Pogledajte program koji smo vam pripremilei zajedno sa prijateljstvima iz neformalne trans-aktivističke grupe Transovci, Queer Montenegra i Trans Aid-a, koji će se održati u Podgorici u periodu 23.3.-26.3.2017. godine! Continue reading “Program za “Transpozijum IV” u Podgorici”
Category: BiH
Propitivanje rodnih identiteta kroz umjetnost
Izložba „Rodni identiteti“ autora Kristofera Andrića je 6.10. organizovana u Art Kinu „Kriterion“ u Sarajevu. Izložbu su pratili tekstovi Liama Isića koji propituju rod i govore o transrodnosti na njemu specifičan način. Ova izložba je revolucionaran događaj za Bosnu i Hercegovinu u kojoj položaj trans osoba nije na zavidnom nivou, kako po pitanju odnosa društva prema tra ns osobama, tako i u pogledu zakonskih regulativa i ljudskih prava. Takođe, ova izložba je prvi javni događaj neformalne aktivističke grupe trans osoba „Trans Bosna i Hercegovina“, koja okuplja trans osobe Bosne i Hercegovine i počinje svoje djelovanje u pravcu borbe za ljudska prava trans osoba u BiH.
U nastavku ovog teksta, Kris i Liam govorili su za Trans Mrežu Balkan o samoj izložbi, djelovanju „Trans Bosna i Hercegovina“, položaju trans osoba u BiH i trans zajednici.
Kako je nastala ideja za izložbu “Rodni identiteti” i šta sve predstavlja izložba?
Kristofer Andrić: God
inama razvijam koncept u kojem radim grafike i pokušavam da prikažem svoje aktivističko djelovanje kroz svoju umjetnost što bi ujedno bila i bachelor teza za fax. Ideja je bila dokazati da je grafika fludna sa svojim tehnikama kao što ima dosta rodnih identiteta i kroz spajanje različitih tehnika sam radio na psihološkom shvaćanju trans osoba, kasnije sam se pozabavio sa tijelom. Svaki rad predstavlja kritiku društva. Iste radove sam imao priliku predstaviti unutar BiH i u inozemstvu na residency programima. Moja izložba popraćena Liamovim tekstom i prezetancijom je bila dovoljna za one osobe koje su htjele da dodju, da se edukuju, da uživaju.
Isić Liam: Kris i ja se znamo dosta dugo, i zajedno smo učestvovali u mnogim aktivističkim akcijama, tako da smo odlučili da zajedničkim snagama organiziramo izložbu, koja bi ujedno bila i prva ove vrste u Sarajevu, i na taj način uradimo nešto novo, ali jako bitno u vidu borbe za ljudska prava, u ovom slučaju borbe za raznolikost rodnih identiteta. Koncept izložbe je predstavljanje nebinarnog svijeta rodnih identiteta, gdje smo Kris i ja izložili svoje radove i na različite načine predstavili rodove i sam mikro i makroaktivizam kojeg svakodnevno živimo.
Kakvi su tekstovi pratili izložbu i koju poruku su nosili?
Isić Liam: Ja sam izložio par svojih tekstova, koji se direktno i indirektno dotiču ove teme. U tekstovima sam se uveliko koristio komparacijama i pokušao ovu tabu temu uporediti s poznatim književnim djelima, filozofijama, ličnim pričama, i pravim sistemom. Cilj nije bio samo uporediti, nego i sjediniti razne priče, teorije, i svakodnevni život, te na taj način simplificirati ovu naizgled kompleksnu temu.
Kakva je situacija za trans osobe u BiH?
Isić Liam: Trans* osobe u Bosni i Hercegovini, tačnije u pravnom sistemu Bosne i Hercegovine, nisu postojane. U skorije vrijeme je nastao zakon o diskriminaciji na osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta, međutim prava trans* osoba nisu definirana, što bi značilo da trans* osobe nisu pravno zaštićene i finansijski podržane u procesu tranzicije.
Da li se svijest opšte populacije o trans osobama mijenja?
