Po mnogo čemu lošem do skoro sam pamtio detinjstvo, i svoj pređašnji život generalno. Ni na šta nisam bio ponosan. Mnogo osećanja sa kojima se i dan danas borim. Na iste načine, ali sam ja drugačiji. Malčice. Samo malo.
Znate li onaj momenat kada se posle mnogo godina nađete na istom mestu, fizički, i iako ništa više nije isto, ni vi, ni okolina, ni život kao takav, vrati se slika. Miris. Osećanje. Misli. Uvek te misli i šta sa njima?
Nedelja je. Zvoni alarm, 7:30, ravno. Stvari sam, od silnog uzbuđenja, spakovao još sinoć. Slušalice u uši i 15 minuta šetnje. Stigao sam, kupio kartu.
“Ličnu kartu, da bih ti dao ključ od ormarića”. Iako je imam tek mesec dana, već sam se navikao da je slobodno dajem i pokazujem gde god treba. Brzinski sam se presvukao i stigao. Mislio sam da su flashback momenti samo filmski efekti, da bude bolja epizoda, sadržajnija. Do tog momenta…
Stajao sam na istom mestu kao pre deset godina. Ispred mene profesor fizičkog vaspitanja, okolo drugari iz razreda, poređani u dve vrste, dečaci i devojčice. Sa leve strane bazen. Čekamo da počne čas, a meni prilazi drugarica i obraća mi se vrlo glasno:
“Na šta to ličiš? Ne možeš više da dolaziš samo u šorcu, rastu ti sise bre!”
Gomila pogleda prikovanih u tek neke naznake mojih budućih grudi, gromoglasan smeh i uprti prsti vršnjaka, dovoljno za najgori osećaj krivice i srama koji sam osetio do dana današnjeg. Pogled u podne pločice, jer gde drugo? Već sutradan sam od doktorke iskukao opravdanje da ne idem na bazen i časove fizičkog uopšte do kraja školske godine.
…
Nisam ni bio svestan da 10 minuta nepomično stojim pored ivice bazena, dok mi nije prišla starija žena i upitala: “Treba li ti kakva pomoć? Vidim da si povređen…”, gledajući me prvo u oči, pa u ožiljke na grudima, pa opet u oči.
“Hvala, ne treba…sve je u redu.”, odgovorio sam. Nakon što je produžila, pogledao sam opet u ožiljke, pa u bazen. Bazen je isti kao pre 10 godina i ništa se nije promenilo. Laž. Sve se promenilo. Za mene te stvari više nisu loše uspomene, sad su samo uspomene. Pogled više nije u pločice, već u nebo. Više nema ni srama, ni stida, ni osećaja krivice. Ima osmeha, mnogo šireg nego tada. Ima ožiljaka na grudima, na bešici i na još jednom mestu. Ima dlaka i brade, još par detalja…i ima života i slobode. I još jedna stvar: Hvala, ne treba….sve je u redu. Sada je zaista sve u redu.
Zakleo bih se da se sjećam mjeseci dok sam u plodovoj vodici plivao, stegnut pupčanom vrpcom koja vezivaše mene i majku. Gušio sam se u tom već nedovoljno velikom prostoru za bilo kakav pokret. Poželjeh napolje. Čuo bih katkad poneki šum koji je valjda predstavljao glas. Pobjeći odatle, bila je jedina misao koja je udarala o uske zidove majčine materice koji su dodirivali moje još nerazvijeno tijelo. Zarobljen sam, mislio sam. Devet mjeseci moram biti tu. Koliko li je to, ne umjedoh da brojim. A i kako bih umio, još uvijek nisam neko ko postoji. Osjećao sam. Zidovi postajaše sve uži, rastao sam. Želim pobjeći od prvog momenta u kom sam ovdje smješten, al’ uplaših se na sekundu. Zavolio sam osobu koja me u sebi nosaše. Svaki joj otkucaj srca znam. Kako i ne bih, svaki je kroz moje tijelo prošao. Ako odem, da li ću ikada više osjetiti njene otkucaje, pitao sam se.
