Category: TMBlog

Autorstvo: Ryan.

Otkako mi je kao djetetu rečeno da ne bih trebao postojati, stalno me prati neki mračni huk koji vječno prijeti da me živog proždere – kao dobro mi poznat zvižduk granate, samo usporen i razvučen da dugo traje, do kraja života. I uvijek prisutan, uvijek bijesan na to što uopšte postojim. Kada sam bio dijete, smetalo je sto ne pripadam ni jednoj naciji, što mojim roditeljima nije bilo važno “šta” je ko kad su se zaljubili. Smetalo je što nisam vjernik, dok su me u isto vrijeme bez pitanja svrstavali gdje me nema, kako je kome odgovoralao, da me lakše mrze što se “ne uklapam.” Sada nekome smeta što svim bićem volim ljudsku raznolikost, drugome što nisam ni žena ni muškarac, trećem što volim nekoga ko je kao i ja – izvan neprirodnih “zakona” koji su prolazna moda, sebi kontradiktorni i kojima je davno prošao rok. Uvijek smetam nekome, kao da je svijet svačiji osim moj. Ali imao sam veliku sreću i čast da upoznam mnoge predivne duše koje nekome smetaju, i koje su moja nacija na ovom svijetu. Njima pripadam, i njima se ponosim.

Mi smo osobe kojima je rečeno da ne smiju, ne mogu, nemaju pravo; rečeno nam je da smo manje vrijednie, manje pametnie, manje sposobnie, manje talentovanie; da nismo prirodnie, da nismo vrijednie, da nismo ljudska bića i ne trebamo imati ljudska prava; da kršimo i nebeske i ljudske zakone samim time što dišemo. A zašto? Zbog naših rodova, koga volimo, naših genitalija, boje naše kože, kako govorimo, šta naša tijela mogu i ne mogu, koliko imovine imamo, da li smo imali para, vremena, krvi i prostora da se obrazujemo…

Ta tama kojom nas pokušavaju obaviti je uvijek tu, čeka. A sevdah je nešto sto mi olakša dušu. Otvori mi prostor gdje mogu disati, sluša me, priča mi, podsjeća me na ono što nam je svima zajedničko – ljudsko srce, sa svim svojim manama i ljepotama. Sevdah, to mjesto u srcu koje je toliko golo i nesputano, iz kojeg jednako volimo drugu ljudsku dušu, sam život, ovaj svemir, procvalu ružu… to je ono beskrajno nježno, čisto i beskrajno hrabro u nama.

Ja nisam ni muzičar ni istoričar, i o sevdahu znam samo ono što jedna njegova posuda o njemu može znati – znam koliko duboko u mene posegne, šta govori, šta otkriva. Znam da je u svoj svojoj tragediji i bolu to život, istkan iz patnje i pretvoren u slobodu i zacjeljenje. Nemam glas ni ljepotu, ali imam srce koje sve osjeti, sve vidi, i voljelo bi da može izlječiti svijet od boli.

Meni je sevdah nešto sveto. To je ljubav koja nadilazi sve granice, sve krvnike, sve režime, vojske, virmane, ljute rane i neizlječive bolesti. To je ljubav koja prevazilazi sve dogovore koje drugi o našim životima dogovoraju, sve ljutite i prezirne poglede upućene onima koji vole nekoga koga “ne bi smjeli” voljeti. Ta je mržnja ponajviše upućena onim najgorim prestupnicima koji se usude da vole svoje vlastito srce, da mu pokažu samilost i ne kasape ga da bi drugima bilo po volji.

Sevdah pokazuje patnju ljudsku na rukama onih koji ne shvataju i ne žele vidjeti i znati, i kojima su tuđa ljubav, radost i sloboda trn u oku – možda baš zato što bi i oni rado da nisu zarobljeni u nekoj okrutnoj bajci o rodu, ljubavi i tijelima.

Ja vjerujem da je ljubav uvijek bolja od mržnje, da je bogatstvo raznolikosti ljudske bolje od zatvorskih hodnika u koje nas tjeraju pod prijetnjom smrću. Vjerujem da su znanje i shvatanje uvijek bolji od zabluda kojih se držimo kako ne bi morali prihvatiti činjenicu da ovaj svijet nije krojen po našem aršinu.

