Trans Mreža Balkan u potpunosti podržava Asocijaciju Spektra u borbi protiv nasilja nad trans osobama u Crnoj Gori, te zahtijevamo poduzimanje svih zakonskih mjera protiv počinilaca zločina u Kolašinu. Ujedinjenie smo protiv opresije i mržnje!
U nasilju nema pravde, nema hrabrosti. U nasilju nema ništa uzvišeno: ono je krajnja degradacija svega što je u nama plemenito i dobro. Ponos u činu nasilja je kraj ljudske časti, kao što je i okretanje glave od nepravde, pa bili mi “obični građani” ili policija, vlada, zakonodavci.
Za trans osobe, nasilje je dio svakodnevice. Ne iznenađuje nas, kao što nas ne iznenađuje ni nasilje u porodici, u školama, na ulici… Nasilje je epidemija, i naučeni smo da ga očekujemo. Naučeni smo da na mržnju i okrutnost gledamo kao na nešto “prirodno.” Kao i ostatak društva, iz puke nužde smo ubijedili samie sebe da su nasilje i mržnja nešto s čime jednostavno moramo živjeti, kao što se nekada živjelo sa kugom. U pokornoj tišini, mi rođeni iz prkosnog kamena Balkana, se nadamo da neće baš nas sačekati mržnja u nekom prolazu, iza škole, ispred pekare. A onda ta mržnja pokuca na vrata porodične kuće, i dok svijet muko gleda, pokuša izbrisati jedno nevino ljudsko biće.
Nasilje nije prirodno. Ono je loš običaj, neispravljena navika našeg društva. Ono je trauma koja traži lijek za sebe tako što uništava druge – pa zato taj lijek nikada i ne nalazi. Nasilje je tragični gubitak svijesti o neupitnoj vrijednosti života. Nasilje nije prirodno koliko god da je postalo norma našeg društva.
Ono što je ljudskom biću prirodno je da se zgražava nad okrutnošću i mržnjom. Prirodno je pomoći drugoj osobi, zaštiti nekoga ko je nadjačan, ko je opkoljen i napadnut. Prirodno je željeti stati između smrti i drugog ljudskog bića. Prirodno je osjetiti tuđu bol i strah i suosjećati, kao što je prirodno osjetiti i ljutnju i očaj. Ali mi nismo samo bespomoćni promatrači. Skrenuti pogledi i utisani glasovi omogućavaju da jednom trans momku na vrata rodne kuće dođu osobe koje su odlučile da on ne bi trebao živjeti u miru jer se njima iz nekog razloga ne sviđa. Sutra im se nećete sviđati ti ili tvoje dijete.
Mi se svaki dan borimo za svoje živote i živote drugih trans osoba, i nikada nećemo odustati. Jednako tako nećemo prihvatiti užasnu pomisao da ljudi oko nas nemaju u sebi dovoljno ljubavi i časti da ustanu protiv nasilja, i da u miru gledaju kako se brišu ljudski životi.
-Daniel Žujo, izvršni koordinator Trans Mreže Balkan
Sinoć sam bio u poslastičarnici sa svojom partnerkom. Naručili_e smo jedan od omiljenih dezerata – slatki vafl. Njen je bio sa bananama, preliven kremom, karamelom, moj sa čokoladom i borovnicama, preko oba su se topile velike kugle sladoleda. Mom uživanju nije bilo kraja, sladak završetak jedne hladne jesenje noći. Međutim, „čašu meda još niko ne popi, što je čašom žuči ne zagrči“, reče naš Njegoš veliku istinu, pa tako i moja noć nije završila slatko, već kajanjem i svojevrsnom kaznom, zbog jedenja „zabranjenog“ u „zabranjeno doba“, a znam odlično da to nije dobro za mene, naročito kao vrsni poznavalac nutritivnih sastava, etiketa, dnevnih kalorijskih potreba i raznih drugih informacija potvrđenih bezbrojnim istraživanjima. Dok sam se spremao da legnem u krevet, postavio sam sebi jedno pitanje koje se stalno ponavlja u mojoj glavi – Da li je moja briga prema mom tijelu motivisana ljubavlju ili mržnjom i da li u svom hramu klanjam sebi ili projekciji društva koje u osnovi nije naučeno da voli?