Prolazilo je vrijeme,nisam više mogao,odlučih da poranim. Već osam mjeseci sam ovdje, napravih prvi trzaj koji snažno uzdrma usko klupko u kom sam se nalazio. Otkucaji se najednom ubrzaše. Čuo sam vrisak. Pokreti njenog tijela jako zaljuljaše moje. Osjetih dodir, kao da neko pokušava da me zadrži ne bih li ispao. Tračak svjetla pomoli se pored moje glave, progledah. Voda koja me okruživala najednom nesta, udahnuo sam po prvi put. Neki se grubi dodir oko moje glave obavi, vuče me ka svjetlu. Odlazim napokon, rekoh sebi. Samo što sam uspio da simuliram izgovaranje te dvije proste riječi, svjetlo me već preplavilo. Zgučenost i tama koji su me okruživali nestaše. Našao sam se u rukama osobe čije otkucaje srca ne znadoh prepoznati. To nije ona. Strah se pojavi ponovo. Osvrnuh se oko sebe ne bih li je primijetio u masi nepoznatih ljudi. Eno je, vidim je, leži iscrpljena na krevetu prekrivenom krvlju koja se sa mnom spustila. Odvode me, sve sam joj dalji.
Tad prvi put zaplakah i pokušah je dozvati. Nisam imao glas. Neki čudni zvuci niske frekvencije iz mene su izlazili. Već je bilo kasno, našao sam se u drugoj prostoriji. Previše svjetla, previše dodira, poželjeh da se vratim nazad. Smijeniše se tama i svjetlo koji moju sobu ukrašavaše, valjda su to bili noć i dan. Nakon te smjene koja se relativno brzo odigra našao sam se u njenom naručju. Uzemirenost koja je tijelom mojim harala, najednom nesta. Njene ruke milovaše moje tijelo koje bješe tek toliko da mogadoh stati među njih. Gledala me pravo u oči dok mi je šaputala najslađe riječi koje bi me na momenat navele na osmijeh. U nekom trenu začuh svoje ime. Ne odazvah se. Kakvo je to ime uopšte, ne dopada mi se. Ni pitali me niste, pomislih u sebi. Smjena noći i dana desila se opet, odvode me. Danas je više ljudi nego inače. Majka mi plače, nešto poput vode izlazi iz njena dva oka koja toplotom zračiše. Danas me ni ne pogleda. Stariji sijedi čovjek je zagrli i njene suze prestaše teći. Ni on me ne pogleda. Neko čudno osjećanje prostruja mojim tijelom, osjetih se nepoželjan.
Uđosmo u automobil koji nas je trebao odvesti do mjesta koje zovu domom. Bio sam u njenom naručju, nosaše me kao teret il se bar tako osjetih. Tokom puta autom je vladala tišina, tek bi poneka majčina suza pala na moje lice I izazvala neki nemir u meni. Auto uspori, stižemo izgleda. Otvoriše se vrata i pred mojim očima nađe se velika bijela kuća sa puno prozora. Na svakom od njih se nalazio neko ko u centimetar proprati moj put do ulaza. Bio sam okružen pogledima žaljenja, zapitah se zašto. Unutra smo. Neko lijepo osjećanje zavlada mojim tijelom, bješe mi toplo. Ostavljen sam u kolijevci, ostavljen uz pratnju majčinih suza. Ležao sam tu dugo, čekajući da se neki poznat lik pojavi nada mnom i da mi razlog za smijeh. Ne bješe nikog. Zaplakah. Usamljen sam. Plakao sam dugo i bez prestanka, ali ničiju pažnju ne privukoh. Najednom, pojavi se jedno poznato lice, stari sijedi čovjek čiji je zagrljaj majčine suze umirio nedavno. Pruži ruke k meni i već u sledećem momentu nalazio sam se u njegovom naručju. Zagledao sam ga. Ličim mu, imamo iste oči, primijetih. Najednom, njegove postaše svjetlije, neki se sjaj u njima pojavi. Zapitao sam se da li je zbog mraka, ali najednom moje lice posta vlažno. Sjaj iz njegovih očiju padao je po mom licu u formi suza. Šaputao mi je, ove riječi ne bjehu slatke, osjetih tugu u njima. Doziva me, opet onim imenom za koje simpatija nemadoh. Od početka znadoh, ja se ne zovem tako.
