Dan trans sjećanja‎ 2016. – Poruka od GATE

Dan trans sjećanja‎ 2016. – Poruka od Globalne akcije za trans jednakost (GATE – Global Action for Trans Equality)

Trans osobe su definisane na mnogo načina – našim rodnim identitetima, našim rodnim izražavanjem, našim ličnim iskustvima utjelovljenja, našim interakcijama sa zdravstvenim i pravnim sistemima, našim stavovima o nadilaženju ili očuvanju spolne različitosti, i još mnogima. Iako trans iskustva i identiteti variraju među osobama i kulturama, jedno rasprostranjeno i pogubno iskustvo nadilazi identitete i granice: nasilje. U današnje je vrijeme definirajuća karakteristika toga da ste trans osoba da znaš da bilo gdje, bilo kada, zbog bilo čega, ti – ili tebi bliske osobe – možete postati žrtve nasilja.

Svakog 20. novembra, trans osobe i naše savezništvo se okupljamo povodom Međunarodnog dana trans sjećanja da odamo počast onima koje smo izgubilie mržnji i predrasudama.

“Sjećanje” znači sjećati se nečega što se desilo u prošlosti. Međutim, nažalost, nasilje – i strah od nasilja – nisu ostatak iz prošlosti. Dok se prisjećamo naših mrtvih, trans osobe znaju da smo mi moglei biti onei; da još uvijek možemo postati onie. Svaki put kad se prisjetimo prošlosti, znamo da je moguće da opisujemo našu budućnost.

Širom svijeta, trans osobe se bore da naša imena budu prepoznata u našim porodicama, zajednicama i državama. Izazovi s kojima smo se susretalei – i sa kojima se i dalje susrećemo – kao trans osobe kako bismo ostvarilie ovo najosnovnije ljudsko pravo na identitet nikada neće biti zaboravljeni. Dok se borimo da budemo prepoznatei, znamo da riskiramo da naša teško stečena imena završe na vijestima ili u izvještajima o kršenjima naših ljudskih prava, da budu iskrivljena u medijima, ili da budemo među onima kojih se sjećamo idućeg 20.novembra.

Znamo kako stvari stoje. Naša imena su potvrda nade, ali također sadrže i mogućnost nasilja nad nama.

Samo u zadnjih godinu dana, u Transgender Europe projektu “Praćenje ubojstava trans osoba” (Trans Murder Monitoring project) je dokumentirano 295 ubojstava trans osoba u 33 zemlje svijeta. Ovi brojevi zahtijevaju da nasilje nad trans osobama promatramo ne kao izolirane incidente, već kao obrazac genocida koji utječe čak i na zemlje u kojima su neka formalna prava stečena. Za onei od nas kojei utjelovljujemo određena “raskrižja” karakteristika (poput boje kože, jezika, seksualnog rada, nacionalnosti, religije, korištenja droga, klase, HIV i drugih zdravstvenih statusa, ne/sposobnosti i dobi), ranjivost nije osjećaj – to je strukturalna stvarnost. Zaista, u mnogim zemljama, nasilje nad trans osobama je službeno sankcionisano – opravdano, reproducirano i promovirano od strane vlada.

GATE obilježava Dan trans sjećanja 2016. tako što poziva nas i naše savezništvo da se sjetimo ne samo onih čiji su životi izgubljeni, već i onih kojie se bore da zadrže svoje. Stojimo uz one kojei hodaju ili žive na ulicama, kojie su u zatvorima, ili riskiraju sve kako bi migriralei na sigurnija mjesta. Uz svjesnost da niko od nas ne preživi sam_a, pozivamo naše kolege_ice trans aktiviste_kinje da podrže jednei druge u ovim teškim trenucima i da se odupremo zidovima koji se izgrađuju među nama, tako da obnovimo predanost međunarodnoj solidarnosti.

