans”, pokretanje razgovora o trans genitalijama, dok su drugi_e govorili_e o njima u prostorima u kojima nisam bio prisutan, nikad govoreći ispred mene o toj sramotnoj, sprdnji podložnoj temi – bio je politički čin vraćanja kontrole nad svojim tijelom, posjedovanja svog tijela i na koncu svog bića. Godine su bile potrebne da tijelo koje posjedujem isklešem, kao u kamenu, a zatim da ga sagledam, takvo kakvo jeste: visoko 168cm (ne 170cm kako sam govorio godinama), tamno, kovrdžavo, sa mišićima, sa mastima, sa kožom, sa kostima i svim ćelijama koje me čine onom osobom koja jesam. Godine su bile potrebne da svoje biće, koje je bilo i još uvjek jeste u beskrajnom bolu, podignem, uzmem za ruku i da počnem s istim da gradim ono što treba da nam je pruženo od kad udahnemo vazduh na ovoj planeti – ljubav prema sebi i osjećaj da sam dovoljan.
Ljubav prema sebi, svojoj ličnosti i svom tijelu ne može doći ukoliko ne počnemo da odmotavamo klupko mržnje. Skidanje mržnje sa sebe, sloj po sloj, znači bol, znači rane, krv, ali je IZBOR – izbor da odbijam da kopiram ovaj ugnjetavajući sistem i da ga umnožavam; da odbijam da učestvujem u profitu drugih na osnovu ideje da mogu da izgledam i uvjek budem bolji i da mi za to treba uklapanje u standarde; da odbijam da širim ideju da nismo dovoljni_e, dovoljno dobri_e, lijepi_e, pametni_e, vrijedni_e. Ljubav prema sebi neće doći ako ne odbacimo, prkosno i ponosno, potrebu da budemo prihvaćeni_e po svaku cijenu. Ljubav dolazi u prostoru oslobođenom od standarda, pravila, normi, a samim tim i nesigurnosti, zavisnosti od potvrda i straha od odbacivanja. Odbijajući prihvatanje drugih, prihvatamo sebe i s ponosom biramo ljubav.
U sistemu u kojem živimo, najradikalniji čin kojim možemo da djelamo i donesemo promjenu je izbor da volimo sebe i svoje tijelo. Nemojte se zavarati „pozitivnom psihologijom“ i misliti da čovjek samo treba to da odluči. Da, moramo da odlučimo da brinemo o sebi, moramo da odlučimo da volimo sebe – ali to moramo da odlučimo svakog dana. I budimo sigurni_e, svakog dana će cijeli sistem ujedinjeno da djeluje protiv naše odluke. Zato, otvorimo oči i uši, prepoznajmo načine kojima nas sistem tjera da ga pokrećemo i odlučimo da zaustavimo mašinu – voleći i cijeneći sebe. Tek kad to uradimo, možda ćemo uspjeti da volimo i cijenimo druge, iskreno, nesebično, solidarno.
Danas sam izabrao da volim sebe. Danas sam izabrao da volim i vas – zato sam napisao ovaj tekst.
Širom svijeta, 20. novembar predstavlja jedan od najznačajnijih datuma za trans i rodno varijantne osobe – danas je dan kad oplakujemo, odajemo počast i slavimo sve one kojie su dalie svoje živote da bi koračalie slobodno ulicom, da bi disalie vazduh sa dostojanstvom, ponosom i srećom, jednako kao i sva druga bića koja koračaju zemljom. Danas, obilježavamo Međunarodni dan sjećanja na žrtve transfobije, s nadom da ćemo u borbi za ljudska prava trans i rodno varijantnih osoba doprinijeti društvu u kojem naše razlike neće biti povod za šamar na ulici, oštru riječ, ograničavanje slobode, degradirajući i nehumani tretman u sistemu, odbacivanje iz porodice.
U poslednjih 12 mjeseci 325 transrodnih i rodno varijantnih osoba širom svijeta je ubijeno. U periodu od januara 2008. godine, do septembra 2017 godine, ukupno 2609 osoba u 71 zemlji je ubijeno. Od ovoga broja, trećina osoba su bili migranti_kinje, dok je 62% bilo uključeno u seks rad. Ukoliko ove cifre nisu dovoljno zabrinjavajuće, sjetimo se da 3 trans žene koje su u Srbiji ove godine bile pretučene, te maltretirane od strane policije koja nije procesuirala zločine na profesionalan način. Sjetimo se svakog puta kada su mediji iskoristili naše lične priče kako bi prodavale tiraž svojim senzacionalističkim pisanjem. Sjetimo se svih onih neprijavljenih slučajeva nasilja koje znamo, naših prijatelja_ica koje od straha od dalje diskriminacije i nasilja ćute i bivaju zahvalnie što nisu prošlie gore.
Nasilje koje doživljavaju transrodne i rodno varijantne osobe proteže se na nekoliko nivoa. Ovo nasilje je prije svega direktno i predstavlja svaki udarac u tijelo, svako seksualno nasilje, dobacivanje i vrijeđanje, koje doživljavamo konstantno zbog našeg izgleda, našeg identiteta, naših zamjenica i imena. Nasilje nas ne zaobilazi ni u školama, kad nas drugie maltretiraju zbog naše različitosti ili kad profesori_ce odbijaju da nas zovu našim imenom i koriste naše zamjenice. Nasilje je itekako izraženo i kad tražimo da naša dokumenta odgovaraju našem identitetu i bivamo odbijeni sve dok se ne podvrgnemo sterilizaciji, dajući tako za pravo državi da odlučuje o našim tijelima i životima. Nasilje doživljavamo i kad se susretnemo sa čuvarima_kama svete zakletve „NAJPRIJE NE NAŠKODI!“ kojie nas ispituju poput zamoraca, ne slušaju naše želje i potrebe, te na nama sprovode medicinske intervencije na koje nismo pristalie ili koje nismo željelie, sve pod velom „našeg dobra“. Nasilje je svako ignorisanje ili odbijanje kada apliciramo za posao jer poslodavcima_kama „takvie ne trebaju“. I jedno od najgorih nasilja je ono u našim domovima, koji bi trebali biti naše sigurne luke, u kojima takođe bivamo pretučeni, odbačeni, vrijeđani, omalovažavani.
Danas, odajemo počast, sjećamo se i slavimo, ali i dižemo glas – za društvo u kojem smo svie jednako poštovanie i vrijednie, u kojem su naši identiteti i tijela slavljeni, u kojem je svaki udah jednako važan. Danas, a i svakog dana, imajmo na pamete kakvo društvo želimo i dajmo sve od sebe da ga stvorimo, bilo da smo trans i rodno varijantne osobe, bilo da smo porodica, prijatelji_ce, saveznici_ce. Današnji dan tiče se svih nas!
