Pogledajmo slike sa prošlog “Transpozij !!!” održanog u Zagrebu, 2016. godine i prisjetimo se dobre atmosfere koja nas i ove godine čeka u Podgorici! 🙂 Za sve one kojie se nijesu još prijavili, prijave na linku otvorene do 24.2. u ponoć. Požurite! 🙂 Continue reading “Transpozij !!! – Zagreb 2016. godine”
Trans Mreža Balkan i Queer Montenegro te ove godine pozivaju da se prijaviš na “Transpozijum IV” koji će se prvi put održati u Podgorici, u periodu od 23.3.-26.3.2017. godine!
Ukoliko želiš da budeš dio regionalnog događaja, koji okuplja trans, inter i rodno varijantne osobe, prijavi se na link: https://goo.gl/forms/f31BaCxeqfF4LVEF3 , najkasnije do ponoći, 24.2.2017.! I ove godine te očekuje mnogo zanimljivih radionica, kulturni sadržaj i nezaboravno druženje! Continue reading “Prijave za Transpozijum IV: Podgorica, 23.3.-26.3.2017”
Regionalni događaj koji okuplja trans, inter i rodno varijantne osobe „Transpozijum IV“, se ove godine iz Zagreba seli u Podgoricu gdje će biti održan po prvi put, u organizaciji „Queer Montenegro“.
Transpozijum je siguran i poštujući prostor koji okuplja osobe različitih identiteta i iskustava, slaveći sve naše različitosti, naročito stavljajući fokus na različitost naših identiteta i tijela. Continue reading “„Transpozijum IV“ od 23-26. marta prvi put u Podgorici”
Razmišljanja i uvjerenja pojedinca su ograničena onim što vide, i onim što vide drugi. Uzeti crvenu pilulu koja ruši zidove prividnih uvjerenja predstavljalo bi vječito zatočeništvo unutar prostora koji ne nudi oslonac, odnosno smisao. Živjeti život unutar granica je mnogo lakši način od preživljavanja na promaji, ali neki pronalaze smisao u besmislu stvarajući nove zidine koje ukazuju na relativnost tvrdnji prijašnjih utvrda.
Platonov mit o pećini je naj
slikovitija filozofska predodžba svijeta u kojem živimo i stvari u koje vjerujemo, a ujedno se može koristiti kao komparativno sredstvo u pojašnjenju ”značenja” i ”forme”. Kao primjer ću uzeti ljudsku percepciju podjele na muškarce i žene. Naime, kako ljudi po Platonovim učenjima žive u podzemnoj pećini, a oko vratova imaju okove koji im onemogućuju pogled na bilo koju stranu osim one koja prikazuje sjenke realnosti, uvjereni su u ono što vide, jer to ne vide samo oni nego i svi ostali kojima je pogled jednostran. Značenje će prepoznati po formi, iako značenje nije forma. Naravno, formu je potrebno stvoriti kako bi ostali pronalazili značenje u njoj. Na taj način je stvoren muškarac, a isto tako je stvorena i žena. U zavisnosti od spolnog organa, širine kukova, dužine kose, boje glasa, načina ponašanja… pojedinac je percepiran kao muškarac, ili kao žena. Ako se značenje ne podudari s karakteristikama forme muškarca ili žene, ono se gubi. Osloboditi se od okova i pogledati oko sebe je jedini način kojim se dolazi do slobode, a oslobođenje je, po Platonu, uslovljeno liječenjem od neznanja. Adaptacija u novootkrivenoj realnosti zavisi od vremena provedenog u njoj i od informacija koje potkrijepljuju znanje o stvarnom značenju koje nema formu.
‘’A sada – rekoh – uporedi našu prirodu sa ovim stanjem . Zamisli da ljudi žive u nekoj podzemnoj pećini, i da se duž cijele pećine provlači jedan širok otvor koji vodi gore, prema svjetlosti. U toj pećini žive oni od djetinjstva i imaju okove oko bedara i vratova tako da se ne mogu maknuti s mjesta, a gledaju samo naprijed, jer zbog okova ne mogu okretati glave. Svjetlost im, međutim, dolazi od vatre koja gori iznad njih i daleko iza njihovih leđa. Između vatre i okovanih vodi gore put, a pored njega zamisli da je podignut zid kao ograda kakvu podižu mađioničari da iznad nje pokazuju svoju veštinu. — Zamišljam — reče on. — Zamisli uz to još da pored tog zida ljudi pronose razne sprave, i to kipove ljudi i drugih životinja od kamena i drveta, kao i sve moguće tvorevine ljudske umjetnosti, ali tako da one iznad zida štrče, i da pri tom, kao što to obično biva, pojedini od njih u prolazu razgovaraju a drugi ni riječi ne govore. — Tvoje je poređenje neobično — reče on — a neobični su i tvoji zatvorenici. — Slični su nama — rekoh. — Zar misliš da oni vide nešto drugo osim svojih senki i senki drugih ljudi, koje svetlost vatre baca na suprotan zid pećine?’’ (Država, sedma knjiga)
autor: Liam Isić
Ovdje pročitaj o rodu, spolu i sličnim pojmovima. 🙂 A onda podijeli svoje dojmove, mišljenja i pitanja!
