Osnaživanje, solidarnost, izgradnja kapaciteta, zajednica – samo su neke od riječi koje upotrebljavamo u svakodnevnom govoru, naročito u krugovima u kojima se žustro raspravlja o ljudskim pravima. Riječi, koje su se toliko izlizale da su tačke i kučice otpale sa njih, zagrižene bijesom onih koji ih vide kao utopijske pojmove, jednako stvarne i ostvarljive kao i čardak koji visi između neba i zemlje. Zašto nismo osnaženi još uvjek, i kad ćemo biti? Zašto nema solidarnosti između različitih grupa ljudi i na osnovu kojih to sličnosti se te grupe formiraju? Kako gradimo svoje kapacitete i ko nam ih to izgrađuje, ili još bolje – čije to kapacitete mi želimo da izgradimo, poput softvera kojem smo upravo kliknuli update? Šta je zajednica, gdje ta zajednica živi, ko je čini – šta nas spaja, a gdje je linija koja nas razdvaja? A možda ova pitanja uopšte ne treba da postavljamo, već da se zapitamo šta za nas znači moć i koja je naša pozicija u odnosu na moć kad govorimo o ovim pojmovima.
Čitavog svog života od svih osjećaja koje naizmjenično osjećam, jedan je stalno prisutan – osjećaj usamljenosti. Ovaj osjećaj je rađao jednu potrebu – za pripadanjem. Vjerujem da je većina nas osjeća, bar u određenim periodima svog života. Kada si drugačiji/a, u sistemu koji cijeni kolektiv, uniformnost, u kojem postoje norme i pravila, neminovno je da si izgnanik/ca. U takvom društvu, odrastanje je borba za očuvanjem sebe i svoje jedinstvenosti, nasuprot naporu da budeš prihvaćen/a, da budeš dio tima, isti/a – NORMALAN/A. A i moralan/a. Varka je, i to opasna, da ova borba ikad završava. Dokaz tome je ljudsko postojanje, čak i u onim prostorima koji odbacuju norme, u kojima se govori o zabranjenim temama, u kojima se okupljaju drugačiji/e, gradeći takozvane sigurne prostore, u kojima je različitost prihvaćena, svako iskustvo jednako vrijedno i svačije mišljenje uvaženo. Jeste ikad osjetili/e toplinu takvog prostora? Ja jesam, a znam da su i mnogi/e – svako ko je ikad bio/la ili jeste dio jedne grupe ili zajednice. Biti dio jedne zajednice, jednog pokreta, kao što je LGBTIQ pokret, naročito trans pokret, za mene je bio privilegija – mjesto u kojem sam rastao i razvijao se i u kojem i dalje to radim. Borba između mene i kolektivnog se umanjila, našao sam mjesto gdje pripadam, zajednicu kojoj bih dao cijelog sebe, svaku svoju riječ, djelo, misao, svoje neprospavane noći, svoje propuštene obroke, ljude kojima bih otvorio svoju utrobu i rekao im – Uzmite! Hranite se mojim mesom! Liječite rane, rastite, razvijajte se! Osnažite se! Nijesam li egoističan? Nijesam li samoživ? Nijesam li arogantan u svojoj ulozi junaka, spremnog da se žrtvuje? Nisam li razapeo samog sebe, pustio sebi krv na dlanove, dao primjer puta – jedinog ispravnog ka društvu spašenih? Je li se moj bol hranio dok sam se kažnjavao za svako usuđivanje izlaženja iz zajednice, je li moj um osjetio bič za svaku misao koja je mogla biti osuđena od onih koji su me prihvatili, jednako kao od onih koji/e su me odbacili/e? Jesam li ja sam sebe prihvatio ili odbacio?
U društvu u kojem živimo, kojih god ono karakteristika bilo – individualnost je suvišna. Ona znači opasnost, znači propitivanje pravila, reda, narušavanje mira. Ona znači gubitak sigurnih prostora i onog što nam je poznato. Dozvoljavanje individualnosti, a kamoli slavljenje iste, znači puštanje, ali i gubljenje kontrole. Ono znači prepoznavanje naše vrijednosti bez parametra, bez upoređivanja sa drugim, bez kolektivnog odobravanja, bez pravdanja. Da bismo bili/e slobodni/e, moramo se usuditi da prepoznamo svoju vrijednost – bez kolektiva, bez zajednice. Naravno, trebaju nam zajednice, ali one u kojima se naša vrijednost ne dovodi u pitanje – čak i ako se naše mišljenje ne slaže sa opšte prihvaćenim, čak i ako nismo dovoljno „osviješteni/e“ ili „edukovani/e“. A možda mi trebamo zajednicama? Možda pokret i promjena ne mogu da postoje bez tebe, bez mene? Možda ćemo svi/e živjeti u tami, dok nas jede naš bol i bijes, dok ne prepoznamo da smo vrijedni/e, baš takvi/e kakvi/e jesmo, da smo i da možemo da budemo beskrajno dobri/e – prije svega prema sebi, a onda prema svojoj zajednici, da ne moraju da postoje manji od nas, da bismo bili/e veliki/e, slabiji/e od nas da bismo bili/e jaki/e, gluplji/e od nas, da bismo bili/e mudri/e, neosviješteni/e, kako bismo ih mi prosvijetlili/e, neobrazovani/e, kako bismo ih mi naučili/e. Da bismo doveli do promjene, istinske promjene, koja ne podrazumijeva samo gašenje malih brdskih požara, moramo da se odreknemo lažne moći i osjećaja snage koji postoje jedino dok postoje pored nas oni/e koji/e moraju biti osnaženi/e, oni/e kojima ne dozvoljavamo da misle, već očekujemo da usvoje naše ideje bez propitivanja, daleko od kritike. Da bismo promijenili/e društvo, moramo se usuditi da promijenimo sebe, moramo preispitati svoju poziciju, svoju glad, svoju moć i spremnost ne da podijelimo parče pite, već da je bacimo u smeće, poput buđavog ostatka od ručka od prije neđelju dana. Ne trebaju nam pite, ni kolači, niti veći sto, niti više stolica, možemo i da stojimo i gledamo se u oči, gledajući u sebe, dok žvaćemo i gutamo posljednje ostatke nesigurnosti.