Isić Liam: Vjerujem da se mijenja svijest ljudi o trans* osobama, za sad je to uži krug ljudi koji okružuju nas, ali vjerujem da ćemo daljim radom i saradnjom s NV organizacijama plasirati ovu temu široj publici, i samim tim pozitivno djelovati na mijenjanje svijesti opšte populacije.
Kakav je bio odziv ljudi na izložbu?
Kristofer Andrić: Sto se tiče odaziva za izložbu ja sam se ugodno iznenadio. Još vrijeme nam nije služilo. Za razliku od posjećenosti na prijašnjim izložbama , jer ljudi nemaju naviku da posjećuju izložbe, bio je skoro pa pun Kriterion ljudi koji su dio lgbt zajednice i koji nisu.
Da li postoji trans zajednica u BiH? Ko
je su glavne prepreke u aktivnostima i okupljanjima trans zajednice?
Kristofer Andrić: Naravno da postoji zajednica, samo nije toliko vidljiva. Mislim da je najveći problem u individuama, kako se ljudi nose sa svojim identitetom. Da li imaju ok odnost sa ljudima oko sebe, da li žele da budu out, jer Sarajevo i nije toliko sigurno mjesto.
Da li “Trans BiH” planira još neke aktivnosti u budućnosti?
Kristofer Andrić: Što se mene tiče da. Očekujte još akcija u budućnosti. 🙂
Autor: Jovan Džoli Ulićević
Spektar
Identitet kao jedinka je nepostojan. Može biti prikaz segmenta jedne cjeline, ali nikako cjelina. Sam prijevod te riječi s latinskog jezika označava karakterističnu jedinicu, a homogenizacija koja sprječava brojnost identiteta uništava mogućnost razlikovanja jedinki unutar društva. Pokušaj reduciranja brojnosti je poražavajuć i za samu jedinku, koja je uskraćena za izražavanje socijalnog, nacionalnog, spolnog, rodnog, profesionalnog, religijskog, kulturnog… identiteta, koji svaki svojim udjelom kreiraju osobu u cjelosti. Uskraćivanje slobode izražavanja je produkt manjka tolerancije, gdje se identitet pokušava svesti na što užu mogućnost izbora kako bi se smanjile razlike i povećao stepen tolerancije.
U trenutku kada si postavimo pitanje ”ko sam ja?”, raznolikost unutar nas se nameće sama od sebe, reklo bi se nekim prirodnim porivom. To se desi iz razloga što je vrlo teško homogenizirati vlastiti identitet. Vrlo je teško reći za sebe da predstavljaš samo ime, ili samo broj na ličnoj karti, ili da svojim identitetom predstavljaš svoju profesiju, ili pak da predstavljaš svoju naciju ili religiju. Nemoguće je izabrati samo nešto iz spektra identiteta koji se nalaze u tebi samom. Postaviti sebi ovu vrstu pitanja je vrlo bitno, pogotovo u slučaju indoktrinacije društva u kojem živiš, gdje se identitet ne bira nego nameće. Vrlo je moguće da se pojedinci nikad nisu ni zapitali da li je njihov identitet stvar izbora, ili je stvar nametanja okoline. Međutim, sve dok neko prihvata nametnuto, i ne smatra se ugroženim zbog prisle da izabere samo nešto od ponuđenog, to pitanje nikad neće ni postaviti, jer se pitanja o vlastitom identitetu nameću u slučaju njihove svjesne ugroženosti.
Poimanje identiteta kao statičnog je odraz jednodimenzionalnog pristupa višedimenzionalnom pojmu. Ljudi se odlučuju na simplifikaciju pojma zbog lakšeg snalaženja u malom prostoru, unutar postavljenih granica. Mnogo je lakše imati jednu knjigu na polici, nego imati pedeset knjiga, jer svakoj je potrebno naći mjesto, jednu je potrebno uklopiti među ostalih četrdeset i devet, skinuti ih s police, obrisati prašinu, vratiti ih na svoje mjesto, pročitati svaku, te razmisliti o njihovim koricama i onome što je unutra. A možeš imati i pedeset knjiga, ali se držati samo jedne, s nadom da će se ostale uništiti same od sebe, što bi metaforički predstavljalo ignoranciju naspram brojnosti identiteta koja je postojana, ali zataškana.
