Sinoć sam bio u poslastičarnici sa svojom partnerkom. Naručili_e smo jedan od omiljenih dezerata – slatki vafl. Njen je bio sa bananama, preliven kremom, karamelom, moj sa čokoladom i borovnicama, preko oba su se topile velike kugle sladoleda. Mom uživanju nije bilo kraja, sladak završetak jedne hladne jesenje noći. Međutim, „čašu meda još niko ne popi, što je čašom žuči ne zagrči“, reče naš Njegoš veliku istinu, pa tako i moja noć nije završila slatko, već kajanjem i svojevrsnom kaznom, zbog jedenja „zabranjenog“ u „zabranjeno doba“, a znam odlično da to nije dobro za mene, naročito kao vrsni poznavalac nutritivnih sastava, etiketa, dnevnih kalorijskih potreba i raznih drugih informacija potvrđenih bezbrojnim istraživanjima. Dok sam se spremao da legnem u krevet, postavio sam sebi jedno pitanje koje se stalno ponavlja u mojoj glavi – Da li je moja briga prema mom tijelu motivisana ljubavlju ili mržnjom i da li u svom hramu klanjam sebi ili projekciji društva koje u osnovi nije naučeno da voli? Vratimo se malo unazad i promislimo o tome kako vidimo svoje tijelo i kako vidimo tijela oko nas. Uzevši u obzir da sam na ovaj svijet donesen kao beba kojoj je pripisan ženski pol na rođenju, mogu da tvrdim da sam na svojoj koži do otkrivanja svog muškog rodnog identiteta imao priliku da osjetim na svojoj koži kako društvo tretira žene. Ovaj tretman ne obuhvata samo tretiranje ženskih uloga u društvu, već polaže pravo na naša tijela, naše ličnosti, naše želje, ambicije, potrebe – cijelo naše bivstvovanje. Nakon prolaska kroz proces prilagođavanja pola, imao sam drugu priliku, da shvatim kako naše društvo tretira muškarce, te kroz to takođe shvatio istu stvar – da čak i prelaskom u drugu, privilegovanu poziciju, moje tijelo i moje biće i dalje nije moje, već da kao i vazduh koji dišem pripada nekom drugom u ovom svijetu neslobodnih. Osvrnimo se oko sebe – ko je od nas cijenjen i prihvaćen u društvu? Svi_e mi koji_e ulazimo u uzak raspon zvani „standard“, koji je postavljen prilično visoko. Zategnuta tijela, bez masti na sebi, određene visine, određene težine, određenog obima, određenih polnih karakteristika, adekvatne veličine i izgleda genitalija, prihvatljivog rodnog izražavanja koje je u skladu sa pripisanom rodnom ulogom – brojke, kriterijumi, zahtjevi. Kršenje navedenih znači jasna kazna, prvo od društva, a onda društvo i ne mora da radi to, jer sami dajemo sebi kaznu, najoštriju kaznu – grižu savjesti, mržnju, osjećaj da nismo dovoljno dobri_e i vrijedni_e, da SAMO treba da se potrudimo dovoljno i eto nas, ulazimo u svijet odabranih. A zaboravljamo jednu važnu stvar: od nedostatka naše ljubavi prema sebi, mi gubimo, ali neko drugi dobija. Šta bi se desilo kad bismo naučili_e da volimo sebe i svoja tijela? Zasigurno, mnoge industrije bi se ugasile, a mnogi sistemi bili dovedeni u pitanje. Prije nekoliko godina prisustvovao sam jednoj za mene tada jako značajnoj diskusiji o intersekcionalnosti i trans pokretu na kojoj je jedan od mojih trans prijatelja i aktivista Linn Koletnik iz Slovenije, govorio o povezanosti između transfobije (mržnji i predrasudama prema trans osobama) i fatfobije (mržnji i predrasudama prema debelim osobama). Na prvu loptu mi nije bila jasna poveznica između zajedničke mržnje prema debelim i trans osobama, ali onda sam shvatio da osim što sam internalizovao transfobiju, internalizovao sam i fatfobiju. Tokom perioda svog socijalnog autovanja (otkrivanja mog rodnog identiteta mojoj okolini) mržnja prema mom tijelu se pojačala, naročito okrenuta prema mastima na mom tijelu, koja su bila poveznica sa „ženskim“ tijelom i „ženskim“ karakteristikama. Mrzio sam svaku svoju oblinu iz dna duše, trenirao sam pun bijesa, sa željom