Sada je vrijeme da se duboko angažujemo u našim zajednicama dok se istovremeno povezujemo s drugima oko nas. Naša zajednica nije jedina pod napadom. Osnaženi desničarski pokreti i vlade napadaju mnoge od nas na različitim ali u krajnjoj liniji na istim osnovama. Radimo zajedno na stvaranju i održavanju političkih uvjeta potrebnih za promjenu. Širom svijeta postoje mnoge izuzetne inicijative koje možeš podržati da pomogneš stvoriti budućnost za sve nas. Trans osobe nemaju samo hitnu potrebu da pomognu u ovim naporima, već također i vještine potrebne da igramo ključnu ulogu u izgradnji emancipirane budućnosti za sviju. Jer kad je u pitanju nadilaženje granica i prisjećanje na prošlost dok vjerujemo u sutra, sigurno znamo kako se to radi.

Solidarno,

GATE tim

Abhina Aher, Karen Bennett, Mauro Cabral, Morgan Carpenter, Masen Davis & Cori Zaccagnino

[Preuzeto i prevedeno sa GATE – Global Action for Trans* Equality]

“Transovci” izveli akciju “Slavimo ljudske različitosti” u Podgorici

                                                                                                                                                                                                               fb-cover-transNeformalna grupa trans osoba „Transovci“ koja djeluje u okviru organizacije „Queer Montenegro“ poslala je poruku da je došlo vrijeme da poštujemo i slavimo sve ljudske identitete i tijela, kroz akciju „Slavimo ljudsku različitost“.

Ovom akcijom usmjerenom ka institucijama, akademskoj i naučnoj javnosti, kreirani su i poslati materijali koji nose poruke da biti različit u odnosu na rod i izgled tijela nisu i ne mogu biti tretirani kao poremećaji, već kao prirodne ljudske različitosti.

Akcija je realizovana povodom Međunarodnog dana akcije za trans depatologizaciju koji se obilježava 22. oktobra i Međunarodnog dana svijesti o interseksualnim osobama, 26. oktobar, a koji se obilježavaju širom svijeta sa ciljem podizanja svijesti o raznolikosti rodnih identiteta i ljudskih tijela, kao i rušenja predrasuda o postojanju dvije jasne rodne kategorije – muške i ženske – koje su određene izgledom genitalija.

Nažalost, u današnje vrijeme, kada smo sve svjesniji različitosti koja nas okružuje, u Crnoj Gori je još uvijek prisutna stigmatizacija i diskriminacija svih osoba koje se ne uklapaju u društveno određene rodne uloge i izražavanja.

Na ovaj način, transrodne i interseksualne osobe su čak i od većine medicinskih stručnjaka posmatrane kroz prizmu „poremećaja“ i „abnormalnosti“. Ovo za posljedicu ima i činjenicu da transrodne osobe i dalje moraju imati medicinsku dijagnozu pod šifrom F.64. koja spada u kategoriju mentalnih poremećaja, kako bi bile u mogućnosti da pristupe zdravstvenom sistemu, te ostvare pravo na zdravstvenu zaštitu i započnu proces prilagođavanja pola. Dodatno, interseksualne osobe se još na samom rođenju podvrgavaju raznim korektivnim intervencijama u cilju „normalizacije“ i prilagođavanja onom polu koji ljekari izaberu kao odgovarajući.

Položaj u kojem se nalaze transrodne i interseksualne osobe u Crnoj Gori je na ovaj način u potpunoj suprotnosti sa osnovnim ljudskim pravima koja su jednaka za sve ljude, bez obzira na njihov rodni identitet i/ili izgled tijela.

Cilj depatologizacije trans identiteta jeste prestanak posmatranja rodne raznolikosti kao mentalnog poremećaja i slavljenje ljudske unikatnosti i različitosti u svom punom sjaju. Depatologizacija svih rodnih identiteta je nastojanje da se medicinski, pravni i društveni stavovi i djelovanje dovedu u sklad sa naučnim saznanjima o rodu i polu, kao i sa međunarodno priznatim ljudskim pravima, u cilju smanjenja nasilja, diskriminacije i stigmatizacije osoba čiji se rodni identiteti i/ili izražavanje ne slažu sa normama nekog društva.