Sledećeg me dana okruživaše veći broj ljudi. Bješe tu i jedna djevojčica, moje veličine. I ona je tek pristigla izgleda. Iz nekog razloga kupila je više simpatija nego ja, osjetih se manje bitan. Pružao sam ruke svakome tu, ne bih li se barem na sekund osjetio poželjan. Bezuspješno. U nekom sam momentu čuo da je dozivaju. Nazvaše je istim imenom kojim dozivaše mene. Zbunjen sam. Ja sam dječak ,ne mogu nas zvati istim imenom. Gledao sam u njenom pravcu zbunjen dok sam osjećao da me u grudima nešto steže i najednom oči krenuše da mi se sklapaju, našao sam se u mraku. Najednom cijeli spektar boja pred mojim očima prođe, našao sam se u prostoru bez vremena. Negdje između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Otvaram oči. Pogled mi ode na kalendar koji se nalaziše na stočiću pored kreveta,18.10.2018., današnji datum. Dugo sam spavao, rekao bih. Ustajem iz kreveta, kasnim na posao. Kao i obično, ruka mi prvo krenu na policu sa desne strane na kojoj stajaše bijeli zavoj. Uzimam ga i još uvijek sanjiv sa njim u ruci hodam put kupatila. Kao i obično stojim ispred ogledala i gledam u osobu koja sam postao. Odraz u ogledalu bio je poput pokvarenog nijemog filma pa bih ga na tren izgubio ponekad. Prstom lijeve ruke krećem da odmotavam prvi sloj zavoja. Sad ide onaj teži dio, sjetih se dok obmotavam prvi sloj zavoja preko svojih grudi i leđa koja već bjehu u ranama od prethodnog dana. Osjećam bol, olakša mi to jer sam na taj bol navikao, osjećam ga uvijek, nekako je postao neodvojivi dio mene. Dok pritisak koji mi zavoj stvara postajaše sve veći, razmišljao sam o djetinjstvu.
Sjetih se prvog puta kada sam im rekao da sam dječak. Zamislite, nisu znali to. Na momenat se zapitah kako, oduvijek im pokušavam reći. Najednom čudna struja prođe mojim tijelom, zapitah se zašto sam uopšte to morao govoriti, kao da sam kriv jer mi pogrešno ime dadoše i za nekog me drugog zamijeniše. Prošlo je već par mjeseci kako živim sam, tek neko vrijeme kako sam svoj život u svoje ruke uzeo i otpočeo borbu sa samoćom. Razmišljanja mi prekide poslednji sloj zavoja koji mi skliznu iz ruke. Završio sam. Uzeh sa stola traku koju nalijepih ne bi li sve ostalo dovoljno stisnuto da se osjećam ugodno, a opet, da ne mogu da dišem slobodno. Pluća kao da mi plaču I mole me za milost, koža na leđima mjesto suza pušta krv.
Spustih pogled na zemlju. Izvinite. Nisam htio da vas mučim, dio ste mene. Kunem se, sve bih dao da mogu da vam uzvratim ljubav, želio bih da barem na sekund uživam u vama. Pogled je i dalje na zemlji, znate i sami da nijesam znao da vas ne volim, ja od početka znam ko smo. Rekli su mi da nijeste moji, ubijedili me da treba da vas se sramim i ja sam podlegao. Sad osjećam tu bespotrebnu sramotu i od sebe vas krijem. Ne mogu vam ništa više od ovoga reći, prekidoh konverzaciju koju sam sa sobom vodio. Uzeh maijcu koju sam od majke dobio za svoj osamnaesti rođendan, majka me voli i ovakvog. Valjda je i ona osjećala ko sam, bili smo jedno mjesecima. Pokušah se obući dok se bol prožimao mojim rebrima koja bjehu zarobljena okovima koje sam sam stavio. Uspio sam, ponovo. Rutina je ovo, nešto poput karte za izlazak među ljude, drukčije ne bih mogao.
