Po mnogo čemu lošem do skoro sam pamtio detinjstvo, i svoj pređašnji život generalno. Ni na šta nisam bio ponosan. Mnogo osećanja sa kojima se i dan danas borim. Na iste načine, ali sam ja drugačiji. Malčice. Samo malo.
Znate li onaj momenat kada se posle mnogo godina nađete na istom mestu, fizički, i iako ništa više nije isto, ni vi, ni okolina, ni život kao takav, vrati se slika. Miris. Osećanje. Misli. Uvek te misli i šta sa njima?
Nedelja je. Zvoni alarm, 7:30, ravno. Stvari sam, od silnog uzbuđenja, spakovao još sinoć. Slušalice u uši i 15 minuta šetnje. Stigao sam, kupio kartu.
“Ličnu kartu, da bih ti dao ključ od ormarića”. Iako je imam tek mesec dana, već sam se navikao da je slobodno dajem i pokazujem gde god treba. Brzinski sam se presvukao i stigao. Mislio sam da su flashback momenti samo filmski efekti, da bude bolja epizoda, sadržajnija. Do tog momenta…
Stajao sam na istom mestu kao pre deset godina. Ispred mene profesor fizičkog vaspitanja, okolo drugari iz razreda, poređani u dve vrste, dečaci i devojčice. Sa leve strane bazen. Čekamo da počne čas, a meni prilazi drugarica i obraća mi se vrlo glasno:
“Na šta to ličiš? Ne možeš više da dolaziš samo u šorcu, rastu ti sise bre!”
Gomila pogleda prikovanih u tek neke naznake mojih budućih grudi, gromoglasan smeh i uprti prsti vršnjaka, dovoljno za najgori osećaj krivice i srama koji sam osetio do dana današnjeg. Pogled u podne pločice, jer gde drugo? Već sutradan sam od doktorke iskukao opravdanje da ne idem na bazen i časove fizičkog uopšte do kraja školske godine.
…
Nisam ni bio svestan da 10 minuta nepomično stojim pored ivice bazena, dok mi nije prišla starija žena i upitala: “Treba li ti kakva pomoć? Vidim da si povređen…”, gledajući me prvo u oči, pa u ožiljke na grudima, pa opet u oči.
“Hvala, ne treba…sve je u redu.”, odgovorio sam. Nakon što je produžila, pogledao sam opet u ožiljke, pa u bazen. Bazen je isti kao pre 10 godina i ništa se nije promenilo. Laž. Sve se promenilo. Za mene te stvari više nisu loše uspomene, sad su samo uspomene. Pogled više nije u pločice, već u nebo. Više nema ni srama, ni stida, ni osećaja krivice. Ima osmeha, mnogo šireg nego tada. Ima ožiljaka na grudima, na bešici i na još jednom mestu. Ima dlaka i brade, još par detalja…i ima života i slobode. I još jedna stvar: Hvala, ne treba….sve je u redu. Sada je zaista sve u redu.
Autor: Aleksandar Sič