Doniraj, dođi, doživi

Doniraj, dođi, doživi peti Transpozij_um i prvi Balkanski Trans Inter Marš!

Donate, come, experience the fifth Transposium and the first Balkan Trans Intersex March!

Ove godine, Trans Mreža Balkan, Trans Aid i Spektra organiziraju peti po redu Transpozij_um, koji će kulminirati prvim Balkanskim Trans Inter Maršom!

Međutim, bez tebe nećemo uspjeti!

Tijekom godina druženja s raznolikim osobama na dosadašnjim Transpozij_umima, čuli_e smo mnoge divne priče o tome kako je Transpozij_um utjecao na živote onih koji_e su osjetili_e sigurnost i toplinu koja se stvori tijekom nekoliko dana provedenih u prijateljskom okruženju.

https://www.youtube.com/watch?v=PSfz8dMgz0E

Ovom prilikom bismo te htjeli_e pozvati da sudjeluješ u stvaranju ova dva magična prostora na tri načina:

Donacijom ćeš pomoći ostvariti prvi Balkanski Trans Inter Marš i dovesti što veći broj osoba iz regije na Transpozij_um 5 – u siguran prostor u kojem mogu razmijeniti znanja i iskustva i biti podrška jedni_e drugima, te poslati snažne poruke otpora rastućem fašizmu na prvom Balkanskom Trans Inter Maršu!
Dolaskom ćeš doprinijeti stvaranju divne energije, i sudjelovati u izgradnji zajedništva i solidarnosti, kao i pružanju otpora opresiji!
Doživljajem magičnih osjećaja poput ljubavi, pripadanja i solidarnosti ćeš se osnažiti i motivirati druge da iskuse i podrže raznolikost naših zajednica, tijela, identiteta i stvarnosti!

ZAŠTO ORGANIZUJEMO BALKANSKI TRANS INTER MARŠ?

U zemljama našeg regiona jačaju desničarske, fašističke grupe, koje skoro uvek svoje napade fokusiraju na marginalizovane grupe – žene, trans osobe, Romkinje_e, migrante_kinje, osobe tamnije boje kože, seksualne radnice_ke i mnoge druge. Kako su naše zajednice jedna od glavnih meta fašističkih grupa koje se protive Istanbulskoj konvenciji i rodnoj ravnopravnosti, smatramo da je naročito važno da se Balkanski Trans Inter Marš održi, da ga podrže sve osobe koje smatraju da zaslužujemo živjeti dostojanstveno, a da naša zajednica pošalje snažne poruke otpora svim oblicima opresije. Održavanjem prvog regionalnog Trans Inter Marša želimo da ujedinjeno pošaljemo poruke ponosa i prkosa, bunta protiv polaganja prava na naša tijela, umove i živote. Želimo da pokažemo da naše zajednice iz različitih zemalja stoje zajedno u namjeri da stanemo na kraj napadima na naše ličnosti, na naša tijela i živote, te da je margina mjesto otpora, a ne mjesto kontrole i pokornosti. Naša solidarnost ne prestaje na granicama, govori sve jezike, i mi čvrsto stojimo uz sve osobe čija se ljudska prava i dostojanstvo narušavaju.

ŠTA JE TRANSPOZIJ_UM?

Transpozij_um je jedini regionalni događaj koji okuplja trans, rodno varijantne i interspolne osobe. Dosad je organiziran u Zagrebu i Podgorici, i svaki put je okupio oko 60 osoba iz regije bivše Jugoslavije i šire. Transpozij_um je postao tradicija naše regionalne zajednice otkad je 2014. godine pokrenut od strane Trans Aid-a, a onda kako bi moglie spakirati Transpozij_um i slati ga svuda po regiji, od 2016. ga organizira Trans Mreža Balkan u suradnji s lokalnim grupama. Tako nam se Transpozij_um 2017. godine po prvi put uputio van Zagreba, u Crnu Goru. U Podgorici, Transpozij_um je ugostila tada neformalna grupa trans osoba “Transovci”, uz podršku LGBTIQ Asocijacije “Queer Montenegro” i Trans Aid-a, ubrzo nakon čega, vođeni_e inspiracijom i energijom koju je Transpozij_um donio, osnovali_e su prvu trans organizaciju u Crnoj Gori – “Spektra”!

KOJI JE ZNAČAJ TRANSPOZIJ_UMA?

Transpozij_um je događaj koji zajednica trans, inter i rodno varijantnih osoba sa uzbuđenjem čeka svake godine! Transpozij_um je siguran prostor za koji se uvijek brine vrijedan tim – nazvan “tim srčeko” i “tim lavlje srce”. To je mjesto za razmjenu iskustava, mišljenja i stavova, diskusiju o raznim dilemama o kojima inače nemamo priliku pričati sa sličnima sebi; mjesto na kojem upoznajemo jedni_e druge i sigurni_e smo pokazati svoje lice, bez srama i straha. Kako bi što bolje doživio_la magiju Transpozij_uma, zajednica trans, inter i rodno varijantnih osoba je odlučila hrabro da podijeli svoja iskustva sa tobom i prenese ti šta za nas predstavlja Transpozij_um i kako utiče na naše živote! Za početak, tu je gornji video, a ispod su slike s prethodnih Transpozij_uma.

KAKO MOGU PODRŽATI TRANSPOZIJ_UM I BALKANSKI TRANS INTER MARŠ?