Akcija „Slavimo ljudsku različitost“ je realizovana u okviru projekta „Izgradnja trans zajednice u Crnoj Gori“ podržanog od strane Ambasade Sjedinjenih Američkih Država u Podgorici.

Preuzeto sa: queermontenegro.org

card-01-1

card-05 card-04 card-03 card-02

Propitivanje rodnih identiteta kroz umjetnost

Izložba „Rodni identiteti“ autora Kristofera Andrića je 6.10. organizovana u Art Kinu „Kriterion“ u Sarajevu. Izložbu su pratili tekstovi Liama Isića koji propituju rod i govore o transrodnosti na njemu specifičan način. Ova izložba je revolucionaran događaj za Bosnu i Hercegovinu u kojoj položaj trans osoba nije na zavidnom nivou, kako po pitanju odnosa društva prema tra ns osobama, tako i u pogledu zakonskih regulativa i ljudskih prava. Takođe, ova izložba je prvi javni događaj neformalne aktivističke grupe trans osoba „Trans Bosna i Hercegovina“, koja okuplja trans osobe Bosne i Hercegovine i počinje svoje djelovanje u pravcu borbe za ljudska prava trans osoba u BiH.

U nastavku ovog teksta, Kris i Liam govorili su za Trans Mrežu Balkan o samoj izložbi, djelovanju „Trans Bosna i Hercegovina“, položaju trans osoba u BiH i trans zajednici.

Kako je nastala ideja za izložbu “Rodni identiteti” i šta sve predstavlja izložba?

Kristofer Andrić: Godimg_7385inama razvijam koncept u kojem radim grafike i pokušavam da prikažem svoje aktivističko djelovanje kroz svoju umjetnost što bi ujedno bila i bachelor teza za fax. Ideja je bila dokazati da je grafika fludna sa svojim tehnikama kao što ima dosta rodnih identiteta i kroz spajanje različitih tehnika sam radio na psihološkom shvaćanju trans osoba, kasnije sam se pozabavio sa tijelom. Svaki rad predstavlja kritiku društva. Iste radove sam imao priliku predstaviti unutar BiH i u inozemstvu na residency programima. Moja izložba popraćena Liamovim tekstom i prezetancijom je bila dovoljna za one osobe koje su htjele da dodju, da se edukuju, da uživaju.

Isić Liam: Kris i ja se znamo dosta dugo, i zajedno smo učestvovali u mnogim aktivističkim akcijama, tako da smo odlučili da zajedničkim snagama organiziramo izložbu, koja bi ujedno bila i prva ove vrste u Sarajevu, i na taj način uradimo nešto novo, ali jako bitno u vidu borbe za ljudska prava, u ovom slučaju borbe za raznolikost rodnih identiteta. Koncept izložbe je predstavljanje nebinarnog svijeta rodnih identiteta, gdje smo Kris i ja izložili svoje radove i na različite načine predstavili rodove i sam mikro i makroaktivizam kojeg svakodnevno živimo.

 Kakvi su tekstovi pratili izložbu i koju poruku su nosili?

Isić Liam: Ja sam izložio par svojih tekstova, koji se direktno i indirektno dotiču ove teme. U tekstovima sam se uveliko koristio komparacijama i pokušao ovu tabu temu uporediti s poznatim književnim djelima, filozofijama, ličnim pričama, i pravim sistemom. Cilj nije bio samo uporediti, nego i sjediniti razne priče, teorije, i svakodnevni život, te na taj način simplificirati ovu naizgled kompleksnu temu.

 Kakva je situacija za trans osobe u BiH?

Isić Liam: Trans* osobe u Bosni i Hercegovini, tačnije u pravnom sistemu Bosne i Hercegovine, nisu postojane. U skorije vrijeme je nastao zakon o diskriminaciji na osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta, međutim prava trans* osoba nisu definirana, što bi značilo da trans* osobe nisu pravno zaštićene i finansijski podržane u procesu tranzicije.