Rodni identitet je intrinzični, unutarnji osjećaj osobe o svom rodu. Od rodnih identiteta se najčešće navode “muški” i “ženski,” jer su ti identiteti u skaldu sa društvenim normama. Identiteti koji se ne uklapaju u te norme tretiraju se kao inferiorni i manje stavrni, te ih se pokušava opisati kroz društveno prihvaćene norme “muškog” i “ženskog.” Zato je važno naglasiti da postoje brojni rodni identiteti, i da se mnogi ne mogu pripisati društveno prihvaćenim muškim i ženskim identitetima. Često se kaže da je rod spektar – da između nekih idealiziranih/krajnjih oblika muškog i ženskog postoje identiteti koji nisu u potpunosti niti muški niti ženski, ali se svi mogu opisati kao neka “kombinacija” muških i ženskih identiteta koje definira društvo.
Ali, na rod se može gledati i kao na prostor u kojem su muški i ženski identiteti samo dva od mnogih postojećih identiteta, a ne dvije krajnje tačke, te da su identiteti koji nisu niti muški niti ženski njima jednaki.
Svaka osoba je unikatna, i ne postoje dva identična rodna identiteta, a svi su identiteti jednaki, stvarni i zaslužuju jednako poštovanje.
Za razliku od rodnog identiteta, pojam rod se često koristi da opiše i društvene aspekte rodnih identiteta i spolova, tj. kako drugie doživljavaju ili interpretiraju neku osobu i njen rodni identitet i spol, koja očekivanja se vežu za njih, itd. Taj doživljaj drugih može ali ne mora biti u skladu sa stvarnim identitetom osobe, i najčešće je pojednostavljivanje kompleksne stvarnosti – “trpanje sviju u dvije kutije.”
Spol se osobi pripisuje pri rođenju kao “muški” ili “ženski,” ovisno o izgledu genitalija. Spolne karakteristike također uključuju unutarnje reproduktivne organe (materica, jajnici, jajovodi, sjemenovodi…), hromosome, i polne hormone, ali ove karakteristike se uzimaju u obzir samo kada genitalije osobe ne spadaju u zadate norme. Postoji skala prema kojoj se određuje da li su neke genitalije ženske ili muške, ili interspolne, i ta skala je određena konsenzusom, tj. dogovorom a ne nekim prirodnim razgraničenjem između dva spola. Ova podjela se može uporediti sa podjelom između brda i planine – ne postoje prirodne linije i razgraničenja koja govore da li je nešto brdo ili planina, već se ta kalsifikacija bazira na dogovoru između osoba, i služi kako bi se pojednostavilo opisivanje prirodne raznolikosti.
Zbog toga što se spolna raznolikost pokušava prisilno podijeliti u dvije jasne kategorije, i što je često bazirana samo na jednoj od nekoliko spolnih karakteristika, prirodna spolna raznolikost ostaje nevidljiva i društvo prihvata samo dvije opcije – M i Ž.
Spolne karakteristike se odnose na karakteristike gentialija, unutarnjih reproduktivnih organa, te nivoe spolnih hormona. Iako se često govori o “ženskim” hormonima (npr. estradiol [jedan od tri glavna estrogenska hormona] i progesteron) i “muškim” hormonima (testosteron), sve osobe imaju i jedne i druge hormone. Nivoi spolnih hormona se mogu znatno razlikovati između osoba kojima se pripisuje isti spol, a također variraju kod svake osobe tokom života (djetinjstvo, pubertet, odrasla doba, starija dob), i kao posljedica mnogobrojnih zdravstvenih faktora. Zanimljiva je činjenica da u našim tijelima testosteron nastaje od progesterona, a estradiol (estrogen) od testosterona. Kako su ovi hormoni veoma bitni u razvoju primarnih (reproduktivni organi) i sekundarnih spolnih karakteristika, ova povezanost progesterona, testosterona i estradiola ukazuje ne samo na veće sličnosti a ne razlike među “muškarcima” i “ženama,” već i na prirodnu raznolikost spolnih karakteristika među ljudima.