Da bi se Transpozij_um i Trans Inter Marš održali, potrebno nam je da skupimo barem 50.000 HRK (oko 6,789 EUR; $7,959 USD), kako bismo pokrili_e osnovne troškove što će nam omogućiti da u subotu 30.3. po prvi put za trans i inter prava marširamo ulicama Zagreba, kao i da obezbjedimo dolazak, smještaj, hranu, materijale i mjesto za rad na Transpozij_umu za 60 trans, inter i rodno varijantnih osoba iz Hrvatske, Srbije, BiH, Crne Gore, Slovenije, Makedonije, Kosova i Albanije. Ti nam možeš pomoći u tome!

Doniraj i pomozi direktno u održavanu Transpozij_uma i Balkanskog Trans Inter Marša!
Dijeli ovu kampanju i pomozi da što više ljudi čuje priču o magičnom Transpozij_umu i prvom Balkanskom Trans Inter Maršu!

UNAPRIJED TI ZAHVALJUJEMO ŠTO DAJEŠ SVOJ DOPRINOS DA OVAKO VAŽAN DOGAĐAJ POSTANE STVARNOST!

Doniraj direktnom uplatom do 15.02.2019.:
na naš hrvatski račun (HRK valuta)

Primatelj: Trans Mreža Balkan

Adresa primatelja:
Jaruščica 5
10000 Zagreb
Hrvatska

IBAN: HR4123400091110798192

SWIFT: PBZGHR2X

Banka: Privredna banka Zagreb d.d.

Adresa banke:
Radnička cesta 50
10000 Zagreb
Hrvatska

iz EU (SEPA ili SWIFT uplate u EUR valuti)

Primatelj: Trans Mreza Balkan

Adresa primatelja:
Handelsbank
Elsenheimer Str. 41
München
80687
Germany

IBAN: DE67700111106050348251

SWIFT: DEKTDE7GXXX

Banka: Deutsche Handelsbank

Adresa banke:
Handelsbank
Elsenheimer Str. 41
München
80687
Germany

iz SAD-a (USD valuta)

Primatelj (molimo pažljivo kopirajte potpuni naziv primatelja):
TransferWise FBO Trans Mreza Balkan

Adresa primatelja:
TransferWise
19 W 24th Street
New York
10010
United States

Vrsta računa (ako je potrebno): checking

Broj računa: 8310020869

Routing broj: 026073150

Kod banke: CMFGUS33

Banka: COMMUNITY FEDERAL SAVINGS BANK

iz Ujedinjenog Kraljevstva (GBP valuta)

Primatelj: Trans Mreza Balkan

Adresa primatelja:
TransferWise
56 Shoreditch High Street
London
E1 6JJ
United Kingdom

Broj računa: 42197084

UK Sort kod: 23-14-70

Banka: R. Raphael And Sons Plc

iz Australije (AUD valuta)

Primatelj: Trans Mreza Balkan

Adresa primatelja:
TransferWise
800 Bourke Street
Melbourne VIC 3008
Australia

Broj računa: 494227352

BSB kod: 082-182

Banka: National Australia Bank Limited

Doniraj preko PayPal-a

Do 05.02. skupljeno je 1.017/50.000 HRK (138/6,789 EUR; $162/$7,959 USD)
1.017/50.000 HRK
2%

DONATE

DONIRAJ

Donate, come, experience the fifth Transposium and the first Balkan Trans Intersex March!

Doniraj, dođi, doživi peti Transpozij_um i prvi Balkanski Trans Inter Marš!

Za bosanski/crnogorski/hrvatski/srpski jezik, klikni ovdje.

This year, Trans Network Balkan, Trans Aid and Spektra are organizing the fifth Transposium, which will culminate with the first Balkan Trans Intersex March!

However, we won’t make it without you!

During the years spent together with the various people during previous Transposiums, we heard many wonderful stories about the influence of Transposium on the lives of those who felt the security and warmth that are created during those few days spent in a friendly environment.

https://www.youtube.com/watch?v=PSfz8dMgz0E

We would like to take this opportunity to invite you to participate in creating these two magical spaces in three ways:

Donate and help make the first Balkan Trans Intersex March a reality and bring as many persons from the region as possible to Transposium 5 – a safe space where they can exchange knowledge and experiences, and support each other, as well as send strong messages of resistance to the growing fascism at the first Balkan Trans Intersex March!
Come and contribute to creating a wonderful energy, and participate in building community and solidarity, as well as resisting oppression!
Experience magical feelings such as love, belonging, and solidarity, which will empower you to motivate others to experience and support the diversities of our communities, bodies, identities and realities!

WHY ARE WE ORGANIZING THE BALKAN TRANS INTERSEX MARCH?

In countries in our region there is an evident growth of right-wing, fascist groups, which almost always focus their attacks on marginalized groups – women, trans persons, Roma communities, migrants, people of color, sex workers, and many others. Since our communities are one of the main targets of fascist groups which are against the Istanbul Convention and gender equality, we believe that it is extremely important to organize the Balkan Trans Intersex March, that it’s supported by all people who think we deserve to live with dignity, and that our communities send powerful messages of resistance to all forms of oppression. With the first regional Trans Intersex March we want to send joint messages of pride and defiance, and revolt against those who claim dominion over our bodies, minds and lives. We want to show that our communities from different countries are standing together in our aim to end the attacks on us, our bodies and lives, as well as that the margins are a place of resistance, not a place of control and obedience. Our solidarity does not stop at borders, it speaks all languages, and we stand firmly by all persons whose human rights and dignity are being violated.

WHAT IS TRANSPOSIUM?