 Da li se svijest opšte populacije o trans osobama mijenja?

Isić Liam: Vjerujem da se mijenja svijest ljudi o trans* osobama, za sad je to uži krug ljudi koji okružuju nas, ali vjerujem da ćemo daljim radom i saradnjom s NV organizacijama plasirati ovu temu široj publici, i samim tim pozitivno djelovati na mijenjanje svijesti opšte populacije.

 Kakav je bio odziv ljudi na izložbu?

Kristofer Andrić: Sto se tiče odaziva za izložbu ja sam se ugodno iznenadio. Još vrijeme nam nije služilo. Za razliku od posjećenosti na prijašnjim izložbama , jer ljudi nemaju naviku da posjećuju izložbe, bio je skoro pa pun Kriterion ljudi koji su dio lgbt zajednice i koji nisu.

14797419_10154272606164678_1645506290_n
Fotografija: Naida Kučukalić

 Da li postoji trans zajednica u BiH? Ko
je su glavne prepreke u aktivnostima i okupljanjima trans zajednice?

Kristofer Andrić: Naravno da postoji zajednica, samo nije toliko vidljiva. Mislim da je najveći problem u individuama, kako se ljudi nose sa svojim identitetom. Da li imaju ok odnost sa ljudima oko sebe, da li žele da budu out, jer Sarajevo i nije toliko sigurno mjesto.

 Da li “Trans BiH” planira još neke aktivnosti u budućnosti?

Kristofer Andrić: Što se mene tiče da. Očekujte još akcija u budućnosti. 🙂

Autor: Jovan Džoli Ulićević

 

Kako biti trans*?

Žao mi j14699783_670380993130397_1344788128_ne, ali ovdje nećete pročitati nikakve upute i pravila. Kada napokon shvatite da ste transrodna osoba, i kada se pronađete u jednom u moru identiteta pravilnik o vašem novom ponašanju, izgledu i generalno načinu života se ne pojavi magično ispred vas, nit’ ga možete pronaći u pdf formatu na internetu.

Ipak, mislim da živimo u takvom društvu da onog momenta kada se autate kao trans* osoba dobijete pritisak da ostvarite određena očekivanja društva. Ako ste trans muškarac morate da se oblačite kao muškarac, da mirišete kao muškarac, da imate kratku kosu, da se ponašate kao muškarac, da jedete kao muškarac i da dišete kao muškarac. Ne smijete ni pod koju cijenu uraditi nešto što se smatra isključivo ženskom stvari, kao npr. pokazati emocije, obući suknju, jer to vas čini manje muškarcem. Mora da ste onda samo zbunjeni i ne znate zapravo ništa o svom identitetu.

Danas je sve podijeljeno na muško i žensko. Od odjeće i parfema od olovki. U Konzumu je sada aktuelno skupljati Star Wars ili Frozen sličice i ostale stvari. Svaki put, bez izuzetka, osoba na kasi me pita „Za dječaka ili za djevojčicu?“ zato što izgleda djevojčice ne mogu voljeti Star Wars a dječaci Frozen. U Star Wars sličicama čak nema Princeze Lei-e ni Padme Amidale. Ali da ne ulazimo u likove Star Warsa, jer bi ovaj post bio značajno duži, ja obavezno odgovorim sa „Za djevojčicu, Star Wars.“ i strijeljam pogledom osobu koja radi na kasi, uživajući u zbunjenom pogledu. Očito me sitnice čine sretnom.

Od vas se očekuje da dokazujete nekome svoj rodni identitet i da ga branite od onih koji ga preispituju i kojima to nije jasno. NE! Ne mogu opisati koliko bih voljela da svi shvate i stvarno prihvate to da se mi nikome ne trebamo dokazivati i pravdati.