Kasnim na posao,prisjetih se opet, pa užurbano krenuh put izlaznih vrata. Danas sija sunce, bacih pogled na sat.12:25. Imam još pet minuta da stignem bus koji ne bih smio propustiti. Hod do posla u trajanju od pola sata ovako s pola daha koji mogadoh napraviti, još po ovom suncu, ne bi bilo pametno, šaputao mi je bol koji se prožimao cijelim tijelom u tom momentu. Ne mogadoh ga slušati, hodao sam ubrzano ne bih li uspio da stignem na vrijeme. 12:30, bio sam na stanici. Dodatni bol ovog je puta izbjegnut. Taman kad mi mislima prođe olakšanje zbog izbjegnutog bola, postah svjestan pogleda koje izbjeći ni danas ne mogu. Šta da se radi, pomislih u sebi i nasmijan uđoh u bus.
Dok su me okruživali pogledi koji istraživaše moje tijelo i lice u centimetar kao da neku potvrdu traže, gledao sam kroz prozor i razmišljao o tome kako sam poseban ovako drugačiji i kako je mnogo atoma snage bilo potrebno ne bih li bez imalo straha kročio u ovaj bus i zauzeo svoje mjesto. Zavoljeh sebe, barem na sekund. Puno sam toga prespavao, veliki bješe onaj skok iz prošlosti. Stigao sam na svoju stanicu, pomislih da ću uskoro stići i na poslednju stanicu svoje tranzicije. Razmišljao sam o tome ko će me na toj stanici čekati, dok sam iz nekog razloga nasmijan i zahvalan na svom postojanju koračao put posla.
Sinoć sam bio u poslastičarnici sa svojom partnerkom. Naručili_e smo jedan od omiljenih dezerata – slatki vafl. Njen je bio sa bananama, preliven kremom, karamelom, moj sa čokoladom i borovnicama, preko oba su se topile velike kugle sladoleda. Mom uživanju nije bilo kraja, sladak završetak jedne hladne jesenje noći. Međutim, „čašu meda još niko ne popi, što je čašom žuči ne zagrči“, reče naš Njegoš veliku istinu, pa tako i moja noć nije završila slatko, već kajanjem i svojevrsnom kaznom, zbog jedenja „zabranjenog“ u „zabranjeno doba“, a znam odlično da to nije dobro za mene, naročito kao vrsni poznavalac nutritivnih sastava, etiketa, dnevnih kalorijskih potreba i raznih drugih informacija potvrđenih bezbrojnim istraživanjima. Dok sam se spremao da legnem u krevet, postavio sam sebi jedno pitanje koje se stalno ponavlja u mojoj glavi – Da li je moja briga prema mom tijelu motivisana ljubavlju ili mržnjom i da li u svom hramu klanjam sebi ili projekciji društva koje u osnovi nije naučeno da voli?
PC: Marija Jovanović
Vratimo se malo unazad i promislimo o tome kako vidimo svoje tijelo i kako vidimo tijela oko nas. Uzevši u obzir da sam na ovaj svijet donesen kao beba kojoj je pripisan ženski pol na rođenju, mogu da tvrdim da sam na svojoj koži do otkrivanja svog muškog rodnog identiteta imao priliku da osjetim na svojoj koži kako društvo tretira žene. Ovaj tretman ne obuhvata samo tretiranje ženskih uloga u društvu, već polaže pravo na naša tijela, naše ličnosti, naše želje, ambicije, potrebe – cijelo naše bivstvovanje. Nakon prolaska kroz proces prilagođavanja pola, imao sam drugu priliku, da shvatim kako naše društvo tretira muškarce, te kroz to takođe shvatio istu stvar – da čak i prelaskom u drugu, privilegovanu poziciju, moje tijelo i moje biće i dalje nije moje, već da kao i vazduh koji dišem pripada nekom drugom u ovom svijetu neslobodnih. Osvrnimo se oko sebe – ko je od nas cijenjen i prihvaćen u društvu? Svi_e mi koji_e ulazimo u uzak raspon zvani „standard“, koji je postavljen prilično visoko. Zategnuta tijela, bez masti na sebi, određene visine, određene težine, određenog obima, određenih polnih karakteristika, adekvatne veličine i izgleda genitalija, prihvatljivog rodnog izražavanja koje je u skladu sa pripisanom rodnom ulogom – brojke, kriterijumi, zahtjevi. Kršenje navedenih znači jasna kazna, prvo od društva, a onda društvo i ne mora da radi to, jer sami dajemo sebi kaznu, najoštriju kaznu – grižu savjesti, mržnju, osjećaj da nismo dovoljno dobri_e i vrijedni_e, da SAMO treba da se potrudimo dovoljno i eto nas, ulazimo u svijet odabranih. A zaboravljamo jednu važnu stvar: od nedostatka naše ljubavi prema sebi, mi gubimo, ali neko drugi dobija. Šta bi se desilo kad bismo naučili_e da volimo sebe i svoja tijela? Zasigurno, mnoge industrije bi se ugasile, a mnogi sistemi bili dovedeni u pitanje.