Kad uzmemo u obzir sve naše karakteristike na osnovu kojih sistem vrši nasilje nad nama – naš rod, seksualnost, rasu, klasu, naše različite mentalne i fizičke sposobnosti, kao i mnoge druge – koja od ovih karakteristika najviše određuje našu vrijednost, ako nas neke svrstavaju u privilegovane grupe, a neke u marginalizovane? Koliki mi je skor, ako sam trans muškarac, tamnije boje kože, koji živi u zemlji svog rođenja, potiče iz srednje klase, ima visoko obrazovanje, bavi se aktivizmom, govori jedan strani jezik, nema invaliditet, pati od anksioznosti i depresije, preživio je i još uvjek preživljava razne oblike nasilja i ima porodicu koja ga prihvata? Koliko bodova sam uspio da uberem na skali privilegovanih, a koliko na skali marginalizovanih? Je li mi dovoljno teško da se smatram jednim od neodvojivih djelova zajednice, ili dovoljno lako da bih bio odbačen s prezirom? Kojoj zajednici da se priključim, a da budem potpuno prihvaćen, da budem potpuno integrisan? Kako izabrati, a ne biti nelojalan? Od svih komentara koji su mi upućeni kao oštra kazna za moju individualnost i čvrsto vođenje principima i vrijednostima, kao i željom da se oduprem sistemskoj, ali i individualnoj opresiji i tiraniji nad mojim bićem, skoro mi je rečeno da se ponašam „kao da nisam trans, niti osoba tamnije boje kože“, upravo od strane trans osobe tamnije boje kože. Moram reći – Aj! Da, to boli. A onda sam se zapitao zašto boli. Boli zbog nedostatka solidarnosti? Boli zbog dovođenja mog postojanja u pitanje i vrijednovanja mog identiteta na osnovu standarda jedne zajednice? Boli zbog neprepoznavanja mog bića, podsjećanja da sam izgnanik i možda čak izdajnik – zbog odbijanja da se konformišem čak i onima koji/e se ne komformišu. A možda ne boli ništa više, niti manje, nego kad sam mi je rečeno da ne mogu biti muškarac, bez rođenjem dobijenog žiga, da ne mogu biti feminista, jer sam izabrao da budem muškarac, da ne izgledam kao trans, jer mi se nikad ne bi reklo. A ja ti kažem – Nije me stalo! Nije me stalo za tvoje standarde, za tvoju solidarnost sa istomišljenicima/cama i „drugačijim“ konformistima/kinjama, nije me stalo da pratim priručnik „Kako biti trans“, „Kako biti osoba tamne boje kože“, „Kako biti dovoljno revolucionaran i radikalan“ ili „Kako se dobro uklopiti u sistem“. Odluka da budem iskren prema sebi po pitanju svog identiteta, za koji sam znao da neće biti lako prihvaćen u društvu u kojem živim, bila je najradikalnija odluka mog života, koja je za sobom povukla sve ostale. Toj odluci i sebi dugujem dosljednost – odbijanje da odstupim od istine i svoje suštine.
U borbi za slobodom, moramo imati na umu – nema slobode, dok se ne oslobodimo svojih okova. Nijedna fobija prema nama neće nestati, dok ne sagledamo svoje fobije, svoje neprihvatanje sebe. Zato biram da se sagledam. Biram da vidim svoj bol. Biram da osjetim svoju nelagodu. Biram da se nikome ne pravdam da bih bio prihvaćen. Biram da znam svoju vrijednost, po cijenu da u tvojim očima bude manja. Biram da mi bude neprijatno, biram da se bojim, biram da rizikujem da budem odbačen, kako bih sam sebe prihvatio. Tek sad, posjedujem svoj izbor i znam da svakog dana moram iznova da ga osvojim, kako ga nikad više ne bih predao u ruke drugima.
Ovaj tekst nema za cilj da osnaži ni mene, ni tebe, niti ijednu zajednicu. Misli koje sam sabrao u ovim riječima nose želju da u tebi probude potrebu da u bilo kojoj zajednici u kojoj se nalaziš, ne izgubiš sebe i svoj osjećaj, koji je nepogriješivi kompas u okretanju kormila tvog života ka baš onom mjestu na kojem treba da budeš. Razmisli posjeduješ li sebe, svoj identitet, svoje biće i na koncu, svoj život. Ako je odgovor da, čestitam, ponosi se lojalnošću sebi. Ako ne, šta možeš da uradiš po tom pitanju?
Jovan Džoli Ulićević