Bez obzira na vaš rodni identitet, vi ne morate pratiti nikakva pravila. Oblačite se onako kako je vama najugodnije i ponašajte se onako kako vi želite. Klišej je, ali budite svoji. Pored svega s čim se transrodne osobe moraju nositi, još treba da ispunite očekivanja neke osobe koju ne poznajete, samo da bi njoj bilo lakše staviti vas u određenu grupu.  Jedina stvar koju morate da uradite jeste da budete osoba koja želite da budete i da se vi osjećate ugodno u svojoj koži, sve ostalno nije bitno.

Autor_ka: Glitter

Spektar

14483750_1699630943695007_1207100111_n
Foto: Patrick Rohr

Identitet kao jedinka je nepostojan. Može biti prikaz segmenta jedne cjeline, ali nikako cjelina. Sam prijevod te riječi s latinskog jezika označava karakterističnu jedinicu, a homogenizacija koja sprječava brojnost identiteta uništava mogućnost razlikovanja jedinki unutar društva.  Pokušaj reduciranja brojnosti je poražavajuć i za samu jedinku, koja je uskraćena za izražavanje socijalnog, nacionalnog, spolnog, rodnog, profesionalnog, religijskog, kulturnog… identiteta, koji svaki svojim udjelom kreiraju osobu u cjelosti. Uskraćivanje slobode izražavanja je produkt manjka tolerancije, gdje se identitet pokušava svesti na što užu mogućnost izbora kako bi se smanjile razlike i povećao stepen tolerancije.

U trenutku kada si postavimo pitanje ”ko sam ja?”, raznolikost unutar nas se nameće sama od sebe, reklo bi se nekim prirodnim porivom. To se desi iz razloga što je vrlo teško homogenizirati vlastiti identitet. Vrlo je teško reći za sebe da predstavljaš samo ime, ili samo broj na ličnoj karti, ili da svojim identitetom predstavljaš svoju profesiju, ili pak da predstavljaš svoju naciju ili religiju. Nemoguće je izabrati samo nešto iz spektra identiteta koji se nalaze u tebi samom. Postaviti sebi ovu vrstu pitanja je vrlo bitno, pogotovo u slučaju indoktrinacije društva u kojem živiš, gdje se identitet ne bira nego nameće. Vrlo je moguće da se pojedinci nikad nisu ni zapitali da li je njihov identitet stvar izbora, ili je stvar nametanja okoline. Međutim, sve dok neko prihvata nametnuto, i ne smatra se ugroženim zbog prisle da izabere samo nešto od ponuđenog, to pitanje nikad neće ni postaviti, jer se pitanja o vlastitom identitetu nameću u slučaju njihove svjesne ugroženosti.

Poimanje identiteta kao statičnog je odraz jednodimenzionalnog pristupa višedimenzionalnom pojmu. Ljudi se odlučuju na simplifikaciju pojma zbog lakšeg snalaženja u malom prostoru, unutar postavljenih granica. Mnogo je lakše imati jednu knjigu na polici, nego imati pedeset knjiga, jer  svakoj je potrebno naći mjesto, jednu je potrebno uklopiti među ostalih četrdeset i  devet, skinuti ih s police, obrisati prašinu, vratiti ih na svoje mjesto, pročitati svaku, te razmisliti o njihovim koricama i onome što je unutra.  A možeš  imati i pedeset knjiga, ali se držati samo jedne, s nadom da će se ostale uništiti same od sebe, što bi metaforički predstavljalo ignoranciju naspram brojnosti identiteta koja je postojana, ali zataškana.

”Ako izbori postoje, ali se ipak pretpostavlja da ih nema, korištenje mišljenja moglo bi biti zamijenjeno nekritičkim prihvaćanjem konformističkog ponašanja, bez obzira koliko bilo suvišno. Naša ljudskost koju dijelimo divljački je napadnuta kada se naše razlike svedu na jedan izmišljen sustav jedinstveno moćne kategorizacije.” Studija o segregaciji u obrazovanju, Centar za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu

Autor: Isić Liam

 

Biti trans* u vezi koja se percipira kao heteroseksualna

13714353_624363391065491_1134116142_nO ovoj temi razmišljam već neko vrijeme i želim pisati o mom iskustvu. Dakle, iskustvu gender fluidne osobe, koja se pretežno ne identifikuje ni sa kakvim rodom, koja je bila sa heteroseksualnim cis muškarcem u relativno dužoj, monogamnoj vezi.