PC: Marija Jovanović
Prije nekoliko godina prisustvovao sam jednoj za mene tada jako značajnoj diskusiji o intersekcionalnosti i trans pokretu na kojoj je jedan od mojih trans prijatelja i aktivista Linn Koletnik iz Slovenije, govorio o povezanosti između transfobije (mržnji i predrasudama prema trans osobama) i fatfobije (mržnji i predrasudama prema debelim osobama). Na prvu loptu mi nije bila jasna poveznica između zajedničke mržnje prema debelim i trans osobama, ali onda sam shvatio da osim što sam internalizovao transfobiju, internalizovao sam i fatfobiju. Tokom perioda svog socijalnog autovanja (otkrivanja mog rodnog identiteta mojoj okolini) mržnja prema mom tijelu se pojačala, naročito okrenuta prema mastima na mom tijelu, koja su bila poveznica sa „ženskim“ tijelom i „ženskim“ karakteristikama. Mrzio sam svaku svoju oblinu iz dna duše, trenirao sam pun bijesa, sa željom da iskorijenim svako podsjećanje da nisam „pravi muškarac“, da sam drugačiji, da nisam rođen kao, u tom momentu svi muškarci koje sam poznavao. Odbacivanje zbog moje različitosti je bilo začinjeno mržnjom prema svemu što na meni ukazuje da JA nisam JA, pravi ja, da se moja spoljašnjost razlikuje od moje unutrašnjosti. Mislio sam da je mržnja nestala kad sam završio tranziciju, zadovoljan svojim Apolonom koji je živio od „komplimenata“ upućenih što od bližnjih, što od potpunih stranaca_kinja: „Nikad ti se ne bi reklo! (da si bio žensko)“. A kako da mi se kaže? To je bio cilj – uspješna tranzicija, brisanje svih tragova prošlosti, brisanje prošlog, dalekog života iz sjećanja, a onda možemo svi_e da se pravimo da se taj život nikad nije desio i da pred svima vama, a i pred sobom, stoji Jovan Džoli Ulićević, nov, neraspakovan, neukaljan ženskim tijelom i identitetom.
PC: Marija Jovanović
Razbijanje iluzije o mom tijelu kao tijelu “normalnog muškarca” (šta god to značilo), ali i potrebe da izgledam tako, zahtijevalo je bolno odbacivanje potrebe da budem prihvaćen i da pripadam masi, standardu. Pokazivanje mog trans tijela, izlaganje moje različitosti, mojih ožiljaka, nesavršenosti, odbijanje da kažem “hvala” na “uopšte ne izgledaš kao da si trans”, pokretanje razgovora o trans genitalijama, dok su drugi_e govorili_e o njima u prostorima u kojima nisam bio prisutan, nikad govoreći ispred mene o toj sramotnoj, sprdnji podložnoj temi – bio je politički čin vraćanja kontrole nad svojim tijelom, posjedovanja svog tijela i na koncu svog bića. Godine su bile potrebne da tijelo koje posjedujem isklešem, kao u kamenu, a zatim da ga sagledam, takvo kakvo jeste: visoko 168cm (ne 170cm kako sam govorio godinama), tamno, kovrdžavo, sa mišićima, sa mastima, sa kožom, sa kostima i svim ćelijama koje me čine onom osobom koja jesam. Godine su bile potrebne da svoje biće, koje je bilo i još uvjek jeste u beskrajnom bolu, podignem, uzmem za ruku i da počnem s istim da gradim ono što treba da nam je pruženo od kad udahnemo vazduh na ovoj planeti – ljubav prema sebi i osjećaj da sam dovoljan.