Transposium is the only regional event which gathers trans, gender variant and intersex persons. It has been organized in Zagreb and Podgorica so far, and each time it gathered around 60 persons from the ex-Yugoslav region and beyond. Transposium has become a tradition of our regional community since 2014 when it was started by Trans Aid. In order to pack Transposium up and send it all over the region, since 2016 Trans Network Balkan has been organising it in cooperation with local groups. In 2017, Transposium traveled outside of Zagreb for the first time. It was organized in Podgorica, Montenegro, and it was hosted by the, at the time informal, trans group, Transovci, with the support of LGBTIQ Association Queer Montenegro and Trans Aid. Soon after this, led by the inspiration and energy created at Transposium, Transovci founded the first trans organization in Montenegro – Spektra!

WHAT IS THE SIGNIFICANCE OF TRANSPOSIUM?

Transposium is an event which is awaited with excitement by the trans, intersex and gender variant community every year! Transposium is a safe space always cared for by a hard-working team – “srčeko tim” (“heart team”) and “tim lavlje srce” (“lion’s heart team”). It is a space where we can exchange experiences, opinions and attitudes, discuss different dilemmas we usually don’t have a chance to discuss with people we can relate to; a space where we meet each other and feel safe to show our faces, without shame and fear. To bring a bit of the magic of Transposium to you, our community of trans, intersex and gender variant persons has bravely decided to share their experiences with you and let you in on what Transposium means to us and how it affects our lives! To start, you can watch the video above, as well as some pictures from previous Transposiums below.

HOW CAN I SUPPORT TRANSPOSIUM AND THE BALKAN TRANS INTERSEX MARCH?

To ensure that Transposium and Balkan Trans Intersex March can take place, we need to raise at least 50.000 HRK (around 6,789 EUR or $7,959 USD) which which would cover our basic costs and enable us to march for trans and intersex rights through the streets of Zagreb on Saturday, March 30 for the first time. This would enable us to support at least 60 trans, intersex and gender variant persons from Croatia, Serbia, Bosnia and Herzegovina, Montenegro, Slovenia, Macedonia, Kosovo and Albania to be able to come to Transposium and have accommodation, food, materials and a venue for the event. You can help us with that!

Donate and make Transposium and the Balkan Trans Intersex March happen!
Share this campaign so that as many people as possible hear the story of the magical Transposium and the first Balkan Trans Intersex March!

THANK YOU IN ADVANCE FOR YOUR CONTRIBUTION IN MAKING THIS IMPORTANT EVENT REALITY!

Donate via bank transfer until Feb.15, 2019:
to our Croatian account (in HRK)

Account Holder: Trans Mreza Balkan

Address of account holder:
Jaruscica 5
10000 Zagreb
Hrvatska

IBAN: HR4123400091110798192

Bank code (SWIFT / BIC): PBZGHR2X

Bank name: Privredna banka Zagreb d.d.

Address of bank (if needed):
Radnicka cesta 50
10000 Zagreb
Hrvatska

from the EU (SEPA or SWIFT payment in EUR)

Account Holder: Trans Mreza Balkan

Address of account holder:
Handelsbank
Elsenheimer Str. 41
München
80687
Germany

IBAN: DE67700111106050348251

Bank code (SWIFT / BIC): DEKTDE7GXXX

Bank name: Deutsche Handelsbank

Address of bank (if needed):
Handelsbank
Elsenheimer Str. 41
München
80687
Germany

from USA (in USD)

Account Holder (please be sure to copy this exactly):
TransferWise FBO Trans Mreza Balkan

Address of account holder:
TransferWise
19 W 24th Street
New York
10010
United States

Account type (if needed): checking

Account number: 8310020869

Routing number: 026073150

Bank code: CMFGUS33

Bank name: COMMUNITY FEDERAL SAVINGS BANK

from the UK (in GBP)

Account Holder: Trans Mreza Balkan

Address of account holder:
TransferWise
56 Shoreditch High Street
London
E1 6JJ
United Kingdom

Account number: 42197084

UK Sort Code: 23-14-70

Bank name: R. Raphael And Sons Plc

from Australia (in AUD)

Account Holder: Trans Mreza Balkan

Address of account holder:
TransferWise
800 Bourke Street
Melbourne VIC 3008
Australia

Account number: 494227352

BSB Code: 082-182

Bank name: National Australia Bank Limited

Donate via PayPal

Raised 1.017/50.000 HRK (138/6,789 EUR; $162/$7,959 USD) so far (Feb.5)
1.017/50.000 HRK
2%

The flashback

Po mnogo čemu lošem do skoro sam pamtio detinjstvo, i svoj pređašnji život generalno. Ni na šta nisam bio ponosan. Mnogo osećanja sa kojima se i dan danas borim. Na iste načine, ali sam ja drugačiji. Malčice. Samo malo.

Znate li onaj momenat kada se posle mnogo godina nađete na istom mestu, fizički, i iako ništa više nije isto, ni vi, ni okolina, ni život kao takav, vrati se slika. Miris. Osećanje. Misli. Uvek te misli i šta sa njima?

Nedelja je. Zvoni alarm, 7:30, ravno. Stvari sam, od silnog uzbuđenja, spakovao još sinoć. Slušalice u uši i 15 minuta šetnje. Stigao sam, kupio kartu.

