Zakleo bih se da se sjećam mjeseci dok sam u plodovoj vodici plivao, stegnut pupčanom vrpcom koja vezivaše mene i majku. Gušio sam se u tom već nedovoljno velikom prostoru za bilo kakav pokret. Poželjeh napolje. Čuo bih katkad poneki šum koji je valjda predstavljao glas. Pobjeći odatle, bila je jedina misao koja je udarala o uske zidove majčine materice koji su dodirivali moje još nerazvijeno tijelo. Zarobljen sam, mislio sam. Devet mjeseci moram biti tu. Koliko li je to, ne umjedoh da brojim. A i kako bih umio, još uvijek nisam neko ko postoji. Osjećao sam. Zidovi postajaše sve uži, rastao sam. Želim pobjeći od prvog momenta u kom sam ovdje smješten, al’ uplaših se na sekundu. Zavolio sam osobu koja me u sebi nosaše. Svaki joj otkucaj srca znam. Kako i ne bih, svaki je kroz moje tijelo prošao. Ako odem, da li ću ikada više osjetiti njene otkucaje, pitao sam se.
Prolazilo je vrijeme,nisam više mogao,odlučih da poranim. Već osam mjeseci sam ovdje, napravih prvi trzaj koji snažno uzdrma usko klupko u kom sam se nalazio. Otkucaji se najednom ubrzaše. Čuo sam vrisak. Pokreti njenog tijela jako zaljuljaše moje. Osjetih dodir, kao da neko pokušava da me zadrži ne bih li ispao. Tračak svjetla pomoli se pored moje glave, progledah. Voda koja me okruživala najednom nesta, udahnuo sam po prvi put. Neki se grubi dodir oko moje glave obavi, vuče me ka svjetlu. Odlazim napokon, rekoh sebi. Samo što sam uspio da simuliram izgovaranje te dvije proste riječi, svjetlo me već preplavilo. Zgučenost i tama koji su me okruživali nestaše. Našao sam se u rukama osobe čije otkucaje srca ne znadoh prepoznati. To nije ona. Strah se pojavi ponovo. Osvrnuh se oko sebe ne bih li je primijetio u masi nepoznatih ljudi. Eno je, vidim je, leži iscrpljena na krevetu prekrivenom krvlju koja se sa mnom spustila. Odvode me, sve sam joj dalji.
Tad prvi put zaplakah i pokušah je dozvati. Nisam imao glas. Neki čudni zvuci niske frekvencije iz mene su izlazili. Već je bilo kasno, našao sam se u drugoj prostoriji. Previše svjetla, previše dodira, poželjeh da se vratim nazad. Smijeniše se tama i svjetlo koji moju sobu ukrašavaše, valjda su to bili noć i dan. Nakon te smjene koja se relativno brzo odigra našao sam se u njenom naručju. Uzemirenost koja je tijelom mojim harala, najednom nesta. Njene ruke milovaše moje tijelo koje bješe tek toliko da mogadoh stati među njih. Gledala me pravo u oči dok mi je šaputala najslađe riječi koje bi me na momenat navele na osmijeh. U nekom trenu začuh svoje ime. Ne odazvah se. Kakvo je to ime uopšte, ne dopada mi se. Ni pitali me niste, pomislih u sebi. Smjena noći i dana desila se opet, odvode me. Danas je više ljudi nego inače. Majka mi plače, nešto poput vode izlazi iz njena dva oka koja toplotom zračiše. Danas me ni ne pogleda. Stariji sijedi čovjek je zagrli i njene suze prestaše teći. Ni on me ne pogleda. Neko čudno osjećanje prostruja mojim tijelom, osjetih se nepoželjan.
Uđosmo u automobil koji nas je trebao odvesti do mjesta koje zovu domom. Bio sam u njenom naručju, nosaše me kao teret il se bar tako osjetih. Tokom puta autom je vladala tišina, tek bi poneka majčina suza pala na moje lice I izazvala neki nemir u meni. Auto uspori, stižemo izgleda. Otvoriše se vrata i pred mojim očima nađe se velika bijela kuća sa puno prozora. Na svakom od njih se nalazio neko ko u centimetar proprati moj put do ulaza. Bio sam okružen pogledima žaljenja, zapitah se zašto. Unutra smo. Neko lijepo osjećanje zavlada mojim tijelom, bješe mi toplo. Ostavljen sam u kolijevci, ostavljen uz pratnju majčinih suza. Ležao sam tu dugo, čekajući da se neki poznat lik pojavi nada mnom i da mi razlog za smijeh. Ne bješe nikog. Zaplakah. Usamljen sam. Plakao sam dugo i bez prestanka, ali ničiju pažnju ne privukoh. Najednom, pojavi se jedno poznato lice, stari sijedi čovjek čiji je zagrljaj majčine suze umirio nedavno. Pruži ruke k meni i već u sledećem momentu nalazio sam se u njegovom naručju. Zagledao sam ga. Ličim mu, imamo iste oči, primijetih. Najednom, njegove postaše svjetlije, neki se sjaj u njima pojavi. Zapitao sam se da li je zbog mraka, ali najednom moje lice posta vlažno. Sjaj iz njegovih očiju padao je po mom licu u formi suza. Šaputao mi je, ove riječi ne bjehu slatke, osjetih tugu u njima. Doziva me, opet onim imenom za koje simpatija nemadoh. Od početka znadoh, ja se ne zovem tako.