Kako hormoni imaju veliki uticaj na razvoj genitalija i unutarnjih reproduktivnih organa, i kako i u tom razvoju postoje drugi faktori koji rezultiraju raznolikošću, rezultat je da ne postoje samo dva fiksna spola. Ono na šta društvo gleda kao spolne poremećaje je u stvarnosti jednostavno prirodna ljudska raznolikost.
Ono što nam društvo govori da je “normalno” je površna, neinformirana slika naše spolne i rodne stavrnosti. Reducirani smo na neku iskrivljenu, nepotpunu sliku svog razvoja, i prisiljeni da se prilagođavamo mišljenjima i očekivanjima koja vijekovima zaostaju iza naučnih saznanja i napretka u polju ljudskih prava. Kako se zovemo, šta oblačimo, šta jedemo i pijemo, šta smijemo studirati i raditi, koga smijemo voljeti, i šta moramo ili ne smijemo raditi sa vlastitim tijelima – naše živote kontrolišu mitovi koji nisu u skaldu sa stvarnošću i koji svima – pa i onima kojie se manje-više uklapaju u društvene rodne, spolne i seksualne norme – nanosi ogromnu štetu. Jedan od najbitnijih napora da se smanje rodno-uvjetovano nasilje i diskriminacija je depatologizacija rodnih identiteta.
Spolni identitet je vlastita spolna identifikacija osobe, i ne mora biti u skladu sa spolom koji je osobi pripisan pri rođenju. Bez obzira na to koje “dijelove” neko tijelo ima, ono nije niti “muško” niti “žensko” na osnovu tih dijelova, već na osonovu osobe kojoj pripada. Ako je neko ženska osoba, njeno tijelo je žensko bez obzira na spol koji joj je pripisan. Ženstvenost i muževnost, kako god da ih definiramo, ne postoje odvojeno od osoba, tako da ženska, muška i sva druga tijela ne postoje odvojeno od osoba, a osoba je ta koja ima spol.
Za trans osobe se često i pogrešno govori da su “zarobljene u tuđem tijelu.” Tijela u kojima živimo, u kojima smo rođenei, su naša tijela. Ona ne pripadaju nekim drugim osobama, nisu ukradena, posuđena, greškom “uzeta” od drugih. Neke trans osobe imaju želju da svoja tijela promijene na neki način kako bi ona bila u skladu sa njihovim rodnim identitetom, ali su to i dalje njihova tijela a ne tuđa. Rodna disforija je stres uzrokovan nepoklapanjem rodnoga identiteta neke osobe i spola koji joj je pripisan pri rođenju i/ili rodnom ulogom i/ili sekundarnim spolnim karakteristikama. Rodna uloga je društveno definisana uloga koju osobe “trebaju” ispunjavati na osnovu spola koji im je pripisan pri rođenju.
Interspolne osobe su osobe čije se spolne karakteristike ne uklapaju u stereotipične, društvene norme koje se tiču spola. Interspolne osobe mogu biti bilo kojeg rodnog i spolnog identiteta, i spolne orijenatcije, te ove osobine nisu vezane za spol koji im je pripisan ili medicinski nametnut pri rođenju.
Kao rezultat zastarjelih i nenaučnih shvatanja spola i roda, djeca čije gentialije ne spadaju u društveno definirane kategorije se u većini slučajeva podvrgavaju operativnim zahvatima koji djetetu prisilno pripisuju (često pogrešan) spol. Interspolne osobe se podvrgavaju operacijama kada ne mogu dati pristanak (jer su bebe ili djeca), te se time krši njihovo pravo na tjelesni integritet koji je svim osobama zagarantovan međunarodnim ljudskim pravima. Ove operacije su medicinski neopravdne i jednake prisilnoj estetskoj hirurgiji na osobi koja nije u stanju da da pristanak ili da odbije nepotrebnu operaciju, osim u veoma rijetkim slučajevima kada su operacije neophodne da bi se npr. osigurala normalna funkcija urinarnog trakta bebe. Kako svi operativni zahvati nose rizike, posebno kod beba, nepotrebni medicinski postupci su neopravdani, neodgovorni i nehumani, i dobar su primjer toga koliko je u mnogim društvima zdravlje osobe, pa čak i bebe, manje važno od toga “šta će ljudi reći” i toga da se osoba pod svaku cijenu uklopi u društvene norme.