PC: Marija Jovanović
Vratimo se malo unazad i promislimo o tome kako vidimo svoje tijelo i kako vidimo tijela oko nas. Uzevši u obzir da sam na ovaj svijet donesen kao beba kojoj je pripisan ženski pol na rođenju, mogu da tvrdim da sam na svojoj koži do otkrivanja svog muškog rodnog identiteta imao priliku da osjetim na svojoj koži kako društvo tretira žene. Ovaj tretman ne obuhvata samo tretiranje ženskih uloga u društvu, već polaže pravo na naša tijela, naše ličnosti, naše želje, ambicije, potrebe – cijelo naše bivstvovanje. Nakon prolaska kroz proces prilagođavanja pola, imao sam drugu priliku, da shvatim kako naše društvo tretira muškarce, te kroz to takođe shvatio istu stvar – da čak i prelaskom u drugu, privilegovanu poziciju, moje tijelo i moje biće i dalje nije moje, već da kao i vazduh koji dišem pripada nekom drugom u ovom svijetu neslobodnih. Osvrnimo se oko sebe – ko je od nas cijenjen i prihvaćen u društvu? Svi_e mi koji_e ulazimo u uzak raspon zvani „standard“, koji je postavljen prilično visoko. Zategnuta tijela, bez masti na sebi, određene visine, određene težine, određenog obima, određenih polnih karakteristika, adekvatne veličine i izgleda genitalija, prihvatljivog rodnog izražavanja koje je u skladu sa pripisanom rodnom ulogom – brojke, kriterijumi, zahtjevi. Kršenje navedenih znači jasna kazna, prvo od društva, a onda društvo i ne mora da radi to, jer sami dajemo sebi kaznu, najoštriju kaznu – grižu savjesti, mržnju, osjećaj da nismo dovoljno dobri_e i vrijedni_e, da SAMO treba da se potrudimo dovoljno i eto nas, ulazimo u svijet odabranih. A zaboravljamo jednu važnu stvar: od nedostatka naše ljubavi prema sebi, mi gubimo, ali neko drugi dobija. Šta bi se desilo kad bismo naučili_e da volimo sebe i svoja tijela? Zasigurno, mnoge industrije bi se ugasile, a mnogi sistemi bili dovedeni u pitanje.
PC: Marija Jovanović
Prije nekoliko godina prisustvovao sam jednoj za mene tada jako značajnoj diskusiji o intersekcionalnosti i trans pokretu na kojoj je jedan od mojih trans prijatelja i aktivista Linn Koletnik iz Slovenije, govorio o povezanosti između transfobije (mržnji i predrasudama prema trans osobama) i fatfobije (mržnji i predrasudama prema debelim osobama). Na prvu loptu mi nije bila jasna poveznica između zajedničke mržnje prema debelim i trans osobama, ali onda sam shvatio da osim što sam internalizovao transfobiju, internalizovao sam i fatfobiju. Tokom perioda svog socijalnog autovanja (otkrivanja mog rodnog identiteta mojoj okolini) mržnja prema mom tijelu se pojačala, naročito okrenuta prema mastima na mom tijelu, koja su bila poveznica sa „ženskim“ tijelom i „ženskim“ karakteristikama. Mrzio sam svaku svoju oblinu iz dna duše, trenirao sam pun bijesa, sa željom da iskorijenim svako podsjećanje da nisam „pravi muškarac“, da sam drugačiji, da nisam rođen kao, u tom momentu svi muškarci koje sam poznavao. Odbacivanje zbog moje različitosti je bilo začinjeno mržnjom prema svemu što na meni ukazuje da JA nisam JA, pravi ja, da se moja spoljašnjost razlikuje od moje unutrašnjosti. Mislio sam da je mržnja nestala kad sam završio tranziciju, zadovoljan svojim Apolonom koji je živio od „komplimenata“ upućenih što od bližnjih, što od potpunih stranaca_kinja: „Nikad ti se ne bi reklo! (da si bio žensko)“. A kako da mi se kaže? To je bio cilj – uspješna tranzicija, brisanje svih tragova prošlosti, brisanje prošlog, dalekog života iz sjećanja, a onda možemo svi_e da se pravimo da se taj život nikad nije desio i da pred svima vama, a i pred sobom, stoji Jovan Džoli Ulićević, nov, neraspakovan, neukaljan ženskim tijelom i identitetom.
