Biti trans* u vezi koja se percipira kao heteroseksualna

13714353_624363391065491_1134116142_nO ovoj temi razmišljam već neko vrijeme i želim pisati o mom iskustvu. Dakle, iskustvu gender fluidne osobe, koja se pretežno ne identifikuje ni sa kakvim rodom, koja je bila sa heteroseksualnim cis muškarcem u relativno dužoj, monogamnoj vezi.

Upoznala sam ga potpuno neočekivano, baš onda kada sam počela da se bavim i trans* aktivizmom više nego prije, kada nisam tražila vezu ali sam svejedno pristala na nju. Prvih par mjeseci nije znao kako se identifikujem, jer nisam željela da ga uplašim, glupo zar ne? Onda je pročitao jednu priču koju sam napisala za jednu publikaciju i rekao da je sve to u redu jer ne želim nikakve operacije. Došao je na konferenciju o trans* pravima i meni je to bilo dovoljno da kažem da me on podržava. Tek sada vidim da to nije to.

On mi se nikada ne bi obratio u muškom rodu, nit bi mu bilo svejedno ako bih ja pričala u muškom rodu, pa nisam. Kada bi me vidio u širim hlačama i majicama, samo bi rekao „Aha, sad si muško.“ I to je to. Ne znam šta je to trebalo da znači, ali nije mi davalo neki dobar osjećaj. Tako je to bilo u vezi, govorila sam da je ovo i dobro, s obzirom na to da je strejt cis muškarac. U početku sam se zaista trudila održati vezu sa zajednicom, sa aktivizmom i raditi nešto, međutim tu je došlo do promjene njegovog ponašanja prema meni.

Dok me je trans* zajednica poštovala i podržavala sve moje odluke, kao i tu da se povučem iz svega, ostatak zajednice nije bio tako divan. Trebala bih napomenuti da sam većinom izlazila sa djevojkama, tako da je svima bilo logično zaključiti da sam ja lezbejka. Najviše me boli što i onda kada sam se viđala sa određenim transrodnim dečkom, svi su to gledali kao vezu između dvije žene, nisu ga vidjeli kao „dovoljno muškarca“. To nisam shvatila dok nisam ušla u vezu sa cis muškarcem. Sve se odjednom promijenilo. Odjednom su ljudi govorili da sam „postala strejt“  i da sam „izliječena“. Neki su govorili da mi je to samo faza, i da ću se uskoro vratiti ženama. Kada bi me pitali s kim sam, i kada bih rekla da sam u vezi sa muškarcem bili bi začuđeni i nezainteresovani da slušaju o tome. Nisu to naravno baš svi radili, ali dovoljno njih da se okrenem svojoj vezi i sebi, i polako isključim iz svega.

Bez zajednice i aktivizma koji me je pokretao izgubila sam dio svog identiteta, pogotovo zato što ga rijetko pokazujem svojim izgledom, što ljudi većinom ne razumiju. Valjda je nekima teško shvatiti da se ne moram oblačiti kao „muško“ ako se osjećam maskulino, zato što mislim da ne treba odjeću dijeliti na mušku i žensku. Toliko ljudi je umanjilo moj identitet, seksualni i rodni. Dijelom sam i ja kriva, osjećala bih se više kao ono što jesam da sam nastavila da se borim za svoje mjesto u zajednici, a opet nisam imala snage dokazivati se i objašnjavati na svakom koraku svoj rodni identitet i seksualnu orijentaciju.

Godinu dana je prošlo od svega toga, malo više, i ja sam čvrsto odlučila da neću više da šutim. O ovome se mora pričati. Kako mislimo da nas drugi prestanu diskriminisati kada u samoj LGBTIQ zajednici postoji toliko diskriminacije? Toliko nekih očekivanja, „standarda“ i mišljenja koja tjeraju ljude da se isključe i prestanu biti tu. Umjesto da učimo kako jedni drugima pomoći i prihvatiti jedni druge, mi sami imamo predrasude i ne prihvatamo različitost. Odbijam da šutim o tome.

Autor_ka: Glitter

Plesanje sa sjenkom

13618180_10153891067494862_135872046_nProlazim ulicama mokrim od duge ljetne kiše dok zeleno lišće lagano pleše na vjetru. Razna lica pored mene prolaze kao na muzičkim spotovima s puno ekrana a u svakom malom ekranu drugačije lice. Kiša se tiho i podmuklo sprema u novi napad. Ne razmišljam o bijegu jer volim njene udarce. Besciljno koračam pločnicima grada koji mi je sad već prirastao k srcu i čini mi se da negdje pored, iza ili ispred mene korača neki drugi oblik mene. Onaj koji je slobodan da djetinjasto skakuće kroz lokve ili da pleše s uličnom lampom kao da se nalazi u crno bijelom filmu o ljubavi. Onaj koji kišu lovi očima i zoru dočekuje na vrhu svemira. Onaj koji je dovoljno samouvjeren da dvorodnost koristi bilo kad i bilo gdje, koji je dovoljno hrabar da ispravi svoje sugovornike kad koriste rod koji u tom trenutku nije poželjan. Želim biti onaj ja koji je davno prigrlio svaki djelić svojeg identiteta i o njima govori s ponosom i bez uzmicanja. Želim biti onaj ja koji je danas samo sjenka.