Rodno izražavanje uključuje karakteristike ličnosti, izgleda i ponašanja koje se u određenoj kulturi i povijesnome periodu određuju kao muževne ili ženstvene (dakle, tipične za mušku ili žensku društvenu ulogu).[note]Ruble, D. N., Martin, C. L., & Berenbaum, S. A. (2006). Gender development. In N. Eisenberg, W. Damon & R. M. Lerner (Eds.), Handbook of child psychology (6th ed., pp. 858–932). Hoboken, NJ: John Wiley.[/note] Rodno nenormativne osobe su osobe čiji se rodni identitet i/ili rodno izražavanje razlikuju od normi koje neko društvo veže za spol koji je toj osobi pripisan pri rođenju. Te norme se razlikuju među kulturama, religijama, i kroz povijest.
Mnoge karakteristike koje se pripisuju rodu imaju manje veze sa rodom i više sa društvenim normama koje su u određenom trenutku i na određenom mjestu prihvaćene. Pođimo od najjednostavnijeg primjera: kaže se da je rozo za djevojčice a plavo za dječake, i to se skoro tretira kao prirodna činjenica. Preporučujemo da pročitate istoriju te ne tako prirodno uslovljene ideje.
Samodefiniranje i samoodređenje se odnosi na pravo osobe da sama definira svoj(e) identitet(e) i sebe kao osobu. Bez obzira da li nas okolina prihvata ili ne, svako od nas je to što jeste. Mišljenje drugih ne mijenja našu stvarnost, čak i onda kada drugi pokušaju nasilno da nas promijene i natjeraju da budemo ono što oni žele da budemo. Priznavanje ovog prava je priznavanje stvarnosti osobe i činjenice da je ta stvarnost intrinzična, neovisna o mišljenju i vjerovanjima drugih, te da potiskivanje te stavrnosti čini nasilje nad osobom.
Cisrodne osobe su osobe čiji se rodni identitet (dovoljno) uklapa u društvene rodne norme određene za spol koji je tim osobama pripisan pri rođenju. Kako su društveno propisane rodne norme veoma rigidne, isključive i ograničavajuće, malo je osoba koje se “potpuno” uklapaju u njih. Često se kaže kako je većina populacije cisrodna, no pitanje je koliko bi se ljudi u tolikoj mjeri uklapalo u ove norme da odstupanje od njih nije stigmatizirano u društvu. Da je društvo više usklađeno sa stvarnom raznolikošću spolova i rodova, termini kao “trans” i “cis” nam ne bi ni bili potrebni jer bismo svaku osobu posmatralie prvenstveno kao ljudsko biće a ne kroz prizmu spola ili roda.
Cisnormativnost je pogled na svijet koji tretira cisrodnost kao normalnu i “prirodnu,” a odstupanja od društvenih spolnih i rodnih normi kao na “poremećaje.” Iz cisnormativnosti proizilazi i cisseksizam, koji se ogleda u pripisivanju manje vrijednosti osobama čiji se identiteti i izražavanje ne uklapaju u društvene norme, te stigmatizaciji i diskriminaciji prema tim osobama, negiranju stvarnosti društveno nenormativnih rodnih identiteta, itd. Cisseksizam često rezultira nasiljem prema rodno nenormativnim osobama, diskriminacijom u svim sferama života, i oduzimanju osnovnih ljudskih i građanskih prava osobama koje se ne uklapaju u društvene rodne norme. Ali, postoje i manje očigledni oblici cisseksizama, kao kada osobe koje nisu neprijateljski nastrojene prema rodno nenormativnim osobama koriste izraze kao “transžene”, tj. “transmuškarci” (umjesto “trans žene”, tj. “trans muškarci”) ili “žene i trans žene” tj. “muškarci i trans muškarci” (umjesto “žene” ili “cis žene i trans žene”…). U oba ova primjera se implicira da trans žene nisu “prave” žene / trans muškarci nisu “pravi” muškarci, nego su odvojene kategorije koje cijelu osobu svode na to da je trans, što se ne radi u slučaju cis osoba.
Cisprivilegija osobe čiji rodni identitet i izražavanje ne odstupaju od društvenih normi u tolikoj mjeri da zbog toga trpe diskriminaciju i nasilje često nisu svjesne problema sa kojima se rodno nenormativne osobe susreću u svakodnevnom životu.
Kako ti shvataš rod i spol? Kakva su tvoja iskustva vezana za rodne i spolne norme i uloge? Jesmo nešto važno propustilei? Nešto predvidjelie? Piši, dijeli, pričaj ispod! 🙂
AUTOR: Arian Kajtezović
Žena. Dugo nisam volio tu riječ. Mrzio sam što me se povezuje s njom na način koji nisam ja. Htio sam izbrisati pojam žene. Pojam muškarca. Pojam spola. Budimo ljudi, borimo se za svoje mjesto u ovom svijetu kao ljudi, ne kao žene i muškarci. Jednakost, ravnopravnost, činila se mogućom ako izbrišemo ono što naizlged te razlike i nepravdu stvara.