PC: Marija Jovanović
Razbijanje iluzije o mom tijelu kao tijelu “normalnog muškarca” (šta god to značilo), ali i potrebe da izgledam tako, zahtijevalo je bolno odbacivanje potrebe da budem prihvaćen i da pripadam masi, standardu. Pokazivanje mog trans tijela, izlaganje moje različitosti, mojih ožiljaka, nesavršenosti, odbijanje da kažem “hvala” na “uopšte ne izgledaš kao da si trans”, pokretanje razgovora o trans genitalijama, dok su drugi_e govorili_e o njima u prostorima u kojima nisam bio prisutan, nikad govoreći ispred mene o toj sramotnoj, sprdnji podložnoj temi – bio je politički čin vraćanja kontrole nad svojim tijelom, posjedovanja svog tijela i na koncu svog bića. Godine su bile potrebne da tijelo koje posjedujem isklešem, kao u kamenu, a zatim da ga sagledam, takvo kakvo jeste: visoko 168cm (ne 170cm kako sam govorio godinama), tamno, kovrdžavo, sa mišićima, sa mastima, sa kožom, sa kostima i svim ćelijama koje me čine onom osobom koja jesam. Godine su bile potrebne da svoje biće, koje je bilo i još uvjek jeste u beskrajnom bolu, podignem, uzmem za ruku i da počnem s istim da gradim ono što treba da nam je pruženo od kad udahnemo vazduh na ovoj planeti – ljubav prema sebi i osjećaj da sam dovoljan.
Ljubav prema sebi, svojoj ličnosti i svom tijelu ne može doći ukoliko ne počnemo da odmotavamo klupko mržnje. Skidanje mržnje sa sebe, sloj po sloj, znači bol, znači rane, krv, ali je IZBOR – izbor da odbijam da kopiram ovaj ugnjetavajući sistem i da ga umnožavam; da odbijam da učestvujem u profitu drugih na osnovu ideje da mogu da izgledam i uvjek budem bolji i da mi za to treba uklapanje u standarde; da odbijam da širim ideju da nismo dovoljni_e, dovoljno dobri_e, lijepi_e, pametni_e, vrijedni_e. Ljubav prema sebi neće doći ako ne odbacimo, prkosno i ponosno, potrebu da budemo prihvaćeni_e po svaku cijenu. Ljubav dolazi u prostoru oslobođenom od standarda, pravila, normi, a samim tim i nesigurnosti, zavisnosti od potvrda i straha od odbacivanja. Odbijajući prihvatanje drugih, prihvatamo sebe i s ponosom biramo ljubav.
U sistemu u kojem živimo, najradikalniji čin kojim možemo da djelamo i donesemo promjenu je izbor da volimo sebe i svoje tijelo. Nemojte se zavarati „pozitivnom psihologijom“ i misliti da čovjek samo treba to da odluči. Da, moramo da odlučimo da brinemo o sebi, moramo da odlučimo da volimo sebe – ali to moramo da odlučimo svakog dana. I budimo sigurni_e, svakog dana će cijeli sistem ujedinjeno da djeluje protiv naše odluke. Zato, otvorimo oči i uši, prepoznajmo načine kojima nas sistem tjera da ga pokrećemo i odlučimo da zaustavimo mašinu – voleći i cijeneći sebe. Tek kad to uradimo, možda ćemo uspjeti da volimo i cijenimo druge, iskreno, nesebično, solidarno.
Danas sam izabrao da volim sebe. Danas sam izabrao da volim i vas – zato sam napisao ovaj tekst.
Dan trans sjećanja 2016. – Poruka od Globalne akcije za trans jednakost (GATE – Global Action for Trans Equality)
Trans osobe su definisane na mnogo načina– našim rodnim identitetima, našim rodnim izražavanjem, našim ličnim iskustvima utjelovljenja, našim interakcijama sa zdravstvenim i pravnim sistemima, našim stavovima o nadilaženju ili očuvanju spolne različitosti, i još mnogima. Iako trans iskustva i identiteti variraju među osobama i kulturama, jedno rasprostranjeno i pogubno iskustvo nadilazi identitete i granice: nasilje. U današnje je vrijeme definirajuća karakteristika toga da ste trans osoba da znaš da bilo gdje, bilo kada, zbog bilo čega, ti – ili tebi bliske osobe – možete postati žrtve nasilja.