Ljubav prema sebi, svojoj ličnosti i svom tijelu ne može doći ukoliko ne počnemo da odmotavamo klupko mržnje. Skidanje mržnje sa sebe, sloj po sloj, znači bol, znači rane, krv, ali je IZBOR – izbor da odbijam da kopiram ovaj ugnjetavajući sistem i da ga umnožavam; da odbijam da učestvujem u profitu drugih na osnovu ideje da mogu da izgledam i uvjek budem bolji i da mi za to treba uklapanje u standarde; da odbijam da širim ideju da nismo dovoljni_e, dovoljno dobri_e, lijepi_e, pametni_e, vrijedni_e. Ljubav prema sebi neće doći ako ne odbacimo, prkosno i ponosno, potrebu da budemo prihvaćeni_e po svaku cijenu. Ljubav dolazi u prostoru oslobođenom od standarda, pravila, normi, a samim tim i nesigurnosti, zavisnosti od potvrda i straha od odbacivanja. Odbijajući prihvatanje drugih, prihvatamo sebe i s ponosom biramo ljubav.
U sistemu u kojem živimo, najradikalniji čin kojim možemo da djelamo i donesemo promjenu je izbor da volimo sebe i svoje tijelo. Nemojte se zavarati „pozitivnom psihologijom“ i misliti da čovjek samo treba to da odluči. Da, moramo da odlučimo da brinemo o sebi, moramo da odlučimo da volimo sebe – ali to moramo da odlučimo svakog dana. I budimo sigurni_e, svakog dana će cijeli sistem ujedinjeno da djeluje protiv naše odluke. Zato, otvorimo oči i uši, prepoznajmo načine kojima nas sistem tjera da ga pokrećemo i odlučimo da zaustavimo mašinu – voleći i cijeneći sebe. Tek kad to uradimo, možda ćemo uspjeti da volimo i cijenimo druge, iskreno, nesebično, solidarno.
Danas sam izabrao da volim sebe. Danas sam izabrao da volim i vas – zato sam napisao ovaj tekst.
Osnaživanje, solidarnost, izgradnja kapaciteta, zajednica – samo su neke od riječi koje upotrebljavamo u svakodnevnom govoru, naročito u krugovima u kojima se žustro raspravlja o ljudskim pravima. Riječi, koje su se toliko izlizale da su tačke i kučice otpale sa njih, zagrižene bijesom onih koji ih vide kao utopijske pojmove, jednako stvarne i ostvarljive kao i čardak koji visi između neba i zemlje. Zašto nismo osnaženi još uvjek, i kad ćemo biti? Zašto nema solidarnosti između različitih grupa ljudi i na osnovu kojih to sličnosti se te grupe formiraju? Kako gradimo svoje kapacitete i ko nam ih to izgrađuje, ili još bolje – čije to kapacitete mi želimo da izgradimo, poput softvera kojem smo upravo kliknuli update? Šta je zajednica, gdje ta zajednica živi, ko je čini – šta nas spaja, a gdje je linija koja nas razdvaja? A možda ova pitanja uopšte ne treba da postavljamo, već da se zapitamo šta za nas znači moć i koja je naša pozicija u odnosu na moć kad govorimo o ovim pojmovima.
