Tranzicija: Povratak kući sebi samima

[English below]

5488741626_b4e42ae65f_o

Tranzicija: Povratak kući sebi samima

Piše Arian Kajtezović

Svi uvijek kažu da sam razuman. Svatko tko me poznaje, zna da sam smiren. Sabran. Promislim dobro prije nego djelujem. Objektivan. Trudim se pronaći razloge i uzroke u pozadini stvari. Ne donosim nagle zaključke. Mnome ne upravljaju osjećaji. Ponekad mi se čini da me doživljavaju kao da sam neki hladni robot bez osjećaja, samo računalo koje prima i izbacuje informacije. Dobro, ne uvijek nužno točne informacije, ali znate, relativno pristojne za ljudsko biće. I općenito se slažem s tim. Ono što želim reći jest: navedite mi situaciju u kojoj je netko vjerojatno bio bezobrazan prema meni ili prema nekome do koga mi je stalo, a ja ću prilično sigurno pronaći relativno razumno objašnjenje i/ili opravdanje za ponašanje te osobe, a ne samo reći: “Užasna je, neka umre.”. Znam da je ovo ‘normalna’ ili uobičajena reakcija kada nas netko povrijedi svojim postupcima, ali iz nekoga razloga naučio sam sagledati i ‘drugu stranu’.

Čak i kada ne dijelim nečiji stav o temi o kojoj osoba govori, mogu razumjeti njene razloge i vidjeti da u biti i nismo toliko različiti_e. Jasno mi je da svi dijelimo sličan način razmišljanja i da ljudi rijetko kada žele nanijeti bol drugima. Čak i ako povrijede nekoga, obično je to u potpunosti nenamjerno ili je riječ o nekoj vrsti samoobrane. A ako netko zauzme čvrst stav o nečem s kojim se u načelu slažem, često ću se ‘boriti’ za drugu stranu ukazujući na njene argumente – to ne znači nužno da ću se složiti s tim gledištem, već samo da ga neću odbaciti kao besmislicu koja nije racionalno potkrijepljena. Svi zaista možemo shvatiti jedni druge ako prestanemo igrati tu igru. Nismo protivnici_e na sportskome natjecanju. Ne trebamo biti jedni protiv drugih. Možemo komunicirati i potruditi se slušati najbolje što možemo. Zaista čuti KAKO druga strana objašnjava, osjeća, doživljava samu sebe. Bez obzira o čemu se radi i tko su ‘oni_e’ u razgovoru, a tko smo ‘mi’. Svi smo zapravo ‘mi’.

Dakle, što me potaknulo da napišem ovaj tekst? Razmišljajući o svemu ovome, shvatio sam da sam sretan. Osjećam da sam došao do trenutka u svom životu kada sam napokon zadovoljan samim sobom. Naravno, ne 100%, ali općenito jesam. Kao da pripadam ovdje. Kao da je ovo napokon moj život. Ne više na čekanju. Ne više kao da ‘nešto nije kako treba’. Nekada je u mome životu bilo mnogo situacija kada bi se nešto lijepo dogodilo, nešto bi me razveselilo, činilo da se dobro osjećam, ali ipak, nešto ne bi bilo kako treba. To bi često značilo da nisam baš pokazivao neke reakcije. Mislim da je moje tijelo osjećalo disonancu te, umjesto da osjeća dobro i loše, neutraliziralo bi se i ne bi reagiralo. Uopće. Ljudi su mi govorili da misle da bih reagirao jednako da osjećam i neizdrživu bol i hedonističko zadovoljstvo. Čak i kao dijete, ako bi se derali_e na mene ili me istukli_e, za razliku od većine djece, obično ne bih ni zaplakao ni prigovarao. Samo tišina. Bez reakcije. Nakon svega što ste pročitali_e, vjerojatno i vama zvučim kao robot.

Naravno, mogu se sjetiti brojnih situacija kada nije bilo nužno tako – čak bih ponekad pretjerao, primjerice kada se ne bih mogao prestati smijati i slično – te situacija u kojima sam zaista uspio istinski osjetiti i pokazati da sam sretan, tužan, itd. I sa svim ovim analiziranjem, objektivnim promišljanjem, argumentiranjem… nikada nisam razmišljao o tome zašto sam ovakav kakav jesam. Ili zašto nešto nikada ‘nije kako treba’. Što je uopće to nešto. Često bi čak prolazilo neprimijećeno. Samo je postojalo. I da druge osobe nisu primjećivale, možda ne bih uopće postao svjestan toga. Samo je postojalo kao što sam i ja postojao. I vjerojatno bih samo nastavio živjeti svoj pretežno ‘robotski’ život.