”Ako izbori postoje, ali se ipak pretpostavlja da ih nema, korištenje mišljenja moglo bi biti zamijenjeno nekritičkim prihvaćanjem konformističkog ponašanja, bez obzira koliko bilo suvišno. Naša ljudskost koju dijelimo divljački je napadnuta kada se naše razlike svedu na jedan izmišljen sustav jedinstveno moćne kategorizacije.” Studija o segregaciji u obrazovanju, Centar za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu
Autor: Isić Liam
I Platon je bio trans*
Razmišljanja i uvjerenja pojedinca su ograničena onim što vide, i onim što vide drugi. Uzeti crvenu pilulu koja ruši zidove prividnih uvjerenja predstavljalo bi vječito zatočeništvo unutar prostora koji ne nudi oslonac, odnosno smisao. Živjeti život unutar granica je mnogo lakši način od preživljavanja na promaji, ali neki pronalaze smisao u besmislu stvarajući nove zidine koje ukazuju na relativnost tvrdnji prijašnjih utvrda.
Platonov mit o pećini je naj
slikovitija filozofska predodžba svijeta u kojem živimo i stvari u koje vjerujemo, a ujedno se može koristiti kao komparativno sredstvo u pojašnjenju ”značenja” i ”forme”. Kao primjer ću uzeti ljudsku percepciju podjele na muškarce i žene. Naime, kako ljudi po Platonovim učenjima žive u podzemnoj pećini, a oko vratova imaju okove koji im onemogućuju pogled na bilo koju stranu osim one koja prikazuje sjenke realnosti, uvjereni su u ono što vide, jer to ne vide samo oni nego i svi ostali kojima je pogled jednostran. Značenje će prepoznati po formi, iako značenje nije forma. Naravno, formu je potrebno stvoriti kako bi ostali pronalazili značenje u njoj. Na taj način je stvoren muškarac, a isto tako je stvorena i žena. U zavisnosti od spolnog organa, širine kukova, dužine kose, boje glasa, načina ponašanja… pojedinac je percepiran kao muškarac, ili kao žena. Ako se značenje ne podudari s karakteristikama forme muškarca ili žene, ono se gubi. Osloboditi se od okova i pogledati oko sebe je jedini način kojim se dolazi do slobode, a oslobođenje je, po Platonu, uslovljeno liječenjem od neznanja. Adaptacija u novootkrivenoj realnosti zavisi od vremena provedenog u njoj i od informacija koje potkrijepljuju znanje o stvarnom značenju koje nema formu.
‘’A sada – rekoh – uporedi našu prirodu sa ovim stanjem . Zamisli da ljudi žive u nekoj podzemnoj pećini, i da se duž cijele pećine provlači jedan širok otvor koji vodi gore, prema svjetlosti. U toj pećini žive oni od djetinjstva i imaju okove oko bedara i vratova tako da se ne mogu maknuti s mjesta, a gledaju samo naprijed, jer zbog okova ne mogu okretati glave. Svjetlost im, međutim, dolazi od vatre koja gori iznad njih i daleko iza njihovih leđa. Između vatre i okovanih vodi gore put, a pored njega zamisli da je podignut zid kao ograda kakvu podižu mađioničari da iznad nje pokazuju svoju veštinu. — Zamišljam — reče on. — Zamisli uz to još da pored tog zida ljudi pronose razne sprave, i to kipove ljudi i drugih životinja od kamena i drveta, kao i sve moguće tvorevine ljudske umjetnosti, ali tako da one iznad zida štrče, i da pri tom, kao što to obično biva, pojedini od njih u prolazu razgovaraju a drugi ni riječi ne govore. — Tvoje je poređenje neobično — reče on — a neobični su i tvoji zatvorenici. — Slični su nama — rekoh. — Zar misliš da oni vide nešto drugo osim svojih senki i senki drugih ljudi, koje svetlost vatre baca na suprotan zid pećine?’’ (Država, sedma knjiga)
autor: Liam Isić
Biti trans* u vezi koja se percipira kao heteroseksualna
O ovoj temi razmišljam već neko vrijeme i želim pisati o mom iskustvu. Dakle, iskustvu gender fluidne osobe, koja se pretežno ne identifikuje ni sa kakvim rodom, koja je bila sa heteroseksualnim cis muškarcem u relativno dužoj, monogamnoj vezi.