Svakog 20. novembra, trans osobe i naše savezništvo se okupljamo povodom Međunarodnog dana trans sjećanja da odamo počast onima koje smo izgubilie mržnji i predrasudama.
“Sjećanje” znači sjećati se nečega što se desilo u prošlosti. Međutim, nažalost, nasilje – i strah od nasilja – nisu ostatak iz prošlosti. Dok se prisjećamo naših mrtvih, trans osobe znaju da smo mi moglei biti onei; da još uvijek možemo postati onie. Svaki put kad se prisjetimo prošlosti, znamo da je moguće da opisujemo našu budućnost.
Širom svijeta, trans osobe se bore da naša imena budu prepoznata u našim porodicama, zajednicama i državama. Izazovi s kojima smo se susretalei – i sa kojima se i dalje susrećemo – kao trans osobe kako bismo ostvarilie ovo najosnovnije ljudsko pravo na identitet nikada neće biti zaboravljeni. Dok se borimo da budemo prepoznatei, znamo da riskiramo da naša teško stečena imena završe na vijestima ili u izvještajima o kršenjima naših ljudskih prava, da budu iskrivljena u medijima, ili da budemo među onima kojih se sjećamo idućeg 20.novembra.
Znamo kako stvari stoje. Naša imena su potvrda nade, ali također sadrže i mogućnost nasilja nad nama.
Samo u zadnjih godinu dana, u Transgender Europe projektu “Praćenje ubojstava trans osoba” (Trans Murder Monitoring project) je dokumentirano 295 ubojstava trans osoba u 33 zemlje svijeta. Ovi brojevi zahtijevaju da nasilje nad trans osobama promatramo ne kao izolirane incidente, već kao obrazac genocida koji utječe čak i na zemlje u kojima su neka formalna prava stečena. Za onei od nas kojei utjelovljujemo određena “raskrižja” karakteristika (poput boje kože, jezika, seksualnog rada, nacionalnosti, religije, korištenja droga, klase, HIV i drugih zdravstvenih statusa, ne/sposobnosti i dobi), ranjivost nije osjećaj – to je strukturalna stvarnost. Zaista, u mnogim zemljama, nasilje nad trans osobama je službeno sankcionisano – opravdano, reproducirano i promovirano od strane vlada.
GATE obilježava Dan trans sjećanja 2016. tako što poziva nas i naše savezništvo da se sjetimo ne samo onih čiji su životi izgubljeni, već i onih kojie se bore da zadrže svoje. Stojimo uz one kojei hodaju ili žive na ulicama, kojie su u zatvorima, ili riskiraju sve kako bi migriralei na sigurnija mjesta. Uz svjesnost da niko od nas ne preživi sam_a, pozivamo naše kolege_ice trans aktiviste_kinje da podrže jednei druge u ovim teškim trenucima i da se odupremo zidovima koji se izgrađuju među nama, tako da obnovimo predanost međunarodnoj solidarnosti.
Sada je vrijeme da se duboko angažujemo u našim zajednicama dok se istovremeno povezujemo s drugima oko nas. Naša zajednica nije jedina pod napadom.Osnaženi desničarski pokreti i vlade napadaju mnoge od nas na različitim ali u krajnjoj liniji na istim osnovama. Radimo zajedno na stvaranju i održavanju političkih uvjeta potrebnih za promjenu. Širom svijeta postoje mnoge izuzetne inicijative koje možeš podržati da pomogneš stvoriti budućnost za sve nas. Trans osobe nemaju samo hitnu potrebu da pomognu u ovim naporima, već također i vještine potrebne da igramo ključnu ulogu u izgradnji emancipirane budućnosti za sviju. Jer kad je u pitanju nadilaženje granica i prisjećanje na prošlost dok vjerujemo u sutra, sigurno znamo kako se to radi.
Solidarno,
GATE tim
Abhina Aher, Karen Bennett, Mauro Cabral, Morgan Carpenter, Masen Davis & Cori Zaccagnino