Međutim, u nekom trenutku, na ovaj ili onaj način, naišao sam na neke trans osobe koje su govorile o sebi, o svojim iskustvima, stavovima… Mogao sam razumjeti. Je li to bilo samo uobičajeno ‘Mogu shvatiti druge bez obzira slažem li se ili ne (i osjećam li to)’? Ili sam razumio jer sam se i ja tako osjećao? U početku iskreno nisam znao. Kako mogu biti muškarac, nisam se baš uklapao u ‘macho’ kalup. Nisam bio veliki, snažni, mišićavi, dlakavi muškarac kojega zanima sport, automobili, seks, alkohol i slične stvari. Osjećao sam se kao da sam ‘premalen’. Kao da mi nitko neće vjerovati. I nije imalo smisla. Uvijek sam govorio – rod nije bitan. Rod ne bi trebao ni postojati. Imamo dijelove tijela koje imamo, o kojim god dijelovima bilo riječ, bez obzira na to koliko uobičajeni ili neuobičajeni bili. Mogu nam se sviđati ili ne sviđati. Ako nam se ne sviđaju, možemo odlučiti promijeniti naša tijela, ali to neće promijeniti našu osobnost.

Zašto su onda te osobe mijenjale svoja tijela? Zašto su se podvrgavale kozmetičkim zahvatima da bi promijenile izgled svojih genitalija da budu ono što bi mogle biti i bez toga? Naša tijela nas ne čine osobama koje jesmo. Ona su dio nas, ali ne najvažniji dio. Stoga, zašto, o zašto, nisam mogao prestati razmišljati o tome da ne bih trebao imati grudi koje sam imao i da su mi potrebne promjene poput promjene glasa, oblika tijela itd.? Jesam li se samo previše približio nečijoj tuđoj priči, povezao se s nečim o čemu je netko drugi govorio jer sam mogao pratiti njihov tijek misli ili su te misli odražavale ono što mi je moje vlastito tijelo pokušavalo reći? Nisam kod kuće. Ja nisam ja. Živim poluživot. U limbu. Zabavljam se, ali to još uvijek nisam ja u potpunosti. Dio mene se zabavlja. Drugi dio mene je nevidljiv, zaključan. U ormaru, moglo bi se reći.

Premda dugo vremena nisam bio siguran je li ovo istina. Počeo sam priznavati sam sebi. Pisao sam malo o svojim osjećajima. Ali nisam mogao biti siguran pripadaju li meni ili su nastali pod utjecajem drugih osoba koje sam slušao. Počeo sam vezivati grudi. Osjećao sam se izvrsno. Slično kao što sam se osjećao jednom kada sam se preodjenuo u rappera za skeč kojega smo moji rođaci i ja snimali. Tada sam skakao gore – dolje vičući: ‘Ovo sam ja, ovo sam ja!’, iako me nikada nije baš privlačio rap, ni glazba ni stil. Ali taj je dečko kojega sam vidio bio tu i on je bio ja, a ja sam bio on. To sam zaista bio ja. I kada sam vezao grudi, osjećao sam se izvrsno.

Ali taj rod. Nije imao nikakvoga smisla. Uvijek sam smatrao – rod nije važan. Rod ne bi trebao ni postojati. Činjenica da netko voli gledati sport ne čini oznaku maskuliniteta ili osobu muškarcem, itd. Kao što ni visoke potpetice i šminka ne čine oznaku femininiteta. To nije važno. Mi smo osobe koje jesmo. Ljudi. I nitko ne bi smio tvrditi da zna, reći ili pretpostaviti naš rod samo na temelju naših interesa, izgleda itd. Uvijek sam to isticao. Da smo svi jednakim članovima_icama jedne grupe te da su podjele na podgrupe besmislene, izmišljene i ograničavajuće bez ikakvoga razloga. Zašto je onda bilo bitno? Što bi se time promijenilo? Mogao sam biti sve što želim biti i kao žena. Dovraga, i da nisam, promjena tjelesnoga izgleda sigurno nije bila rješenje. To bi me samo površno prilagodilo očekivanjima društva, društvenim pretpostavkama da muškarci zaslužuju više i bolje nego žene ili barem da postoji razlika među muškarcima i ženama. Ali ne, znao sam da svi zaslužujemo jednake stvari, pravedne stvari, kao ljudi – a ne kao rodovi. Stoga, zašto? Što me to u vezi ovoga tijela smetalo? Što je to bilo s ovim ili onim imenom, ovom ili onom zamjenicom? Što je loše u tome da te društvo doživljava kao ženu? Što je loše u bivanju ženom? Ništa. Pokušavao sam pronaći odgovore, ali nisam postavljao prava pitanja. Još uvijek ih ne postavljam. Samo jedno znam. Još uvijek vjerujem u ono u što sam uvijek vjerovao: rodovi nisu važni, trebamo biti osobama koje želimo biti, činiti što želimo činiti i biti tretirani kako želimo biti tretirani jer to zaslužujemo kao ljudi, kao živa bića koja lutaju Zemljom s drugim živim bićima koja bi se trebala odnositi jedna prema drugima s poštovanjem.