Upoznala sam ga potpuno neočekivano, baš onda kada sam počela da se bavim i trans* aktivizmom više nego prije, kada nisam tražila vezu ali sam svejedno pristala na nju. Prvih par mjeseci nije znao kako se identifikujem, jer nisam željela da ga uplašim, glupo zar ne? Onda je pročitao jednu priču koju sam napisala za jednu publikaciju i rekao da je sve to u redu jer ne želim nikakve operacije. Došao je na konferenciju o trans* pravima i meni je to bilo dovoljno da kažem da me on podržava. Tek sada vidim da to nije to.

On mi se nikada ne bi obratio u muškom rodu, nit bi mu bilo svejedno ako bih ja pričala u muškom rodu, pa nisam. Kada bi me vidio u širim hlačama i majicama, samo bi rekao „Aha, sad si muško.“ I to je to. Ne znam šta je to trebalo da znači, ali nije mi davalo neki dobar osjećaj. Tako je to bilo u vezi, govorila sam da je ovo i dobro, s obzirom na to da je strejt cis muškarac. U početku sam se zaista trudila održati vezu sa zajednicom, sa aktivizmom i raditi nešto, međutim tu je došlo do promjene njegovog ponašanja prema meni.

Dok me je trans* zajednica poštovala i podržavala sve moje odluke, kao i tu da se povučem iz svega, ostatak zajednice nije bio tako divan. Trebala bih napomenuti da sam većinom izlazila sa djevojkama, tako da je svima bilo logično zaključiti da sam ja lezbejka. Najviše me boli što i onda kada sam se viđala sa određenim transrodnim dečkom, svi su to gledali kao vezu između dvije žene, nisu ga vidjeli kao „dovoljno muškarca“. To nisam shvatila dok nisam ušla u vezu sa cis muškarcem. Sve se odjednom promijenilo. Odjednom su ljudi govorili da sam „postala strejt“  i da sam „izliječena“. Neki su govorili da mi je to samo faza, i da ću se uskoro vratiti ženama. Kada bi me pitali s kim sam, i kada bih rekla da sam u vezi sa muškarcem bili bi začuđeni i nezainteresovani da slušaju o tome. Nisu to naravno baš svi radili, ali dovoljno njih da se okrenem svojoj vezi i sebi, i polako isključim iz svega.

Bez zajednice i aktivizma koji me je pokretao izgubila sam dio svog identiteta, pogotovo zato što ga rijetko pokazujem svojim izgledom, što ljudi većinom ne razumiju. Valjda je nekima teško shvatiti da se ne moram oblačiti kao „muško“ ako se osjećam maskulino, zato što mislim da ne treba odjeću dijeliti na mušku i žensku. Toliko ljudi je umanjilo moj identitet, seksualni i rodni. Dijelom sam i ja kriva, osjećala bih se više kao ono što jesam da sam nastavila da se borim za svoje mjesto u zajednici, a opet nisam imala snage dokazivati se i objašnjavati na svakom koraku svoj rodni identitet i seksualnu orijentaciju.

Godinu dana je prošlo od svega toga, malo više, i ja sam čvrsto odlučila da neću više da šutim. O ovome se mora pričati. Kako mislimo da nas drugi prestanu diskriminisati kada u samoj LGBTIQ zajednici postoji toliko diskriminacije? Toliko nekih očekivanja, „standarda“ i mišljenja koja tjeraju ljude da se isključe i prestanu biti tu. Umjesto da učimo kako jedni drugima pomoći i prihvatiti jedni druge, mi sami imamo predrasude i ne prihvatamo različitost. Odbijam da šutim o tome.

Autor_ka: Glitter