I onda krenem razmišljati šta je to što budi mene onakvu kakva želim biti i odgovor je uvijek isti. Pozitivna energija dolazi od nas samih, od naše moći da vladamo vlastitim tijelom i umom, od divne mogućnosti da kroz vlastite oči vidimo svijet u cijeloj njegovoj ljepoti. Onda ta energija privlači druge, slične, energije i probudiš se jednog jutra sa shvaćanjem da, iako kažu da nijedan čovjek nije i ne može biti otok, svie smo mi otoci povezani različitim energijama koje se privlače kao što se privlače struje raznih voda koje povezuju otoke svijeta. Energije se međusobno privlače i isprepliću. Put ka bivanju bićem kakvim istinski želimo biti, sastoji se od razvijanja vlastite energije i omogućavanju toj energiji da se isprepliće s drugima jer najveći rast se postiže kroz interakcije s različitim oblicima postojanja.

Ulice se sad već lagano suše, jedan od onih dana kad nebo čas plače, čas se smije, a ponekad čak i istovremeno. Moja sjenka razigrano pored mene korača, kao da me pomalo izaziva. Nasmiješim joj se i pomislim da smo sad možda mrvicu bliže.  

Autor_ka: A.S.T.

Poziv LGBT zajednici u Srbiji – još stignete glasati!

Danas se u Srbiji održavaju po trglasanje2016-04eći put u zadnje četiri godine izbori. Ovom prilikom prenosimo javni apel svim LGBT osobama Srbije koji je uputio Boris Milićević, član glavnog odbora SPS, da izađu na izbore, i učestvuju u odlučivanju ko će vladati državom, a samim tim i da uzmu svoju sudbinu u svoje ruke:

“Lezbejke, gejevi, biseksualne i trans* osobe – uzmite svoju političku sudbinu u ruke i glasajte!

Srbija u nedelju, 24. aprila, po treći put u poslednje četiri godine bira ko će je voditi. Brojni su razlozi zašto su ovi izbori od izuzetne važnosti za sve naše građanke i građane. Ne samo da odlučujemo ko će vladati našom državom u narednom periodu, nego i da li ćemo dobiti uravnotežen i stabilan politički sistem.

Zato pozivam sve lezbejke, gejeve, biseksualne i trans* osobe u Srbiji da u nedelju, 24. aprila, izađu na parlamentarne i lokalne izbore. Samo aktivnim učešćem u političkom životu svi možemo da utičemo na politička dešavanja, a izlazak na izbore je prvi korak u političkom uključivanju LGBT zajednice. To pokazuju i evropske države koje su dostigle najviše standarde u zaštiti prava LGBT osoba. Tako je izlaznost u Holandiji 2012. godine bila 75 odsto, u Nemačkoj 2013. godine 72 odsto, Švedskoj 2014. godine 86 odsto, Velikoj Britaniji 2015. godine 66 odsto… Masovnim izlaskom, građanke i građani tih država pokazuju veliku svest kolika je njihova moć u kontroli vlasti i koliko je svaki glas vredan.

Dodatni argument za izlazak LGBT osoba na izbore je i jačanje ekstremne desnice u Srbiji. Naš izlazak na izbore će usporiti, možda čak i zaustaviti ovaj proces koji je sigurno protiv interesa LGBT zajednice. Zato je neophodno da LGBT osobe ne samo izađu na izbore, već ubede i svoje roditelje, familiju, prijatelje, poslovne partnere da učine isto.

Tako ćemo pokazati da smo deo našeg društva i da nam je stalo do njegovog boljitka, napretka i menjanja u budućnosti. I neka ovo bude samo prvi korak u većem uključivanju LGBT osoba u politički život Srbije!