Ali brisanjem nečega se ne briše sve što je do tada bilo. Da se izrazim Shakespearovski, one koje nazivamo ženom, sustavno bi se tlačilo i s drugim imenom (A woman by any other name would be as systematically oppressed).
Žena. Samo riječ. I ponosim se njome. Ponosim se što mi je svijet poklonio dar bivanja osobom koja je iskusila što znači u ovome svijetu biti žena. A naša iskustva su dio nas, i oblikuju što ćemo postati. Stoga, danas, kada svijet više ne vidi riječ „žena“ kad me pogleda, ja znam bolje. Žena je tu. Dio je mene. A i dio je svih nas. Jer kao što rekoh, brisanjem nečega se ne briše što je do tada bilo. A mnoga moja iskustva, bila su ženska. Nekad direktno zbog percepcije svijeta da sam žena, nekad indirektno zbog svojih braće, sestara i ostalih siblinga koje svijet doživi ili odbije doživjeti kao ženu ili bilo koji drugi ne-muški rod. A svijet me tako vidio, kao curicu, pa djevojku, pa ženu, pa se tako prema meni odnosio, tako me tlačio, i tako me stvarao. A ja sam bježao. Prvo brisao, zatim bježao. Sada punim plućima kažem: vidi me. Ja sam tu. Mene ne čine niti grudi koje sam imao. Niti što ih sada nemam. Niti moji jajnici. Niti moja brada. Ovo tijelo je moje od rođenja, ovakvo kakvo je, kakvo je bilo, kakvo će biti. I to me ne čini niti više niti manje ženom. Bio sam, i ostao, ja.
![By Lori from New York, NY, United States (madelinetosh merino, in graphite) [CC BY-SA 2.0 (http://creativecommons.org/licenses/by-sa/2.0)], via Wikimedia Commons](https://transnetbalkan.files.wordpress.com/2015/03/yarn_ball.jpg?w=300)
Društvo. Kažemo da društvo tlači žene ili druge osobe. Društvo. Ono tamo, neko, apstraktno društvo. Neki tamo patrijarhat. Ali ne. Ja sam patrijarhat. Ja sam društvo. Ja tlačim žene. Muškarce. Bezrodne osobe. Sebe. Tebe. Sve nas. Isto kao što ti tlačiš mene, sebe i sve nas. Mi smo društvo. Osoba plus osoba plus osoba plus osoba… sve osobe koje su postojale, postoje ili će postojati. Mi smo društvo. Konkretna bića, s konkretnim tijelima, umovima, mislima, osjećajima, imenima, iskustvima. One osobe prije nas, dovele su nas tu gdje jesmo, i mi smo dio njih, njihova iskustva oblikovala su nas i naša, kao što mi danas oblikujemo iskustva i identitete drugih. I tako smo svei povezanei, isprepletenei, i zajedno činimo sustav opresije u društvo koje nas sve skupa tlači.
Nit po nit, svezalie smo se u klupko opresije. I nećemo se lako otplesti, ali ako svaka osoba čini jednu nit, možemo se potruditi činiti sve što je u našoj moći da makar pogledamo oko sebe, uočimo gdje se ipreplićemo s drugim nitima opresije, i pomoći jednie drugima da se otpetljamo, i nastojmo se otvoriti dovoljno prema drugima da ih prihvatimo onakvima kakve žele biti. Da im stvaramo prostor u kojem se osjećaju slobodno i sigurno da se otvore svijetu bez straha od osude. A svaka osoba živi taj strah. Strah da nismo dovoljno muškarci. Nismo dovoljno žene. Previše smo žene. Nismo dovoljno uklopljenei. Nismo dovoljno različitei. Zaustavimo se. Jesmo. Dovoljno smo. Ovakve, ovakvi, ovakva kakva jesmo. Mi, iznutra, bez očekivanja ostalih niti iz klupka koje nas vežu da se ne opustimo i raspletemo. Budimo mi danas. Počnimo danas, 8. marta, u ime svih dosad tlačenih osoba, i nastavimo sutra. Pa prekosutra. Pa možda onda malo zaboravimo. Ali doći će i iduće godine opet 8.mart. Pa se opet potrudimo biti mi danas. Pa nastavimo sutra, pa prekosutra. Ali ovaj put i iza prekosutra. Pa možda onda opet malo zaboravimo. A doći će i iduće godine opet 8.mart.