Upoznala sam ga potpuno neočekivano, baš onda kada sam počela da se bavim i trans* aktivizmom više nego prije, kada nisam tražila vezu ali sam svejedno pristala na nju. Prvih par mjeseci nije znao kako se identifikujem, jer nisam željela da ga uplašim, glupo zar ne? Onda je pročitao jednu priču koju sam napisala za jednu publikaciju i rekao da je sve to u redu jer ne želim nikakve operacije. Došao je na konferenciju o trans* pravima i meni je to bilo dovoljno da kažem da me on podržava. Tek sada vidim da to nije to.
On mi se nikada ne bi obratio u muškom rodu, nit bi mu bilo svejedno ako bih ja pričala u muškom rodu, pa nisam. Kada bi me vidio u širim hlačama i majicama, samo bi rekao „Aha, sad si muško.“ I to je to. Ne znam šta je to trebalo da znači, ali nije mi davalo neki dobar osjećaj. Tako je to bilo u vezi, govorila sam da je ovo i dobro, s obzirom na to da je strejt cis muškarac. U početku sam se zaista trudila održati vezu sa zajednicom, sa aktivizmom i raditi nešto, međutim tu je došlo do promjene njegovog ponašanja prema meni.
Dok me je trans* zajednica poštovala i podržavala sve moje odluke, kao i tu da se povučem iz svega, ostatak zajednice nije bio tako divan. Trebala bih napomenuti da sam većinom izlazila sa djevojkama, tako da je svima bilo logično zaključiti da sam ja lezbejka. Najviše me boli što i onda kada sam se viđala sa određenim transrodnim dečkom, svi su to gledali kao vezu između dvije žene, nisu ga vidjeli kao „dovoljno muškarca“. To nisam shvatila dok nisam ušla u vezu sa cis muškarcem. Sve se odjednom promijenilo. Odjednom su ljudi govorili da sam „postala strejt“ i da sam „izliječena“. Neki su govorili da mi je to samo faza, i da ću se uskoro vratiti ženama. Kada bi me pitali s kim sam, i kada bih rekla da sam u vezi sa muškarcem bili bi začuđeni i nezainteresovani da slušaju o tome. Nisu to naravno baš svi radili, ali dovoljno njih da se okrenem svojoj vezi i sebi, i polako isključim iz svega.
Bez zajednice i aktivizma koji me je pokretao izgubila sam dio svog identiteta, pogotovo zato što ga rijetko pokazujem svojim izgledom, što ljudi većinom ne razumiju. Valjda je nekima teško shvatiti da se ne moram oblačiti kao „muško“ ako se osjećam maskulino, zato što mislim da ne treba odjeću dijeliti na mušku i žensku. Toliko ljudi je umanjilo moj identitet, seksualni i rodni. Dijelom sam i ja kriva, osjećala bih se više kao ono što jesam da sam nastavila da se borim za svoje mjesto u zajednici, a opet nisam imala snage dokazivati se i objašnjavati na svakom koraku svoj rodni identitet i seksualnu orijentaciju.
Godinu dana je prošlo od svega toga, malo više, i ja sam čvrsto odlučila da neću više da šutim. O ovome se mora pričati. Kako mislimo da nas drugi prestanu diskriminisati kada u samoj LGBTIQ zajednici postoji toliko diskriminacije? Toliko nekih očekivanja, „standarda“ i mišljenja koja tjeraju ljude da se isključe i prestanu biti tu. Umjesto da učimo kako jedni drugima pomoći i prihvatiti jedni druge, mi sami imamo predrasude i ne prihvatamo različitost. Odbijam da šutim o tome.
