Ja nisam jučer. Ja nisam danas. Ja sam sutra. I to je misao koja me uvijek vodila kroz život. Znatiželja da znam ko ću biti sutra. Jednom zaboravih tu misao.. jednom me nije zanimalo ko ću biti sutra jer sutra je tada bilo nepostojeće. Jednom nisam želio znati šta donosi sutra, gdje ću provesti to ljeto niti hoću li dobiti taj posao o kojem se već neko vrijeme priča. Prvi put u životu poželjeh pobjeći od života. Ja, koja ne bježi, koja kroz sve ide glavom bez obzira jer jedino tako može preživjeti. Jedino tako može doživjeti.
Odlučih ostati. Odlučih postojati radi onih oko mene. Samo postojati. Disati. Ništa manje i ništa više. Ali život je ipak veći od mene. Život me uvukao u svoje paperjaste oblake i opet mi udahnuo znatiželju koju sad dišem punim plućima. Postojim. Dišem. I puno, puno više. Doživljavam raznolike energije iz dana u dan koje me dignu visoko na nebo, u neki paralelni svemir, i onda me vrate dolje na zemlju da osjetim njene čari na vrhovima prstiju koje me mame tako savršeno nedodirljive.
Okružena tako divnim energijama, u tišini čekam zoru, čekam novo sutra. I provuče mi se kradom, potpuno nenadano, u isto vrijeme zastrašujuća i osnažujuća misao:
Postala sam osoba koja sam oduvijek želio biti..
Iskrena prema sebi i drugima. Uvijek otvorena za raznolike energije. U očima mi je vidljiv cijeli moj svemir, a na usnama sva ljubav koju dijelim. Još uvijek previše puna negativnog prema svemiru, ali pogled je uvijek moguće skernuti u pozitivnom smjeru…
Autorstvo: A.S.T.