Identitet kao jedinka je nepostojan. Može biti prikaz segmenta jedne cjeline, ali nikako cjelina. Sam prijevod te riječi s latinskog jezika označava karakterističnu jedinicu, a homogenizacija koja sprječava brojnost identiteta uništava mogućnost razlikovanja jedinki unutar društva. Pokušaj reduciranja brojnosti je poražavajuć i za samu jedinku, koja je uskraćena za izražavanje socijalnog, nacionalnog, spolnog, rodnog, profesionalnog, religijskog, kulturnog… identiteta, koji svaki svojim udjelom kreiraju osobu u cjelosti. Uskraćivanje slobode izražavanja je produkt manjka tolerancije, gdje se identitet pokušava svesti na što užu mogućnost izbora kako bi se smanjile razlike i povećao stepen tolerancije.
U trenutku kada si postavimo pitanje ”ko sam ja?”, raznolikost unutar nas se nameće sama od sebe, reklo bi se nekim prirodnim porivom. To se desi iz razloga što je vrlo teško homogenizirati vlastiti identitet. Vrlo je teško reći za sebe da predstavljaš samo ime, ili samo broj na ličnoj karti, ili da svojim identitetom predstavljaš svoju profesiju, ili pak da predstavljaš svoju naciju ili religiju. Nemoguće je izabrati samo nešto iz spektra identiteta koji se nalaze u tebi samom. Postaviti sebi ovu vrstu pitanja je vrlo bitno, pogotovo u slučaju indoktrinacije društva u kojem živiš, gdje se identitet ne bira nego nameće. Vrlo je moguće da se pojedinci nikad nisu ni zapitali da li je njihov identitet stvar izbora, ili je stvar nametanja okoline. Međutim, sve dok neko prihvata nametnuto, i ne smatra se ugroženim zbog prisle da izabere samo nešto od ponuđenog, to pitanje nikad neće ni postaviti, jer se pitanja o vlastitom identitetu nameću u slučaju njihove svjesne ugroženosti.
Poimanje identiteta kao statičnog je odraz jednodimenzionalnog pristupa višedimenzionalnom pojmu. Ljudi se odlučuju na simplifikaciju pojma zbog lakšeg snalaženja u malom prostoru, unutar postavljenih granica. Mnogo je lakše imati jednu knjigu na polici, nego imati pedeset knjiga, jer svakoj je potrebno naći mjesto, jednu je potrebno uklopiti među ostalih četrdeset i devet, skinuti ih s police, obrisati prašinu, vratiti ih na svoje mjesto, pročitati svaku, te razmisliti o njihovim koricama i onome što je unutra. A možeš imati i pedeset knjiga, ali se držati samo jedne, s nadom da će se ostale uništiti same od sebe, što bi metaforički predstavljalo ignoranciju naspram brojnosti identiteta koja je postojana, ali zataškana.
”Ako izbori postoje, ali se ipak pretpostavlja da ih nema, korištenje mišljenja moglo bi biti zamijenjeno nekritičkim prihvaćanjem konformističkog ponašanja, bez obzira koliko bilo suvišno. Naša ljudskost koju dijelimo divljački je napadnuta kada se naše razlike svedu na jedan izmišljen sustav jedinstveno moćne kategorizacije.” Studija o segregaciji u obrazovanju, Centar za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu
Autor: Isić Liam
slikovitija filozofska predodžba svijeta u kojem živimo i stvari u koje vjerujemo, a ujedno se može koristiti kao komparativno sredstvo u pojašnjenju ”značenja” i ”forme”. Kao primjer ću uzeti ljudsku percepciju podjele na muškarce i žene. Naime, kako ljudi po Platonovim učenjima žive u podzemnoj pećini, a oko vratova imaju okove koji im onemogućuju pogled na bilo koju stranu osim one koja prikazuje sjenke realnosti, uvjereni su u ono što vide, jer to ne vide samo oni nego i svi ostali kojima je pogled jednostran. Značenje će prepoznati po formi, iako značenje nije forma. Naravno, formu je potrebno stvoriti kako bi ostali pronalazili značenje u njoj. Na taj način je stvoren muškarac, a isto tako je stvorena i žena. U zavisnosti od spolnog organa, širine kukova, dužine kose, boje glasa, načina ponašanja… pojedinac je percepiran kao muškarac, ili kao žena. Ako se značenje ne podudari s karakteristikama forme muškarca ili žene, ono se gubi. Osloboditi se od okova i pogledati oko sebe je jedini način kojim se dolazi do slobode, a oslobođenje je, po Platonu, uslovljeno liječenjem od neznanja. Adaptacija u novootkrivenoj realnosti zavisi od vremena provedenog u njoj i od informacija koje potkrijepljuju znanje o stvarnom značenju koje nema formu.
O ovoj temi razmišljam već neko vrijeme i želim pisati o mom iskustvu. Dakle, iskustvu gender fluidne osobe, koja se pretežno ne identifikuje ni sa kakvim rodom, koja je bila sa heteroseksualnim cis muškarcem u relativno dužoj, monogamnoj vezi.
Prolazim ulicama mokrim od duge ljetne kiše dok zeleno lišće lagano pleše na vjetru. Razna lica pored mene prolaze kao na muzičkim spotovima s puno ekrana a u svakom malom ekranu drugačije lice. Kiša se tiho i podmuklo sprema u novi napad. Ne razmišljam o bijegu jer volim njene udarce. Besciljno koračam pločnicima grada koji mi je sad već prirastao k srcu i čini mi se da negdje pored, iza ili ispred mene korača neki drugi oblik mene. Onaj koji je slobodan da djetinjasto skakuće kroz lokve ili da pleše s uličnom lampom kao da se nalazi u crno bijelom filmu o ljubavi. Onaj koji kišu lovi očima i zoru dočekuje na vrhu svemira. Onaj koji je dovoljno samouvjeren da dvorodnost koristi bilo kad i bilo gdje, koji je dovoljno hrabar da ispravi svoje sugovornike kad koriste rod koji u tom trenutku nije poželjan. Želim biti onaj ja koji je davno prigrlio svaki djelić svojeg identiteta i o njima govori s ponosom i bez uzmicanja. Želim biti onaj ja koji je danas samo sjenka.
It will soon be two years since I “became an activist.” It was a label that until recently felt like a bad case of mistaken identity. Before coming out as trans, I was working hard on building my life and career in science, hoping to teach some day. Nature was, is, and always will be the love of my life, regardless of my occupation. But I never thought that I could find myself in something so completely different from the path I was set on, and discover work which I am at the same time passionately and hopelessly dedicated to, and which might cost me my sanity or even my life some day.
francuskog termina dispositif i italijanskog dispositivo. U srpskom jeziku unutar pravnog diskursa koristi se termin dispozicija i označava „osnovni i centralni element pravne norme. Ona sadrži primarnu zapovest ponašanja koja od obaveznog subjekta traži da izvrši određene dužnosti prema ovlašćenom subjektu i na taj način dispozicija uređuje odnose u društvu.“