Autor_ka: Glitter
“Želim da ostanem ovdje” – glas trans osoba iz BiH povodom Međunarodnog dana vidljivosti trans osoba
Povodom obilježavanja Međunarodnog dana vidljivosti trans osoba, Sarajevski otvoreni centar je na svom sajtu objavio otvorena pisma nekoliko transrodnih osoba iz raznih krajeva Bosne i Hercegovine, :
„Ja sam E., trans muška
rac iz BiH gdje i živim, u državi u kojoj nemam nikakva prava i nisam zaštićen. Suočavam se sa diskriminacijom, od organa vlasti do zdravstvenih ustanova. Hormonsku terapiju moram da primam u Beogradu (Srbija), o svom trošku jer u BiH nema ljekara koji se bave transrodnim osobama, koji bi mi propisali terapiju. U braku sam sa divnom ženom, ali ni taj brak nije priznat zakonski u našoj državi.
Da li mi kao “drugačiji” možemo da živimo život kao i ostali građani i građanke u našoj državi ili moramo da bježimo u inostranstvo tražeći azil, a tamo nam kažu da je naša država sigurna? Da li možemo da promijenimo dokumente (oznaku spola) prije završene operacije, da li nam zdravstveno osiguranje koje plaćamo i na koje imamo pravo može da pomogne oko troškova operacije prilagodbe/promjene spola?
Da li imamo pravo na život bez ismijavanja, diskriminacije i svakodnevne torture koju prolazimo, od pokazivanja vozačke dozvole, lične karte ili pasoša pri prelasku granice, zato jer naš fizički izgled ne odgovara oznaci spola na dokumentima? Da li imamo pravo na posao bez diskriminacije ili ćete nas i dalje tretirati kao psihičke slučajeve? Mi nismo bolesni. Mi smo dio ovog društva. Želim da nešto poduzmete po pitanju transrodnih osoba u BiH, a da to ne bude samo slovo na papiru.“ E, Tuzla
„Moje ime je K. Imam 22 godine i transrodna sam osoba. Studiram u Sarajevu. Volio bih da mogu da živim u ovoj državi onako kako se osjećam. Da imam zdrastvene i pravne mogućnosti u BiH. Ne želim da se plašim dok idem svaku noć kući hoće li me neko napasti jer izgledam drugačije od onoga kako se osjećam. Volio bih da ne moram otići iz BiH da bi bio prihvaćen u društvu, da bih našao posao, da imam normalnu budućnost.” K, Mostar
„Ja sam dvadesetogodišnjak, student, umjetnik i humanista u duši. Živim u Tuzli sa roditeljima i mlađim bratom. Standardno, najbolji u klasi, nije ni faks loš, imam i prijatelja i ljudi koji me nešto manje vole, učim, izlazim tu i tamo, ništa posebno. Još uvijek ne mijenjam svijet, osim u klasi sa prosjekom. Na meti sam koječega, jer sam transrodna osoba, a “ne trudim se” da izgledam kao tipično “muško”. Na meti sam ledenih pogleda i dobacivanja van kuće, jer “ne spadaš ni pod jedno”. Imam, doduše, par prijatelja koji me poštuju i vole i za njih sam “on” bez puno pitanja i premišljanja. Ali u vanjskom svijetu, čak i kući, niti mogu da budem “žensko” koje izgleda kao lezbejka, niti “muško” koje jedva prolazi k’o muško, stalno sam u nekom međuprostoru jer ljudi od mene žele da budem žensko, a ja se osjećam više kao muško. Eto tako, ja sam osoba, koju paralelno svi vuku ne neke strane, kao da sam na utakmici i moram da navijam samo za jedan tim. Ja kao transrodna osoba nemam nekog izbora nego da trpim, barem dok društvu kao većoj mjernoj jedinici ne bude bitno da pojedinac ima svoja osnovna ljudska prava i priliku na život.” F, Tuzla
„Imam 26 godina i živim u Sarajevu. Kada sam upisao gimnaziju imao sam problem gdje su profesori prvo reagirali na moju seksualnu orijentaciju, pozivajući moje i roditelje moje djevojke na sastanke, na kraju čega je došlo do isključenja iz te škole.
No, upao sam u drugu gimnaziju poslije toga. Pisao sam pismene u muškom rodu i koliko god su one zadovoljavale formu, konstantno se profesoru moj izražaj u muškom rodu kosio sa njegovim poimanjem tradicionalne vrijednosti u kontekstu mog fizičkog izgleda, jer imam grudi te shodno tome, zašto bih ja pisao u muškom rodu, te su tako moji radovi uvijek rezlutirali jedinicom.
