Razmišljanja i uvjerenja pojedinca su ograničena onim što vide, i onim što vide drugi. Uzeti crvenu pilulu koja ruši zidove prividnih uvjerenja predstavljalo bi vječito zatočeništvo unutar prostora koji ne nudi oslonac, odnosno smisao. Živjeti život unutar granica je mnogo lakši način od preživljavanja na promaji, ali neki pronalaze smisao u besmislu stvarajući nove zidine koje ukazuju na relativnost tvrdnji prijašnjih utvrda.
Platonov mit o pećini je naj
slikovitija filozofska predodžba svijeta u kojem živimo i stvari u koje vjerujemo, a ujedno se može koristiti kao komparativno sredstvo u pojašnjenju ”značenja” i ”forme”. Kao primjer ću uzeti ljudsku percepciju podjele na muškarce i žene. Naime, kako ljudi po Platonovim učenjima žive u podzemnoj pećini, a oko vratova imaju okove koji im onemogućuju pogled na bilo koju stranu osim one koja prikazuje sjenke realnosti, uvjereni su u ono što vide, jer to ne vide samo oni nego i svi ostali kojima je pogled jednostran. Značenje će prepoznati po formi, iako značenje nije forma. Naravno, formu je potrebno stvoriti kako bi ostali pronalazili značenje u njoj. Na taj način je stvoren muškarac, a isto tako je stvorena i žena. U zavisnosti od spolnog organa, širine kukova, dužine kose, boje glasa, načina ponašanja… pojedinac je percepiran kao muškarac, ili kao žena. Ako se značenje ne podudari s karakteristikama forme muškarca ili žene, ono se gubi. Osloboditi se od okova i pogledati oko sebe je jedini način kojim se dolazi do slobode, a oslobođenje je, po Platonu, uslovljeno liječenjem od neznanja. Adaptacija u novootkrivenoj realnosti zavisi od vremena provedenog u njoj i od informacija koje potkrijepljuju znanje o stvarnom značenju koje nema formu.
‘’A sada – rekoh – uporedi našu prirodu sa ovim stanjem . Zamisli da ljudi žive u nekoj podzemnoj pećini, i da se duž cijele pećine provlači jedan širok otvor koji vodi gore, prema svjetlosti. U toj pećini žive oni od djetinjstva i imaju okove oko bedara i vratova tako da se ne mogu maknuti s mjesta, a gledaju samo naprijed, jer zbog okova ne mogu okretati glave. Svjetlost im, međutim, dolazi od vatre koja gori iznad njih i daleko iza njihovih leđa. Između vatre i okovanih vodi gore put, a pored njega zamisli da je podignut zid kao ograda kakvu podižu mađioničari da iznad nje pokazuju svoju veštinu. — Zamišljam — reče on. — Zamisli uz to još da pored tog zida ljudi pronose razne sprave, i to kipove ljudi i drugih životinja od kamena i drveta, kao i sve moguće tvorevine ljudske umjetnosti, ali tako da one iznad zida štrče, i da pri tom, kao što to obično biva, pojedini od njih u prolazu razgovaraju a drugi ni riječi ne govore. — Tvoje je poređenje neobično — reče on — a neobični su i tvoji zatvorenici. — Slični su nama — rekoh. — Zar misliš da oni vide nešto drugo osim svojih senki i senki drugih ljudi, koje svetlost vatre baca na suprotan zid pećine?’’ (Država, sedma knjiga)
autor: Liam Isić