Boris Milićević

Član Glavnog odbora SPS”

Na ovu temu oglasila se i Helena Vuković, aktivistkinja za prava trans osoba udruženja Egal u Srbiji:

Srijedom po sredini – Ari Kajtezović za BBR radio

 

Sa BBR-a vam13020450_10153385916491968_411249892_n prenosimo intervju sa Arianom Kajtezovićem iz Trans Mreža Balkan i Trans Aid Croatia kao primjer sjajnog novinarstva, u emisiji koja se bavila temom transrodnosti, načinu prikazivanja trans osoba u medijima, praksi kada je u pitanju pravno priznanje roda u Hrvatskoj, problemima sa kojima se transrodne osobe nose, transfobiji i diskriminaciji, napretku koji je napravljen po pitanju prava trans osoba u Hrvatskoj i regionu, kao i regionalnom povezivanju trans i rodno varijantnih osoba.

Poslušajte!

“Želim da ostanem ovdje” – glas trans osoba iz BiH povodom Međunarodnog dana vidljivosti trans osoba

Povodom obilježavanja Međunarodnog dana vidljivosti trans osoba, Sarajevski otvoreni centar je na svom sajtu objavio otvorena pisma nekoliko transrodnih osoba iz raznih krajeva Bosne i Hercegovine, :

Ja sam E., trans muška12910636_10153765471784678_817593411_n-1-1rac iz BiH gdje i živim, u državi u kojoj nemam nikakva prava i nisam zaštićen. Suočavam se sa diskriminacijom, od organa vlasti do zdravstvenih ustanova. Hormonsku terapiju moram da primam u Beogradu (Srbija), o svom trošku jer u BiH nema ljekara koji se bave transrodnim osobama, koji bi mi propisali terapiju. U braku sam sa divnom ženom, ali ni taj brak nije priznat zakonski u našoj državi.

Da li mi kao “drugačiji” možemo da živimo život kao i ostali građani i građanke u našoj državi ili moramo da bježimo u inostranstvo tražeći azil, a tamo nam kažu da je naša država sigurna? Da li možemo da promijenimo dokumente (oznaku spola) prije završene operacije, da li nam zdravstveno osiguranje koje plaćamo i na koje imamo pravo može da pomogne oko troškova operacije prilagodbe/promjene spola?

Da li imamo pravo na život bez ismijavanja, diskriminacije i svakodnevne torture koju prolazimo, od pokazivanja vozačke dozvole, lične karte ili pasoša pri prelasku granice, zato jer naš fizički izgled ne odgovara oznaci spola na dokumentima? Da li imamo pravo na posao bez diskriminacije ili ćete nas i dalje tretirati kao psihičke slučajeve? Mi nismo bolesni. Mi smo dio ovog društva. Želim da nešto poduzmete po pitanju transrodnih osoba u BiH, a da to ne bude samo slovo na papiru.“ E, Tuzla

 „Moje ime je K. Imam 22 godine i transrodna sam osoba. Studiram u Sarajevu. Volio bih da mogu da živim u ovoj državi onako kako se osjećam. Da imam zdrastvene i pravne mogućnosti u BiH. Ne želim da se plašim dok idem svaku noć kući hoće li me neko napasti jer izgledam drugačije od onoga kako se osjećam. Volio bih da ne moram otići iz BiH da bi bio prihvaćen u društvu, da bih našao posao, da imam normalnu budućnost.” K, Mostar

 „Ja sam dvadesetogodišnjak, student, umjetnik i humanista u duši. Živim u Tuzli sa roditeljima i mlađim bratom. Standardno, najbolji u klasi, nije ni faks loš, imam i prijatelja i ljudi koji me nešto manje vole, učim, izlazim tu i tamo, ništa posebno. Još uvijek ne mijenjam svijet, osim u klasi sa prosjekom. Na meti sam koječega, jer sam transrodna osoba, a “ne trudim se” da izgledam kao tipično “muško”. Na meti sam ledenih pogleda i dobacivanja van kuće, jer “ne spadaš ni pod jedno”. Imam, doduše, par prijatelja koji me poštuju i vole i za njih sam “on” bez puno pitanja i premišljanja. Ali u vanjskom svijetu, čak i kući, niti mogu da budem “žensko” koje izgleda kao lezbejka, niti “muško” koje jedva prolazi k’o muško, stalno sam u nekom međuprostoru jer ljudi od mene žele da budem žensko, a ja se osjećam više kao muško. Eto tako, ja sam osoba, koju paralelno svi vuku ne neke strane, kao da sam na utakmici i moram da navijam samo za jedan tim. Ja kao transrodna osoba  nemam nekog izbora nego da trpim, barem dok društvu kao većoj mjernoj jedinici ne bude bitno da pojedinac ima svoja osnovna ljudska prava i priliku na život.” F, Tuzla

 „Imam 26 godina i živim u Sarajevu. Kada sam upisao gimnaziju imao sam problem gdje su profesori prvo reagirali na moju seksualnu orijentaciju, pozivajući moje i roditelje moje djevojke na sastanke, na kraju čega je došlo do isključenja iz te škole.