Pribjegao sam umjetnosti, kasnije na fakultetu i tu su profesori bili mnogo otvoreniji, gdje su mi se obraćali onako kako želim. Obrazovni sistem u srednjim školama je strašno loš i ne dozvoljava prvenstveno edukaciju o LGBT temama, a kamo li izjašnjavanje pojedinca onako kako on/ona želi. Otiđite malo u neku od srednjih škola i pitajte ih o LGBT osobama, prvo što će vam reći jeste da skraćenicu nikada prije nisu čuli. Za transrodnost još manje. Ovo govorim iz ličnog iskustva, jer danas radim sa srednjoškolcima, a za mene je srednja škola hram elementarnog znanja. Skandalozno je da i dan-danas ako se i uči nešto iz te oblasti, srednjoškolci izlaze iz škole sa terminom “bolest”. 2016. je godina, a sistem koji pruža znanje sličan je izgleda onome kao da živimo u pećinama i crtamo po njenim zidovima. Edukacije bi trebala početi POD HITNO od institucija vlasti do administrativnih šaltera, jer nije humano da nekome, kome nije jasno kako je moje ime na dokumentu žensko, a ja imam bradu ili slične fizičke manifestacije muškarca, se MORAM pravdati. Pa uvedite Zakon o rodnom identitetu i spasite nas od podsmijeha i omalovažavanja. Nedopustivo je i sprdanje koje, ne da mi se jednom desilo, sa policajcima kojima nije jasno u šta gledaju kada me zaustave ili pak naše granične policije koja me skoro svaki put pretresa do gole kože, pored silnog ispitivanja, jer se moja fizička manifestacija ne slaže sa dokumentom. U ovom društvu živim teško kao i svi drugi, na poslu mi je diskriminacija drugo ime, kad vani izađem strahujem hoće li mi neko glavu razbiti, jer za njih sam bolestan i na to sam navikao, ali najstrašnije od svega je da sistem ništa ne radi po pitanju mog osnovnog prava da budem ono što jesam. Pošto vidim da je literatura u školama i na fakultetima zastarjela, „izguglajte“ transrodnost, kao nešto što je normalno kao svugdje u EU, a i svijetu, ako vas već moja priča nije uvjerila.“ A, Sarajevo
Na osnovu sprovedenih istraživanja, Sarajevski otvoreni centar daje podatke da transrodne osobe u BiH:
- nemaju mogućnost da dobiju podršku medinskih radnika/ca. Ne postoje specijalizirani timovi koji će pružiti medicinsku ili hormonalnu terapiju, niti se vrše medicinske intervencije i operacije. Sve usluge vezane za promjene spola se moraju uzimati u inostranstvu, a zdravstveno osiguranje ne pokriva te troškove niti djelove troškova;
- ne mogu promijeniti spol i jedinstveni matični broj bez da izvršne potpunu medicinsku promjenu spola. Transrodne osobe tako godinama ili možda i cijeli život žive sa jednim pravnim identitetom, dok je njihov spolni i rodni identitet drugačiji. Ta diskrepanca, naročito u izgledu, rezultira često nasiljem i diskriminacijom, a psihološki pritisak dovodi do oboljevanja, koji nadprosječno završavaju i samoubojstvima;
- zbog svog identiteta doživljavaju diskriminaciju i maltretiranje. Poslodavci nisu spremni zaposliti transrodne osobe, a pružatelji usluga često odbijaju pružiti uslugu;
- često postaju meta nasilja i krivičnih djela počinjenih iz mržnje.
Položaj i zaštita transrodnih i transeksualnih osoba u BiH je među najlošijim u Evropi. Transrodne osobe u BiH nemaju pristup odgovarajućim procedurama promjene dokumenata ili prilagodbe spola, niti je ovo pitanje sistemski uređeno. Iz Sarajevskog otvorenog centra poručuju da će kroz kontinuiran rad sa transrodnim i transeksualnim osobama iz cijele BiH, te kroz rad sa stručnjacima i stručnjakinjama nastaviti sa radom na poboljšanju položaja i pravog priznanja transrodnih i transeksualnih osoba.
izvor: http://soc.ba/