Sledećeg me dana okruživaše veći broj ljudi. Bješe tu i jedna djevojčica, moje veličine. I ona je tek pristigla izgleda. Iz nekog razloga kupila je više simpatija nego ja, osjetih se manje bitan. Pružao sam ruke svakome tu, ne bih li se barem na sekund osjetio poželjan. Bezuspješno. U nekom sam momentu čuo da je dozivaju. Nazvaše je istim imenom kojim dozivaše mene. Zbunjen sam. Ja sam dječak ,ne mogu nas zvati istim imenom. Gledao sam u njenom pravcu zbunjen dok sam osjećao da me u grudima nešto steže i najednom oči krenuše da mi se sklapaju, našao sam se u mraku. Najednom cijeli spektar boja pred mojim očima prođe, našao sam se u prostoru bez vremena. Negdje između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Otvaram oči. Pogled mi ode na kalendar koji se nalaziše na stočiću pored kreveta,18.10.2018., današnji datum. Dugo sam spavao, rekao bih. Ustajem iz kreveta, kasnim na posao. Kao i obično, ruka mi prvo krenu na policu sa desne strane na kojoj stajaše bijeli zavoj. Uzimam ga i još uvijek sanjiv sa njim u ruci hodam put kupatila. Kao i obično stojim ispred ogledala i gledam u osobu koja sam postao. Odraz u ogledalu bio je poput pokvarenog nijemog filma pa bih ga na tren izgubio ponekad. Prstom lijeve ruke krećem da odmotavam prvi sloj zavoja. Sad ide onaj teži dio, sjetih se dok obmotavam prvi sloj zavoja preko svojih grudi i leđa koja već bjehu u ranama od prethodnog dana. Osjećam bol, olakša mi to jer sam na taj bol navikao, osjećam ga uvijek, nekako je postao neodvojivi dio mene. Dok pritisak koji mi zavoj stvara postajaše sve veći, razmišljao sam o djetinjstvu.
Sjetih se prvog puta kada sam im rekao da sam dječak. Zamislite, nisu znali to. Na momenat se zapitah kako, oduvijek im pokušavam reći. Najednom čudna struja prođe mojim tijelom, zapitah se zašto sam uopšte to morao govoriti, kao da sam kriv jer mi pogrešno ime dadoše i za nekog me drugog zamijeniše. Prošlo je već par mjeseci kako živim sam, tek neko vrijeme kako sam svoj život u svoje ruke uzeo i otpočeo borbu sa samoćom. Razmišljanja mi prekide poslednji sloj zavoja koji mi skliznu iz ruke. Završio sam. Uzeh sa stola traku koju nalijepih ne bi li sve ostalo dovoljno stisnuto da se osjećam ugodno, a opet, da ne mogu da dišem slobodno. Pluća kao da mi plaču I mole me za milost, koža na leđima mjesto suza pušta krv.
Spustih pogled na zemlju. Izvinite. Nisam htio da vas mučim, dio ste mene. Kunem se, sve bih dao da mogu da vam uzvratim ljubav, želio bih da barem na sekund uživam u vama. Pogled je i dalje na zemlji, znate i sami da nijesam znao da vas ne volim, ja od početka znam ko smo. Rekli su mi da nijeste moji, ubijedili me da treba da vas se sramim i ja sam podlegao. Sad osjećam tu bespotrebnu sramotu i od sebe vas krijem. Ne mogu vam ništa više od ovoga reći, prekidoh konverzaciju koju sam sa sobom vodio. Uzeh maijcu koju sam od majke dobio za svoj osamnaesti rođendan, majka me voli i ovakvog. Valjda je i ona osjećala ko sam, bili smo jedno mjesecima. Pokušah se obući dok se bol prožimao mojim rebrima koja bjehu zarobljena okovima koje sam sam stavio. Uspio sam, ponovo. Rutina je ovo, nešto poput karte za izlazak među ljude, drukčije ne bih mogao.
Kasnim na posao,prisjetih se opet, pa užurbano krenuh put izlaznih vrata. Danas sija sunce, bacih pogled na sat.12:25. Imam još pet minuta da stignem bus koji ne bih smio propustiti. Hod do posla u trajanju od pola sata ovako s pola daha koji mogadoh napraviti, još po ovom suncu, ne bi bilo pametno, šaputao mi je bol koji se prožimao cijelim tijelom u tom momentu. Ne mogadoh ga slušati, hodao sam ubrzano ne bih li uspio da stignem na vrijeme. 12:30, bio sam na stanici. Dodatni bol ovog je puta izbjegnut. Taman kad mi mislima prođe olakšanje zbog izbjegnutog bola, postah svjestan pogleda koje izbjeći ni danas ne mogu. Šta da se radi, pomislih u sebi i nasmijan uđoh u bus.
Dok su me okruživali pogledi koji istraživaše moje tijelo i lice u centimetar kao da neku potvrdu traže, gledao sam kroz prozor i razmišljao o tome kako sam poseban ovako drugačiji i kako je mnogo atoma snage bilo potrebno ne bih li bez imalo straha kročio u ovaj bus i zauzeo svoje mjesto. Zavoljeh sebe, barem na sekund. Puno sam toga prespavao, veliki bješe onaj skok iz prošlosti. Stigao sam na svoju stanicu, pomislih da ću uskoro stići i na poslednju stanicu svoje tranzicije. Razmišljao sam o tome ko će me na toj stanici čekati, dok sam iz nekog razloga nasmijan i zahvalan na svom postojanju koračao put posla.
Biće ovo lijep život, obećah sebi i svom tijelu.
Autor: Nikola Ilić