No, upao sam u drugu gimnaziju poslije toga. Pisao sam pismene u muškom rodu i koliko god su one zadovoljavale formu, konstantno se profesoru moj izražaj u muškom rodu kosio sa njegovim poimanjem tradicionalne vrijednosti u kontekstu mog fizičkog izgleda, jer imam grudi te shodno tome, zašto bih ja pisao u muškom rodu, te su tako moji radovi uvijek rezlutirali jedinicom.

Pribjegao sam umjetnosti, kasnije na fakultetu i tu su profesori bili mnogo otvoreniji, gdje su mi se obraćali onako kako želim. Obrazovni sistem u srednjim školama je strašno loš i ne dozvoljava prvenstveno edukaciju o LGBT temama, a kamo li izjašnjavanje pojedinca onako kako on/ona želi. Otiđite malo u neku od srednjih škola i pitajte ih o LGBT osobama, prvo što će vam reći jeste da skraćenicu nikada prije nisu čuli. Za transrodnost još manje. Ovo govorim iz ličnog iskustva, jer danas radim sa srednjoškolcima, a za mene je srednja škola hram elementarnog znanja. Skandalozno je da i dan-danas ako se i uči nešto iz te oblasti, srednjoškolci izlaze iz škole sa terminom “bolest”. 2016. je godina, a sistem koji pruža znanje sličan je izgleda onome kao da živimo u pećinama i crtamo po njenim zidovima. Edukacije bi trebala početi POD HITNO od institucija vlasti do administrativnih šaltera, jer nije humano da nekome, kome nije jasno kako je moje ime na dokumentu žensko, a ja imam bradu ili slične fizičke manifestacije muškarca, se MORAM pravdati. Pa uvedite Zakon o rodnom identitetu i spasite nas od podsmijeha i omalovažavanja. Nedopustivo je i sprdanje koje, ne da mi se jednom desilo, sa policajcima kojima nije jasno u šta gledaju kada me zaustave ili pak naše granične policije koja me skoro svaki put pretresa do gole kože, pored silnog ispitivanja, jer se moja fizička manifestacija ne slaže sa dokumentom. U ovom društvu živim teško kao i svi drugi, na poslu mi je diskriminacija drugo ime, kad vani izađem strahujem hoće li mi neko glavu razbiti, jer za njih sam bolestan i na to sam navikao, ali najstrašnije od svega je da sistem ništa ne radi po pitanju mog osnovnog prava da budem ono što jesam. Pošto vidim da je literatura u školama i na fakultetima zastarjela, „izguglajte“ transrodnost, kao nešto što je normalno kao svugdje u EU, a i svijetu, ako vas već moja priča nije uvjerila.“ A, Sarajevo

Na osnovu sprovedenih istraživanja, Sarajevski otvoreni centar daje podatke da transrodne osobe u BiH:

  • nemaju mogućnost da dobiju podršku medinskih radnika/ca. Ne postoje specijalizirani timovi koji će pružiti medicinsku ili hormonalnu terapiju, niti se vrše medicinske intervencije i operacije. Sve usluge vezane za promjene spola se moraju uzimati u inostranstvu, a zdravstveno osiguranje ne pokriva te troškove niti djelove troškova;
  • ne mogu promijeniti spol i jedinstveni matični broj bez da izvršne potpunu medicinsku promjenu spola. Transrodne osobe tako godinama ili možda i cijeli život žive sa jednim pravnim identitetom, dok je njihov spolni i rodni identitet drugačiji. Ta diskrepanca, naročito u izgledu, rezultira često nasiljem i diskriminacijom, a psihološki pritisak dovodi do oboljevanja, koji nadprosječno završavaju i samoubojstvima;
  • zbog svog identiteta doživljavaju diskriminaciju i maltretiranje. Poslodavci nisu spremni zaposliti transrodne osobe, a pružatelji usluga često odbijaju pružiti uslugu;
  • često postaju meta nasilja i krivičnih djela počinjenih iz mržnje.

Položaj i zaštita transrodnih i transeksualnih osoba u BiH je među najlošijim u Evropi. Transrodne osobe u BiH nemaju pristup odgovarajućim procedurama promjene dokumenata ili prilagodbe spola, niti je ovo pitanje sistemski uređeno. Iz Sarajevskog otvorenog centra poručuju da će kroz kontinuiran rad sa transrodnim i transeksualnim osobama iz cijele BiH, te kroz rad sa stručnjacima i stručnjakinjama nastaviti sa radom na poboljšanju položaja i pravog priznanja transrodnih i transeksualnih osoba.

izvor: http://soc.ba/