“Ličnu kartu, da bih ti dao ključ od ormarića”. Iako je imam tek mesec dana, već sam se navikao da je slobodno dajem i pokazujem gde god treba. Brzinski sam se presvukao i stigao. Mislio sam da su flashback momenti samo filmski efekti, da bude bolja epizoda, sadržajnija. Do tog momenta…

Stajao sam na istom mestu kao pre deset godina. Ispred mene profesor fizičkog vaspitanja, okolo drugari iz razreda, poređani u dve vrste, dečaci i devojčice. Sa leve strane bazen. Čekamo da počne čas, a meni prilazi drugarica i obraća mi se vrlo glasno:

“Na šta to ličiš? Ne možeš više da dolaziš samo u šorcu, rastu ti sise bre!”

Gomila pogleda prikovanih u tek neke naznake mojih budućih grudi, gromoglasan smeh i uprti prsti vršnjaka, dovoljno za najgori osećaj krivice i srama koji sam osetio do dana današnjeg. Pogled u podne pločice, jer gde drugo? Već sutradan sam od doktorke iskukao opravdanje da ne idem na bazen i časove fizičkog uopšte do kraja školske godine.

…

Nisam ni bio svestan da 10 minuta nepomično stojim pored ivice bazena, dok mi nije prišla starija žena i upitala: “Treba li ti kakva pomoć? Vidim da si povređen…”, gledajući me prvo u oči, pa u ožiljke na grudima, pa opet u oči.

“Hvala, ne treba…sve je u redu.”, odgovorio sam. Nakon što je produžila, pogledao sam opet u ožiljke, pa u bazen. Bazen je isti kao pre 10 godina i ništa se nije promenilo. Laž. Sve se promenilo. Za mene te stvari više nisu loše uspomene, sad su samo uspomene. Pogled više nije u pločice, već u nebo. Više nema ni srama, ni stida, ni osećaja krivice. Ima osmeha, mnogo šireg nego tada. Ima ožiljaka na grudima, na bešici i na još jednom mestu. Ima dlaka i brade, još par detalja…i ima života i slobode. I još jedna stvar: Hvala, ne treba….sve je u redu. Sada je zaista sve u redu.

Autor: Aleksandar Sič

TMB pokreće Program Podrške Zajednici!

Trans Mreža Balkan pokreće program podrške zajednici! Ukoliko si transrodna, rodno varijantna osoba ili jednostavno propituješ rod, javi se da popričamo! Možemo da ti pružimo informacije o rodu, tranziciji, ljudskim pravima u tvojoj zemlji, prevenciji HIV-a i polno prenosivih infekcija, reproduktivnim pravima, pomognemo ti da se spojiš s drugim trans osobama u tvom području, saveznicama_cima, stručnjakinjama_cima u raznim oblastima (medicina, mentalno zdravlje, institucije), pružimo ti podršku tokom autovanja, promišljanja o rodu, budemo uz tebe tokom prijave procesa diskriminacije ili nasilja, ili jednostavno porazgovaramo o bilo kojoj drugoj temi koja te zanima.

Za pružanje podrške zadužen je naš TIM ZA PODRŠKU koji čine:

Jovan Džoli Ulićević

Možeš mu pisati na dzoli@transbalkan.org, na Facebook profil ili Viber/Whats App: +382 67 135 205.

Ryan Žujo

Možeš mu pisati na ryan@transbalkan.org, Facebook profil ili Telegram : +385 97 652 9647

Javi nam se, tu smo za tebe!

Trans Mreža Balkan

Saopštenje povodom Međunarodnog dana svijesti o interpolnim osobama

Oktobar je važan mjesec za interpolne i transrodne osobe. Dok se 22. oktobar obilježava kao Međunarodni dan depatologizacije trans identiteta, 26. oktobar je Međunarodni dan podizanja svijesti o interpolnim osobama. U vremenu kada su naši identiteti i tijela i dalje patologizovani, podižemo glas ukazujući na probleme sa kojima se susrijećemo, zbog dugogodišnje štete koja je nanijeta našim zajednicama, upravo samom patologizacijom.

U julu 2018. godine, Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) je u procesu revizije Međunarodne klasifikacije bolesti (ICD-11), izbrisala cijelo poglavlje koje je kategorizovalo trans identitete u oblast mentalnih poremećaja. Ova promjena je napravila presedan u načinu na koji medicinska struka gleda transrodne osobe, te poslala snažnu poruku koja ima za cilj da smanji diskriminaciju i stigmu sa kojom se susrijećemo prilikom pristupa zdravstvenim uslugama, naročito onima koje su usmjerene na mentalno zdravlje.

Međutim, uprkos brojnim naporima interpolnih aktivista_kinja, SZO je odbila da depatologizuje interpolne osobe, ostavljajući varijacije u polnim karakteristikama obilježene kao poremećaje. Promjena koja je od ključnog značaja za kvalitet života interpolnih osoba, nije se desila niti nakon urgiranja UN-ovih tijela za zaštitu ljudskih prava 2009, niti Rezolucije Parlamentarne Skupštine Savjeta Evrope koja je pozvala zemlje članice da ukinu medicinske intervencije nad interpolnim osobama. Ovakav stav medicinske struke donosi ogromnu štetu interpolnim osobama.

Operacije „normalizacije pola“ se sprovode nad interpolnim bebama već više od 70 godina, često u tajnosti, bez obavještavanja roditelja o tome. Čak i onda kada su roditelji obaviješteni, pod pritiskom da njihovo dijete uklope u rodne norme, ovakve operacije se dešavaju, ostavljajući trajne posljedice na tijela i živote interpolnih osoba. U posljednjih nekoliko decenija, mnoge interpolne osobe su nakon godina života provedenih u sramu i strahu, progovorile, dijeljeći iskustva puna bola, koja govore o posljedicama poput seksualne disfunkcije, neplodnosti, konstantnih bolova, pripisivanja roda koji ne osjećaju kao svoj, te življenja u stigmi, skrivanju zbog različitog tijela, trauma koje su povezane sa narušenim tjelesnim integritetom. Sva ova iskustva rezultat su zdravstveno neindikovanih medicinskih intervencija koje su imale za cilj isključivo da uklope tijela interpolnih beba u društvene rodne norme.