Čitavog svog života od svih osjećaja koje naizmjenično osjećam, jedan je stalno prisutan – osjećaj usamljenosti. Ovaj osjećaj je rađao jednu potrebu – za pripadanjem. Vjerujem da je većina nas osjeća, bar u određenim periodima svog života. Kada si drugačiji/a, u sistemu koji cijeni kolektiv, uniformnost, u kojem postoje norme i pravila, neminovno je da si izgnanik/ca. U takvom društvu, odrastanje je borba za očuvanjem sebe i svoje jedinstvenosti, nasuprot naporu da budeš prihvaćen/a, da budeš dio tima, isti/a – NORMALAN/A. A i moralan/a. Varka je, i to opasna, da ova borba ikad završava. Dokaz tome je ljudsko postojanje, čak i u onim prostorima koji odbacuju norme, u kojima se govori o zabranjenim temama, u kojima se okupljaju drugačiji/e, gradeći takozvane sigurne prostore, u kojima je različitost prihvaćena, svako iskustvo jednako vrijedno i svačije mišljenje uvaženo. Jeste ikad osjetili/e toplinu takvog prostora? Ja jesam, a znam da su i mnogi/e – svako ko je ikad bio/la ili jeste dio jedne grupe ili zajednice. Biti dio jedne zajednice, jednog pokreta, kao što je LGBTIQ pokret, naročito trans pokret, za mene je bio privilegija – mjesto u kojem sam rastao i razvijao se i u kojem i dalje to radim. Borba između mene i kolektivnog se umanjila, našao sam mjesto gdje pripadam, zajednicu kojoj bih dao cijelog sebe, svaku svoju riječ, djelo, misao, svoje neprospavane noći, svoje propuštene obroke, ljude kojima bih otvorio svoju utrobu i rekao im – Uzmite! Hranite se mojim mesom! Liječite rane, rastite, razvijajte se! Osnažite se! Nijesam li egoističan? Nijesam li samoživ? Nijesam li arogantan u svojoj ulozi junaka, spremnog da se žrtvuje? Nisam li razapeo samog sebe, pustio sebi krv na dlanove, dao primjer puta – jedinog ispravnog ka društvu spašenih? Je li se moj bol hranio dok sam se kažnjavao za svako usuđivanje izlaženja iz zajednice, je li moj um osjetio bič za svaku misao koja je mogla biti osuđena od onih koji su me prihvatili, jednako kao od onih koji/e su me odbacili/e? Jesam li ja sam sebe prihvatio ili odbacio?
U društvu u kojem živimo, kojih god ono karakteristika bilo – individualnost je suvišna. Ona znači opasnost, znači propitivanje pravila, reda, narušavanje mira. Ona znači gubitak sigurnih prostora i onog što nam je poznato. Dozvoljavanje individualnosti, a kamoli slavljenje iste, znači puštanje, ali i gubljenje kontrole. Ono znači prepoznavanje naše vrijednosti bez parametra, bez upoređivanja sa drugim, bez kolektivnog odobravanja, bez pravdanja. Da bismo bili/e slobodni/e, moramo se usuditi da prepoznamo svoju vrijednost – bez kolektiva, bez zajednice. Naravno, trebaju nam zajednice, ali one u kojima se naša vrijednost ne dovodi u pitanje – čak i ako se naše mišljenje ne slaže sa opšte prihvaćenim, čak i ako nismo dovoljno „osviješteni/e“ ili „edukovani/e“. A možda mi trebamo zajednicama? Možda pokret i promjena ne mogu da postoje bez tebe, bez mene? Možda ćemo svi/e živjeti u tami, dok nas jede naš bol i bijes, dok ne prepoznamo da smo vrijedni/e, baš takvi/e kakvi/e jesmo, da smo i da možemo da budemo beskrajno dobri/e – prije svega prema sebi, a onda prema svojoj zajednici, da ne moraju da postoje manji od nas, da bismo bili/e veliki/e, slabiji/e od nas da bismo bili/e jaki/e, gluplji/e od nas, da bismo bili/e mudri/e, neosviješteni/e, kako bismo ih mi prosvijetlili/e, neobrazovani/e, kako bismo ih mi naučili/e. Da bismo doveli do promjene, istinske promjene, koja ne podrazumijeva samo gašenje malih brdskih požara, moramo da se odreknemo lažne moći i osjećaja snage koji postoje jedino dok postoje pored nas oni/e koji/e moraju biti osnaženi/e, oni/e kojima ne dozvoljavamo da misle, već očekujemo da usvoje naše ideje bez propitivanja, daleko od kritike. Da bismo promijenili/e društvo, moramo se usuditi da promijenimo sebe, moramo preispitati svoju poziciju, svoju glad, svoju moć i spremnost ne da podijelimo parče pite, već da je bacimo u smeće, poput buđavog ostatka od ručka od prije neđelju dana. Ne trebaju nam pite, ni kolači, niti veći sto, niti više stolica, možemo i da stojimo i gledamo se u oči, gledajući u sebe, dok žvaćemo i gutamo posljednje ostatke nesigurnosti.