Stvarnosti su, nažalost, drugačije i naša iskustva nas razdvajaju kao vrste, rase, rodove, klase, dobne skupine, jezike, kulture, nacije, sposobnosti, karakteristike, tijela, umove… Ali ne, ne bi trebali biti važni i ne bi trebalo biti važno kako tko izgleda, kako naša tijela izgledaju, kako govorimo, kako želimo da se drugi odnose prema nama, kako ulazimo u interakciju sa svijetom. Pa zašto? Zašto mijenjam svoje tijelo? Zašto mijenjam svoje zamjenice? Svoje ime? Zato što osjećam da sam kod kuće. Osjećam. Ne mogu racionalizirati zašto. Ne mogu vam ponuditi znanstveno ili logično objašnjenje. Što god mislite da bi ono moglo biti, tko zna, možda biste mogli_e biti u pravu. Kao što sam rekao, još uvijek ne postavljam prava pitanja. Ne pitam. Samo osjećam. Ja sam ja. Kod kuće sam. I živim svoj život, ne samo djelomično. Osjećam dobre trenutke, osjećam loše trenutke, osjećam sve kao ja. Još uvijek imam svoje stare navike, još uvijek previše analiziram, još uvijek imam taj osjećaj koji se zadržava duboko u meni i kojega se teško otresti te se još uvijek teško izražavam. Ali s drugačijim konotacijama, iz druge perspektive i sa sposobnošću da se udaljim od toga osjećaja.Jer se osjećam slobodno. Osjećam se kao da sam kod kuće. Uistinu sam izašao iz toga ormara i napokon shvatio što to znači, ne samo konceptualno, već i duboko osobno. Nisam više bio bjegunac koji se sakrivao u nekom ormaru i proživljavao život kroz malu rupu u njemu. Ne, sada sam kod kuće ili vani, slobodno istražujem svijet, u potpunosti kao ja. I zbog toga se osjećam DOBRO. Zašto? Napokon me zaista nije briga.


 

Transition: going home, to ourselves

By: Arian Kajtezovic

5488741626_b4e42ae65f_o

 

Everyone always says I’m led by reason. Whoever knows me, knows I am cool. Collected. Think things through. Objective. Try to see the reasoning and causes behind things. Don’t jump to conclusions. Am not governed by emotions. Sometimes it seems like they see me as some cold robot without any emotion and just a computer, taking in information and pouring out results. Well, not necessarily always the correct results, but, you know, relatively decent for a human. And in general, I agree. I mean, give me a situation, where it’s quite likely that someone was just an ass to me or someone I care about, and I’ll pretty much find a relatively reasonable explanation and/or justification for their behaviour so as not to just say “they’re horrible, they should die”. I know this is a “normal” or typical way to react when someone does something that hurts us, but for one reason or another I’ve just always learned to look at “another side”.

Even when someone talks about something and I have a different view on it, I can usually see where they’re coming from and see that we’re not all too different, really. I see that we all come from a similar mind-set, and rarely does anyone really mean harm to anyone else. Often, if they do harm, it is either completely unintentional, or a sort of self-protection. And if someone talks about something and strongly takes on a stand that I in principle agree with, I will often “fight for” the other side, by pointing out their reasoning behind it – not saying I agree with their particular view, but not dismissing it as though it’s nonsense and comes from a completely unreasonable place. We can all really relate to one another if we stop trying to play that game. We’re not opponents in sports. We don’t have to be against each other. We can communicate and try our best to actually listen. Actually hear HOW the other side is reasoning, feeling, experiencing what they are. Regardless of what it’s about and who the “they” in the conversation is and who the “us” is. We’re all actually “us”.

Now, what led me to writing this. Thinking about all this, I realized that I am happy. I feel like I have reached a point in my life where I am finally satisfied with me. Not 100% of course, but just in general. Like I belong here. Like this is finally my life. No longer on hold. No longer “just a little bit off”. There were plenty of situations before in my life where something nice would happen, something would make me happy, it would feel good, but still, “something” was off. Often it meant I just didn’t really react much. I guess it was like my body felt this dissonance, and instead of feeling both the good and the bad, it just neutralized and didn’t react. At all. People have told me they think I would react the same regardless of if I’m experiencing excruciating pain, or hedonistic pleasure. Even as a kid, if I were yelled at, or spanked, unlike most kids, I would usually neither cry nor object. Just silence. No reaction. By now, I probably sound like a robot to you, too.