Danas, kad interpolna zajednica raste, kada interpolne osobe govore u svoje ime, zahtijevamo da naša tijela i naši umovi ne budu patologizovani. Zahtijevamo da nas društvo ne tjera u kutije i okove koje je samo sebi nametnulo, a naročito da to ne radi medicinska struka koja je položila zakletvu čija je osnova – Ne naškodi! Mi, interpolne i transrodne osobe slavimo različitost svojih tijela i identiteta, te odbijamo dvije ponuđene opcije i vjerujemo da smo mnogo više od binarnog shvatanja roda i tijela.

Povodom Dana svijesti o interpolnim osobama, pozivamo sve koji_e se zalažu za ljudska prava, te poštovanje i dostojanstven tretman svih osoba u društvu – ujedinimo se u borbi protiv opresivnih mehanizama koji nam onemogućavaju da postojimo onakvi_e kakvi_e jesmo. Pozivamo medicinske stručnjake_inje da zauzmu jasan stav koji radi u najboljem interesu onih koje štite, a koji je zasnovan na informisanom pristanku, te poštovanju tjelesnog integriteta i naših identiteta. Danas podižemo svijest o interpolnim osobama i apelujemo na preduzimanje konkretnih radnji kako bi se zaustavilo kršenje našeg prava na sopstveni život!

Trans Mreža Balkan

InterAct

XY Spectrum

Asocijacija Spektra

Trans Aid

LGBTIQ Asocijacija „Queer Montenegro“

NVO „Juventas“

Dugine Obitelji

Da se zna

Sarajevski otvoreni centar

Zagreb Pride

LORI

Egal

Vremeplov

Zakleo bih se da se sjećam mjeseci dok sam u plodovoj vodici plivao, stegnut pupčanom vrpcom koja vezivaše mene i majku. Gušio sam se u tom već nedovoljno velikom prostoru za bilo kakav pokret. Poželjeh napolje. Čuo bih katkad poneki šum koji je valjda predstavljao glas. Pobjeći odatle, bila je jedina misao koja je udarala o uske zidove majčine materice koji su dodirivali moje još nerazvijeno tijelo. Zarobljen sam, mislio sam. Devet mjeseci moram biti tu. Koliko li je to, ne umjedoh da brojim. A i kako bih umio, još uvijek nisam neko ko postoji. Osjećao sam. Zidovi postajaše sve uži, rastao sam. Želim pobjeći od prvog momenta u kom sam ovdje smješten, al’ uplaših se na sekundu. Zavolio sam osobu koja me u sebi nosaše. Svaki joj otkucaj srca znam. Kako i ne bih, svaki je kroz moje tijelo prošao. Ako odem, da li ću ikada više osjetiti njene otkucaje, pitao sam se.

Prolazilo je vrijeme,nisam više mogao,odlučih da poranim. Već osam mjeseci sam ovdje, napravih prvi trzaj koji snažno uzdrma usko klupko u kom sam se nalazio. Otkucaji se najednom ubrzaše. Čuo sam vrisak. Pokreti njenog tijela jako zaljuljaše moje. Osjetih dodir, kao da neko pokušava da me zadrži ne bih li ispao. Tračak svjetla pomoli se pored moje glave, progledah. Voda koja me okruživala najednom nesta, udahnuo sam po prvi put. Neki se grubi dodir oko moje glave obavi, vuče me ka svjetlu. Odlazim napokon, rekoh sebi. Samo što sam uspio da simuliram izgovaranje te dvije proste riječi, svjetlo me već preplavilo. Zgučenost i tama koji su me okruživali nestaše. Našao sam se u rukama osobe čije otkucaje srca ne znadoh prepoznati. To nije ona. Strah se pojavi ponovo. Osvrnuh se oko sebe ne bih li je primijetio u masi nepoznatih ljudi. Eno je, vidim je, leži iscrpljena na krevetu prekrivenom krvlju koja se sa mnom spustila. Odvode me, sve sam joj dalji.

Tad prvi put zaplakah i pokušah je dozvati. Nisam imao glas. Neki čudni zvuci niske frekvencije iz mene su izlazili. Već je bilo kasno, našao sam se u drugoj prostoriji. Previše svjetla, previše dodira, poželjeh da se vratim nazad. Smijeniše se tama i svjetlo koji moju sobu ukrašavaše, valjda su to bili noć i dan. Nakon te smjene koja se relativno brzo odigra našao sam se u njenom naručju. Uzemirenost koja je tijelom mojim harala, najednom nesta. Njene ruke milovaše moje tijelo koje bješe tek toliko da mogadoh stati među njih. Gledala me pravo u oči dok mi je šaputala najslađe riječi koje bi me na momenat navele na osmijeh. U nekom trenu začuh svoje ime. Ne odazvah se. Kakvo je to ime uopšte, ne dopada mi se. Ni pitali me niste, pomislih u sebi. Smjena noći i dana desila se opet, odvode me. Danas je više ljudi nego inače. Majka mi plače, nešto poput vode izlazi iz njena dva oka koja toplotom zračiše. Danas me ni ne pogleda. Stariji sijedi čovjek je zagrli i njene suze prestaše teći. Ni on me ne pogleda. Neko čudno osjećanje prostruja mojim tijelom, osjetih se nepoželjan.

