O ovoj temi razmišljam već neko vrijeme i želim pisati o mom iskustvu. Dakle, iskustvu gender fluidne osobe, koja se pretežno ne identifikuje ni sa kakvim rodom, koja je bila sa heteroseksualnim cis muškarcem u relativno dužoj, monogamnoj vezi.
Upoznala sam ga potpuno neočekivano, baš onda kada sam počela da se bavim i trans* aktivizmom više nego prije, kada nisam tražila vezu ali sam svejedno pristala na nju. Prvih par mjeseci nije znao kako se identifikujem, jer nisam željela da ga uplašim, glupo zar ne? Onda je pročitao jednu priču koju sam napisala za jednu publikaciju i rekao da je sve to u redu jer ne želim nikakve operacije. Došao je na konferenciju o trans* pravima i meni je to bilo dovoljno da kažem da me on podržava. Tek sada vidim da to nije to.
On mi se nikada ne bi obratio u muškom rodu, nit bi mu bilo svejedno ako bih ja pričala u muškom rodu, pa nisam. Kada bi me vidio u širim hlačama i majicama, samo bi rekao „Aha, sad si muško.“ I to je to. Ne znam šta je to trebalo da znači, ali nije mi davalo neki dobar osjećaj. Tako je to bilo u vezi, govorila sam da je ovo i dobro, s obzirom na to da je strejt cis muškarac. U početku sam se zaista trudila održati vezu sa zajednicom, sa aktivizmom i raditi nešto, međutim tu je došlo do promjene njegovog ponašanja prema meni.
Dok me je trans* zajednica poštovala i podržavala sve moje odluke, kao i tu da se povučem iz svega, ostatak zajednice nije bio tako divan. Trebala bih napomenuti da sam većinom izlazila sa djevojkama, tako da je svima bilo logično zaključiti da sam ja lezbejka. Najviše me boli što i onda kada sam se viđala sa određenim transrodnim dečkom, svi su to gledali kao vezu između dvije žene, nisu ga vidjeli kao „dovoljno muškarca“. To nisam shvatila dok nisam ušla u vezu sa cis muškarcem. Sve se odjednom promijenilo. Odjednom su ljudi govorili da sam „postala strejt“ i da sam „izliječena“. Neki su govorili da mi je to samo faza, i da ću se uskoro vratiti ženama. Kada bi me pitali s kim sam, i kada bih rekla da sam u vezi sa muškarcem bili bi začuđeni i nezainteresovani da slušaju o tome. Nisu to naravno baš svi radili, ali dovoljno njih da se okrenem svojoj vezi i sebi, i polako isključim iz svega.
Bez zajednice i aktivizma koji me je pokretao izgubila sam dio svog identiteta, pogotovo zato što ga rijetko pokazujem svojim izgledom, što ljudi većinom ne razumiju. Valjda je nekima teško shvatiti da se ne moram oblačiti kao „muško“ ako se osjećam maskulino, zato što mislim da ne treba odjeću dijeliti na mušku i žensku. Toliko ljudi je umanjilo moj identitet, seksualni i rodni. Dijelom sam i ja kriva, osjećala bih se više kao ono što jesam da sam nastavila da se borim za svoje mjesto u zajednici, a opet nisam imala snage dokazivati se i objašnjavati na svakom koraku svoj rodni identitet i seksualnu orijentaciju.
Godinu dana je prošlo od svega toga, malo više, i ja sam čvrsto odlučila da neću više da šutim. O ovome se mora pričati. Kako mislimo da nas drugi prestanu diskriminisati kada u samoj LGBTIQ zajednici postoji toliko diskriminacije? Toliko nekih očekivanja, „standarda“ i mišljenja koja tjeraju ljude da se isključe i prestanu biti tu. Umjesto da učimo kako jedni drugima pomoći i prihvatiti jedni druge, mi sami imamo predrasude i ne prihvatamo različitost. Odbijam da šutim o tome.
Autor_ka: Glitter