Kad uzmemo u obzir sve naše karakteristike na osnovu kojih sistem vrši nasilje nad nama – naš rod, seksualnost, rasu, klasu, naše različite mentalne i fizičke sposobnosti, kao i mnoge druge – koja od ovih karakteristika najviše određuje našu vrijednost, ako nas neke svrstavaju u privilegovane grupe, a neke u marginalizovane? Koliki mi je skor, ako sam trans muškarac, tamnije boje kože, koji živi u zemlji svog rođenja, potiče iz srednje klase, ima visoko obrazovanje, bavi se aktivizmom, govori jedan strani jezik, nema invaliditet, pati od anksioznosti i depresije, preživio je i još uvjek preživljava razne oblike nasilja i ima porodicu koja ga prihvata? Koliko bodova sam uspio da uberem na skali privilegovanih, a koliko na skali marginalizovanih? Je li mi dovoljno teško da se smatram jednim od neodvojivih djelova zajednice, ili dovoljno lako da bih bio odbačen s prezirom? Kojoj zajednici da se priključim, a da budem potpuno prihvaćen, da budem potpuno integrisan? Kako izabrati, a ne biti nelojalan? Od svih komentara koji su mi upućeni kao oštra kazna za moju individualnost i čvrsto vođenje principima i vrijednostima, kao i željom da se oduprem sistemskoj, ali i individualnoj opresiji i tiraniji nad mojim bićem, skoro mi je rečeno da se ponašam „kao da nisam trans, niti osoba tamnije boje kože“, upravo od strane trans osobe tamnije boje kože. Moram reći – Aj! Da, to boli. A onda sam se zapitao zašto boli. Boli zbog nedostatka solidarnosti? Boli zbog dovođenja mog postojanja u pitanje i vrijednovanja mog identiteta na osnovu standarda jedne zajednice? Boli zbog neprepoznavanja mog bića, podsjećanja da sam izgnanik i možda čak izdajnik – zbog odbijanja da se konformišem čak i onima koji/e se ne komformišu. A možda ne boli ništa više, niti manje, nego kad sam mi je rečeno da ne mogu biti muškarac, bez rođenjem dobijenog žiga, da ne mogu biti feminista, jer sam izabrao da budem muškarac, da ne izgledam kao trans, jer mi se nikad ne bi reklo. A ja ti kažem – Nije me stalo! Nije me stalo za tvoje standarde, za tvoju solidarnost sa istomišljenicima/cama i „drugačijim“ konformistima/kinjama, nije me stalo da pratim priručnik „Kako biti trans“, „Kako biti osoba tamne boje kože“, „Kako biti dovoljno revolucionaran i radikalan“ ili „Kako se dobro uklopiti u sistem“. Odluka da budem iskren prema sebi po pitanju svog identiteta, za koji sam znao da neće biti lako prihvaćen u društvu u kojem živim, bila je najradikalnija odluka mog života, koja je za sobom povukla sve ostale. Toj odluci i sebi dugujem dosljednost – odbijanje da odstupim od istine i svoje suštine.
U borbi za slobodom, moramo imati na umu – nema slobode, dok se ne oslobodimo svojih okova. Nijedna fobija prema nama neće nestati, dok ne sagledamo svoje fobije, svoje neprihvatanje sebe. Zato biram da se sagledam. Biram da vidim svoj bol. Biram da osjetim svoju nelagodu. Biram da se nikome ne pravdam da bih bio prihvaćen. Biram da znam svoju vrijednost, po cijenu da u tvojim očima bude manja. Biram da mi bude neprijatno, biram da se bojim, biram da rizikujem da budem odbačen, kako bih sam sebe prihvatio. Tek sad, posjedujem svoj izbor i znam da svakog dana moram iznova da ga osvojim, kako ga nikad više ne bih predao u ruke drugima.
Ovaj tekst nema za cilj da osnaži ni mene, ni tebe, niti ijednu zajednicu. Misli koje sam sabrao u ovim riječima nose želju da u tebi probude potrebu da u bilo kojoj zajednici u kojoj se nalaziš, ne izgubiš sebe i svoj osjećaj, koji je nepogriješivi kompas u okretanju kormila tvog života ka baš onom mjestu na kojem treba da budeš. Razmisli posjeduješ li sebe, svoj identitet, svoje biće i na koncu, svoj život. Ako je odgovor da, čestitam, ponosi se lojalnošću sebi. Ako ne, šta možeš da uradiš po tom pitanju?