Volim, svim srcem volim, sve duše koje zbog tuđih zabluda pate. A pate beskrajno, neizrecivo. I zato kada nemam riječi da o toj patnji govorim, da joj se obratim i da joj kažem da vidim i osjetim sve, da svjedočim, i da mi srce krvari zbog nje – sevdah mi dozvoljava da dišem.

Uz svo nasilje i sve nepravde, ljubav u sred pakla otvara nebo, gori vatra čista, iskrena. Sevdah nosi ljudsku dušu u slobodu i kad je sve crno i ogrezlo u krvi. I kad srce umire u sjeni, samo, prisljeno da se pokori tiraninu, nasilniku koji je svijet oteo i proglasio svojim, sevdah je jedini koji ga sluša i koji s njime tuguje. U njemu je ljudska duša ptica, slobodna i svoja pa barem na trenutak. To je vatra ljubavi koja nas podsjeća da smo mala krhka bića, prolazni i lako zaboravljeni, a eto opet imamo srca veličine svemira, srca koja kad su otvorena pjevaju anđelima a anđeli slušaju! Ti su anđeli ono najljepše i najčistije u nama, što mržnja i zablude nikada ne mogu pokoriti. Mogu to ubiti, spaliti ili okovati, ali to nešto čemu sevdah govori ne može biti potčinjeno ničijoj čizmi.

Kao svaki ljudski stvor, želim da hodam ovim svijetom bez straha od nasilja. Neću da jedino hodam po suncu i bijelome danu kada me vode na vješala oni koji misle da su svi koji ne stanu u uske kalupe iz davnih vremena pogrešni. Samo hoću da dišem, a vazduha je valjda dovoljno za sviju.

Kažu da smo iritantni. Mi nismo muhe na nečijem sahanu. Mi nismo čudna mustra na tapeti, ni kamenčić u šaci riže. Mi smo ptice čiju pjesmu ne žele slušati oni koji su umislili da je svijet njihova valstita bašća.

Mi smo srca koja šapuću preko mjesečevih zraka jer im je čovjek zabranio što čovjek ne može ni dati ni uzeti. Srce – taj posljednji slobodni komad svijeta.

Mi smo ljubav koja nadilazi strah i onu užasnu bolest, mržnju. Mi smo zemlja i voda i nebo. Mi smo rijeka, koja je starija od svake tame i koja će tamu nadživjeti. Mi smo ono drvo što preživi suše i vatre i ledene zime, i uvijek opet pusti list, procvjeta. Dobro je rekao Meša, “Život  je širi od svakog propisa.”

Mi smo duga – prsti sunca koje u sivilu i oblacima nalaze ljubav i nadu. I oduvijek smo bili tu, na svakom metru ove prastare zemlje, jer ljubav i nada su stare kao i ljudski rod.

Mi smo krivi jer imamo suludu hrabrost da budemo sebi iskreni i iskrene, da budemo tu u sebi sa sobom i kad nas pokušavaju razdvojiti – od naših vlastitih bića. To je ona apsolutno zabranjena ljubav. Ne ubijati sebe tuđom gorčinom. Ne sijeći sebe tuđim avetima i mračnim gatkama. Ne bacati sebe u mrak. Biti ko jesi. Kako to da nam oproste oni koji se, u neznaju gorkom, boje našeg svjetla više nego svoje tame?

Ja nemam glas, niti bi ovakvog vrapca iko htio gledati. Ali pjevam tiho, sam sebi, svojoj vatri. Pjevam svojoj dugi da izađe, voljena i ponosna, kad navlače crni pokrov preko nas živih.

Pjevam suncu na muškatlama koje me podsjećaju na sretno djetinjstvo, prije nego što je svijet otišao u helać. Pjevam da ne zaboravim izgubljene, da oplačem mrtve. Pjevam svojim običnim srcem jer volim duboko, jer jesam, jer osjetim tuđu tugu i radost i nadu i užas i ljepotu i tišinu svakom niti svoje duše – i volim, volim.

I ne dam svoje pleme predivnih boja, vatre koje gore protiv tame i robije. Ne dam ovo prastaro proljeće koje gori u nama i koje lomi svaki led.

Ne dam ovu pjesmu koja samo u zatvorenim srcima pogrešno zvuči. Sevdah je sila, jer ljubav je sila, i naša su srca veća od straha.