Uđosmo u automobil koji nas je trebao odvesti do mjesta koje zovu domom. Bio sam u njenom naručju, nosaše me kao teret il se bar tako osjetih. Tokom puta autom je vladala tišina, tek bi poneka majčina suza pala na moje lice I izazvala neki nemir u meni. Auto uspori, stižemo izgleda. Otvoriše se vrata i pred mojim očima nađe se velika bijela kuća sa puno prozora. Na svakom od njih se nalazio neko ko u centimetar proprati moj put do ulaza. Bio sam okružen pogledima žaljenja, zapitah se zašto. Unutra smo. Neko lijepo osjećanje zavlada mojim tijelom, bješe mi toplo. Ostavljen sam u kolijevci, ostavljen uz pratnju majčinih suza. Ležao sam tu dugo, čekajući da se neki poznat lik pojavi nada mnom i da mi razlog za smijeh. Ne bješe nikog. Zaplakah. Usamljen sam. Plakao sam dugo i bez prestanka, ali ničiju pažnju ne privukoh. Najednom, pojavi se jedno poznato lice, stari sijedi čovjek čiji je zagrljaj majčine suze umirio nedavno. Pruži ruke k meni i već u sledećem momentu nalazio sam se u njegovom naručju. Zagledao sam ga. Ličim mu, imamo iste oči, primijetih. Najednom, njegove postaše svjetlije, neki se sjaj u njima pojavi. Zapitao sam se da li je zbog mraka, ali najednom moje lice posta vlažno. Sjaj iz njegovih očiju padao je po mom licu u formi suza. Šaputao mi je, ove riječi ne bjehu slatke, osjetih tugu u njima. Doziva me, opet onim imenom za koje simpatija nemadoh. Od početka znadoh, ja se ne zovem tako.

Sledećeg me dana okruživaše veći broj ljudi. Bješe tu i jedna djevojčica, moje veličine. I ona je tek pristigla izgleda. Iz nekog razloga kupila je više simpatija nego ja, osjetih se manje bitan. Pružao sam ruke svakome tu, ne bih li se barem na sekund osjetio poželjan. Bezuspješno. U nekom sam momentu čuo da je dozivaju. Nazvaše je istim imenom kojim dozivaše mene. Zbunjen sam. Ja sam dječak ,ne mogu nas zvati istim imenom. Gledao sam u njenom pravcu zbunjen dok sam osjećao da me u grudima nešto steže i najednom oči krenuše da mi se sklapaju, našao sam se u mraku. Najednom cijeli spektar boja pred mojim očima prođe, našao sam se u prostoru bez vremena. Negdje između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Otvaram oči. Pogled mi ode na kalendar koji se nalaziše na stočiću pored kreveta,18.10.2018., današnji datum. Dugo sam spavao, rekao bih. Ustajem iz kreveta, kasnim na posao. Kao i obično, ruka mi prvo krenu na policu sa desne strane na kojoj stajaše bijeli zavoj. Uzimam ga i još uvijek sanjiv sa njim u ruci hodam put kupatila. Kao i obično stojim ispred ogledala i gledam u osobu koja sam postao. Odraz u ogledalu bio je poput pokvarenog nijemog filma pa bih ga na tren izgubio ponekad. Prstom lijeve ruke krećem da odmotavam prvi sloj zavoja. Sad ide onaj teži dio, sjetih se dok obmotavam prvi sloj zavoja preko svojih grudi i leđa koja već bjehu u ranama od prethodnog dana. Osjećam bol, olakša mi to jer sam na taj bol navikao, osjećam ga uvijek, nekako je postao neodvojivi dio mene. Dok pritisak koji mi zavoj stvara postajaše sve veći, razmišljao sam o djetinjstvu.

Sjetih se prvog puta kada sam im rekao da sam dječak. Zamislite, nisu znali to. Na momenat se zapitah kako, oduvijek im pokušavam reći. Najednom čudna struja prođe mojim tijelom, zapitah se zašto sam uopšte to morao govoriti, kao da sam kriv jer mi pogrešno ime dadoše i za nekog me drugog zamijeniše. Prošlo je već par mjeseci kako živim sam, tek neko vrijeme kako sam svoj život u svoje ruke uzeo i otpočeo borbu sa samoćom. Razmišljanja mi prekide poslednji sloj zavoja koji mi skliznu iz ruke. Završio sam. Uzeh sa stola traku koju nalijepih ne bi li sve ostalo dovoljno stisnuto da se osjećam ugodno, a opet, da ne mogu da dišem slobodno. Pluća kao da mi plaču I mole me za milost, koža na leđima mjesto suza pušta krv.

Spustih pogled na zemlju. Izvinite. Nisam htio da vas mučim, dio ste mene. Kunem se, sve bih dao da mogu da vam uzvratim ljubav, želio bih da barem na sekund uživam u vama. Pogled je i dalje na zemlji, znate i sami da nijesam znao da vas ne volim, ja od početka znam ko smo. Rekli su mi da nijeste moji, ubijedili me da treba da vas se sramim i ja sam podlegao. Sad osjećam tu bespotrebnu sramotu i od sebe vas krijem. Ne mogu vam ništa više od ovoga reći, prekidoh konverzaciju koju sam sa sobom vodio. Uzeh maijcu koju sam od majke dobio za svoj osamnaesti rođendan, majka me voli i ovakvog. Valjda je i ona osjećala ko sam, bili smo jedno mjesecima. Pokušah se obući dok se bol prožimao mojim rebrima koja bjehu zarobljena okovima koje sam sam stavio. Uspio sam, ponovo. Rutina je ovo, nešto poput karte za izlazak među ljude, drukčije ne bih mogao.