da iskorijenim svako podsjećanje da nisam „pravi muškarac“, da sam drugačiji, da nisam rođen kao, u tom momentu svi muškarci koje sam poznavao. Odbacivanje zbog moje različitosti je bilo začinjeno mržnjom prema svemu što na meni ukazuje da JA nisam JA, pravi ja, da se moja spoljašnjost razlikuje od moje unutrašnjosti. Mislio sam da je mržnja nestala kad sam završio tranziciju, zadovoljan svojim Apolonom koji je živio od „komplimenata“ upućenih što od bližnjih, što od potpunih stranaca_kinja: „Nikad ti se ne bi reklo! (da si bio žensko)“. A kako da mi se kaže? To je bio cilj – uspješna tranzicija, brisanje svih tragova prošlosti, brisanje prošlog, dalekog života iz sjećanja, a onda možemo svi_e da se pravimo da se taj život nikad nije desio i da pred svima vama, a i pred sobom, stoji Jovan Džoli Ulićević, nov, neraspakovan, neukaljan ženskim tijelom i identitetom. Razbijanje iluzije o mom tijelu kao tijelu “normalnog muškarca” (šta god to značilo), ali i potrebe da izgledam tako, zahtijevalo je bolno odbacivanje potrebe da budem prihvaćen i da pripadam masi, standardu. Pokazivanje mog trans tijela, izlaganje moje različitosti, mojih ožiljaka, nesavršenosti, odbijanje da kažem “hvala” na “uopšte ne izgledaš kao da si trans”, pokretanje razgovora o trans genitalijama, dok su drugi_e govorili_e o njima u prostorima u kojima nisam bio prisutan, nikad govoreći ispred mene o toj sramotnoj, sprdnji podložnoj temi – bio je politički čin vraćanja kontrole nad svojim tijelom, posjedovanja svog tijela i na koncu svog bića. Godine su bile potrebne da tijelo koje posjedujem isklešem, kao u kamenu, a zatim da ga sagledam, takvo kakvo jeste: visoko 168cm (ne 170cm kako sam govorio godinama), tamno, kovrdžavo, sa mišićima, sa mastima, sa kožom, sa kostima i svim ćelijama koje me čine onom osobom koja jesam. Godine su bile potrebne da svoje biće, koje je bilo i još uvjek jeste u beskrajnom bolu, podignem, uzmem za ruku i da počnem s istim da gradim ono što treba da nam je pruženo od kad udahnemo vazduh na ovoj planeti – ljubav prema sebi i osjećaj da sam dovoljan. Ljubav prema sebi, svojoj ličnosti i svom tijelu ne može doći ukoliko ne počnemo da odmotavamo klupko mržnje. Skidanje mržnje sa sebe, sloj po sloj, znači bol, znači rane, krv, ali je IZBOR – izbor da odbijam da kopiram ovaj ugnjetavajući sistem i da ga umnožavam; da odbijam da učestvujem u profitu drugih na osnovu ideje da mogu da izgledam i uvjek budem bolji i da mi za to treba uklapanje u standarde; da odbijam da širim ideju da nismo dovoljni_e, dovoljno dobri_e, lijepi_e, pametni_e, vrijedni_e. Ljubav prema sebi neće doći ako ne odbacimo, prkosno i ponosno, potrebu da budemo prihvaćeni_e po svaku cijenu. Ljubav dolazi u prostoru oslobođenom od standarda, pravila, normi, a samim tim i nesigurnosti, zavisnosti od potvrda i straha od odbacivanja. Odbijajući prihvatanje drugih, prihvatamo sebe i s ponosom biramo ljubav. U sistemu u kojem živimo, najradikalniji čin kojim možemo da djelamo i donesemo promjenu je izbor da volimo sebe i svoje tijelo. Nemojte se zavarati „pozitivnom psihologijom“ i misliti da čovjek samo treba to da odluči. Da, moramo da odlučimo da brinemo o sebi, moramo da odlučimo da volimo sebe – ali to moramo da odlučimo svakog dana. I budimo sigurni_e, svakog dana će cijeli sistem ujedinjeno da djeluje protiv naše odluke. Zato, otvorimo oči i uši, prepoznajmo načine kojima nas sistem tjera da ga pokrećemo i odlučimo da zaustavimo mašinu – voleći i cijeneći sebe. Tek kad to uradimo, možda ćemo uspjeti da volimo i cijenimo druge, iskreno, nesebično, solidarno. Danas sam izabrao da volim sebe. Danas sam izabrao da volim i vas – zato sam napisao ovaj tekst.   Jovan Džoli Ulićević