Kasnim na posao,prisjetih se opet, pa užurbano krenuh put izlaznih vrata. Danas sija sunce, bacih pogled na sat.12:25. Imam još pet minuta da stignem bus koji ne bih smio propustiti. Hod do posla u trajanju od pola sata ovako s pola daha koji mogadoh napraviti, još po ovom suncu, ne bi bilo pametno, šaputao mi je bol koji se prožimao cijelim tijelom u tom momentu. Ne mogadoh ga slušati, hodao sam ubrzano ne bih li uspio da stignem na vrijeme. 12:30, bio sam na stanici. Dodatni bol ovog je puta izbjegnut. Taman kad mi mislima prođe olakšanje zbog izbjegnutog bola, postah svjestan pogleda koje izbjeći ni danas ne mogu. Šta da se radi, pomislih u sebi i nasmijan uđoh u bus.

Dok su me okruživali pogledi koji istraživaše moje tijelo i lice u centimetar kao da neku potvrdu traže, gledao sam kroz prozor i razmišljao o tome kako sam poseban ovako drugačiji i kako je mnogo atoma snage bilo potrebno ne bih li bez imalo straha kročio u ovaj bus i zauzeo svoje mjesto. Zavoljeh sebe, barem na sekund. Puno sam toga prespavao, veliki bješe onaj skok iz prošlosti. Stigao sam na svoju stanicu, pomislih da ću uskoro stići i na poslednju stanicu svoje tranzicije. Razmišljao sam o tome ko će me na toj stanici čekati, dok sam iz nekog razloga nasmijan i zahvalan na svom postojanju koračao put posla.

Biće ovo lijep život, obećah sebi i svom tijelu.

Autor: Nikola Ilić

Moje tijelo – moj hram

Sinoć sam bio u poslastičarnici sa svojom partnerkom. Naručili_e smo jedan od omiljenih dezerata – slatki vafl. Njen je bio sa bananama, preliven kremom, karamelom, moj sa čokoladom i borovnicama, preko oba su se topile velike kugle sladoleda. Mom uživanju nije bilo kraja, sladak završetak jedne hladne jesenje noći. Međutim, „čašu meda još niko ne popi, što je čašom žuči ne zagrči“, reče naš Njegoš veliku istinu, pa tako i moja noć nije završila slatko, već kajanjem i svojevrsnom kaznom, zbog jedenja „zabranjenog“ u „zabranjeno doba“, a znam odlično da to nije dobro za mene, naročito kao vrsni poznavalac nutritivnih sastava, etiketa, dnevnih kalorijskih potreba i raznih drugih informacija potvrđenih bezbrojnim istraživanjima. Dok sam se spremao da legnem u krevet, postavio sam sebi jedno pitanje koje se stalno ponavlja u mojoj glavi – Da li je moja briga prema mom tijelu motivisana ljubavlju ili mržnjom i da li u svom hramu klanjam sebi ili projekciji društva koje u osnovi nije naučeno da voli?

Vratimo se malo unazad i promislimo o tome kako vidimo svoje tijelo i kako vidimo tijela oko nas. Uzevši u obzir da sam na ovaj svijet donesen kao beba kojoj je pripisan ženski pol na rođenju, mogu da tvrdim da sam na svojoj koži do otkrivanja svog muškog rodnog identiteta imao priliku da osjetim na svojoj koži kako društvo tretira žene. Ovaj tretman ne obuhvata samo tretiranje ženskih uloga u društvu, već polaže pravo na naša tijela, naše ličnosti, naše želje, ambicije, potrebe – cijelo naše bivstvovanje. Nakon prolaska kroz proces prilagođavanja pola, imao sam drugu priliku, da shvatim kako naše društvo tretira muškarce, te kroz to takođe shvatio istu stvar – da čak i prelaskom u drugu, privilegovanu poziciju, moje tijelo i moje biće i dalje nije moje, već da kao i vazduh koji dišem pripada nekom drugom u ovom svijetu neslobodnih. Osvrnimo se oko sebe – ko je od nas cijenjen i prihvaćen u društvu? Svi_e mi koji_e ulazimo u uzak raspon zvani „standard“, koji je postavljen prilično visoko. Zategnuta tijela, bez masti na sebi, određene visine, određene težine, određenog obima, određenih polnih karakteristika, adekvatne veličine i izgleda genitalija, prihvatljivog rodnog izražavanja koje je u skladu sa pripisanom rodnom ulogom – brojke, kriterijumi, zahtjevi. Kršenje navedenih znači jasna kazna, prvo od društva, a onda društvo i ne mora da radi to, jer sami dajemo sebi kaznu, najoštriju kaznu – grižu savjesti, mržnju, osjećaj da nismo dovoljno dobri_e i vrijedni_e, da SAMO treba da se potrudimo dovoljno i eto nas, ulazimo u svijet odabranih. A zaboravljamo jednu važnu stvar: od nedostatka naše ljubavi prema sebi, mi gubimo, ali neko drugi dobija. Šta bi se desilo kad bismo naučili_e da volimo sebe i svoja tijela? Zasigurno, mnoge industrije bi se ugasile, a mnogi sistemi bili dovedeni u pitanje.

Prije nekoliko godina prisustvovao sam jednoj za mene tada jako značajnoj diskusiji o intersekcionalnosti i trans pokretu na kojoj je jedan od mojih trans prijatelja i aktivista Linn Koletnik iz Slovenije, govorio o povezanosti između transfobije (mržnji i predrasudama prema trans osobama) i fatfobije (mržnji i predrasudama prema debelim osobama). Na prvu loptu mi nije bila jasna poveznica između zajedničke mržnje prema debelim i trans osobama, ali onda sam shvatio da osim što sam internalizovao transfobiju, internalizovao sam i fatfobiju. Tokom perioda svog socijalnog autovanja (otkrivanja mog rodnog identiteta mojoj okolini) mržnja prema mom tijelu se pojačala, naročito okrenuta prema mastima na mom tijelu, koja su bila poveznica sa „ženskim“ tijelom i „ženskim“ karakteristikama. Mrzio sam svaku svoju oblinu iz dna duše, trenirao sam pun bijesa, sa željom da iskorijenim svako podsjećanje da nisam „pravi muškarac“, da sam drugačiji, da nisam rođen kao, u tom momentu svi muškarci koje sam poznavao. Odbacivanje zbog moje različitosti je bilo začinjeno mržnjom prema svemu što na meni ukazuje da JA nisam JA, pravi ja, da se moja spoljašnjost razlikuje od moje unutrašnjosti. Mislio sam da je mržnja nestala kad sam završio tranziciju, zadovoljan svojim Apolonom koji je živio od „komplimenata“ upućenih što od bližnjih, što od potpunih stranaca_kinja: „Nikad ti se ne bi reklo! (da si bio žensko)“. A kako da mi se kaže? To je bio cilj – uspješna tranzicija, brisanje svih tragova prošlosti, brisanje prošlog, dalekog života iz sjećanja, a onda možemo svi_e da se pravimo da se taj život nikad nije desio i da pred svima vama, a i pred sobom, stoji Jovan Džoli Ulićević, nov, neraspakovan, neukaljan ženskim tijelom i identitetom.

Razbijanje iluzije o mom tijelu kao tijelu “normalnog muškarca” (šta god to značilo), ali i potrebe da izgledam tako, zahtijevalo je bolno odbacivanje potrebe da budem prihvaćen i da pripadam masi, standardu. Pokazivanje mog trans tijela, izlaganje moje različitosti, mojih ožiljaka, nesavršenosti, odbijanje da kažem “hvala” na “uopšte ne izgledaš kao da si trans”, pokretanje razgovora o trans genitalijama, dok su drugi_e govorili_e o njima u prostorima u kojima nisam bio prisutan, nikad govoreći ispred mene o toj sramotnoj, sprdnji podložnoj temi – bio je politički čin vraćanja kontrole nad svojim tijelom, posjedovanja svog tijela i na koncu svog bića. Godine su bile potrebne da tijelo koje posjedujem isklešem, kao u kamenu, a zatim da ga sagledam, takvo kakvo jeste: visoko 168cm (ne 170cm kako sam govorio godinama), tamno, kovrdžavo, sa mišićima, sa mastima, sa kožom, sa kostima i svim ćelijama koje me čine onom osobom koja jesam. Godine su bile potrebne da svoje biće, koje je bilo i još uvjek jeste u beskrajnom bolu, podignem, uzmem za ruku i da počnem s istim da gradim ono što treba da nam je pruženo od kad udahnemo vazduh na ovoj planeti – ljubav prema sebi i osjećaj da sam dovoljan.

Ljubav prema sebi, svojoj ličnosti i svom tijelu ne može doći ukoliko ne počnemo da odmotavamo klupko mržnje. Skidanje mržnje sa sebe, sloj po sloj, znači bol, znači rane, krv, ali je IZBOR – izbor da odbijam da kopiram ovaj ugnjetavajući sistem i da ga umnožavam; da odbijam da učestvujem u profitu drugih na osnovu ideje da mogu da izgledam i uvjek budem bolji i da mi za to treba uklapanje u standarde; da odbijam da širim ideju da nismo dovoljni_e, dovoljno dobri_e, lijepi_e, pametni_e, vrijedni_e. Ljubav prema sebi neće doći ako ne odbacimo, prkosno i ponosno, potrebu da budemo prihvaćeni_e po svaku cijenu. Ljubav dolazi u prostoru oslobođenom od standarda, pravila, normi, a samim tim i nesigurnosti, zavisnosti od potvrda i straha od odbacivanja. Odbijajući prihvatanje drugih, prihvatamo sebe i s ponosom biramo ljubav.

U sistemu u kojem živimo, najradikalniji čin kojim možemo da djelamo i donesemo promjenu je izbor da volimo sebe i svoje tijelo. Nemojte se zavarati „pozitivnom psihologijom“ i misliti da čovjek samo treba to da odluči. Da, moramo da odlučimo da brinemo o sebi, moramo da odlučimo da volimo sebe – ali to moramo da odlučimo svakog dana. I budimo sigurni_e, svakog dana će cijeli sistem ujedinjeno da djeluje protiv naše odluke. Zato, otvorimo oči i uši, prepoznajmo načine kojima nas sistem tjera da ga pokrećemo i odlučimo da zaustavimo mašinu – voleći i cijeneći sebe. Tek kad to uradimo, možda ćemo uspjeti da volimo i cijenimo druge, iskreno, nesebično, solidarno.

Danas sam izabrao da volim sebe. Danas sam izabrao da volim i vas – zato sam napisao ovaj tekst.

Jovan Džoli Ulićević