Of course, I have had numerous situations when it wasn’t like that necessarily – would have even sometimes gone overboard with things like not being able to stop laughing, etc. And situations where I did manage to genuinely feel and express that I’m happy, or sad, etc. And with all this analyzing, objective thought, reasoning … I never thought about why I am the way I am. Or why “something” is always off. What that “something” even is. Often it gone unnoticed, even. It just was. And if it wasn’t for other people noticing, maybe I wouldn’t have even become conscious of it. It was just the way I was. And I would have probably just gone on living my mostly “robotic” life.

However, at some point, one way or another, I managed to stumble upon some trans people talking about themselves, their experiences, their views… I could relate. Was it just the usual “I can follow what others mean regardless of whether I agree” (or feel it myself)? Or was I relating because I felt it too? At first, I honestly didn’t know. How could I be a guy, I didn’t really fit into the “macho” mould. I wasn’t a big strong muscular, hairy dude who was into sports, cars, sex, drinking, etc. I felt like I was “too small”. Like no one would believe me. And it didn’t make sense. I’ve always said – gender doesn’t matter. Gender shouldn’t even exist. We have the body parts that we have, whatever they are, regardless of how common or uncommon they are. We may like them, or we may not. If we don’t, we could opt to alter our bodies, but that doesn’t change who we are.

So why were these people changing their bodies? Why were they going through cosmetic procedures to change the appearance of their genitals to be who they could be without that? Our bodies don’t make us who we are. They are a part of us, but not the key part. So, why, oh why, couldn’t I stop thinking that I should be without the chest I had, and with some changes such as my voice, body shape, etc.? Was it just me getting too close to someone else’s story, relating to what they’re saying, because I could follow their train of thought, or because these thoughts resonated with what my own body has been trying to tell me? I’m not home. I’m not me. I’m living a semi-life. In limbo. I’m having a good time, but I’m not me yet completely. Part of me is having a good time. The other part of me is invisible, locked. In the closet, I suppose you could say.

I wasn’t really sure though, for a long time, that this was true. I started admitting it to myself. Wrote a little bit about my feelings. But couldn’t be sure they were my own and not under the influence of others I’d heard. Started binding my chest. Felt amazing. Similar to how I felt when I’d dressed as a rapper boy for a skit my cousins and I were recording. That time I was jumping up and down yelling “this is me, this is me!” while I never was really drawn to rap, musically or by style. But that boy I saw, there he was, and he was me, and I was him. And that was me, indeed. So when I bound my chest, it was amazing.

But that gender. It made no sense. I always thought – gender doesn’t matter. Gender shouldn’t even exist. Just because someone likes watching sports does not make them masculine, or male, etc. Nor does wearing heels and make up make us feminine. That doesn’t matter. We are who we are. People. And no one should be able to know, tell or presume our gender simply based on our interests, looks, etc. I was always outspoken about this. How we’re all the same, as a group, and divisions into these subgroups were silly, invented and just limiting for no good reason. So why did this matter? What difference did it make? I could be everything I wanted as a woman. Hell, if I couldn’t, changing my body certainly wasn’t the answer. That would just superficially conform me to society’s expectations. To society’s presumptions that men deserve more and better than women, or at the very least, that they are different from one another. But no, I was determined, we all deserved equal things, just things, as people – not as genders. So why? What is it about this body that bothered me? What is it about this name or that name, this pronoun or that one? What’s wrong with being perceived as female? What’s wrong with being female? Nothing. I kept trying to find answers, but I wasn’t asking the right questions. I’m still not. I just know one thing. I still believe what I’ve always believed: genders don’t matter, we must be who we want to be and do what we want to do and be treated the way we want to be treated because we deserve it as people, as living creatures who are roaming this Earth with other living creatures who should treat each other with respect.

Realities are unfortunately different, and our experiences do set us apart, as species, as races, as genders, as classes, ages, languages, cultures, nations, abilities, characteristics, bodies, brains …. But no, they should not matter and it should not be important who looks like what, and what our bodies look like and how we speak, how we want to be treated, how we interact with the world. So why? Why do I change my body? Why do I change my pronouns? My name? Because I feel home. I feel. I can’t reason my way with this. I can’t give you a scientific explanation, or a logical one. Whatever you think it might be, who knows, you might be right. Like I said, I’m still not asking the right questions. I’m not asking. I just feel. I am me. I am home. And I’m living my life, not just partially. Feeling the good moments, feeling the bad moments, feeling it all as me. I still have my old habits, I still over-analyze, still have this lingering feeling in my gut that’s hard to shake and have difficulty expressing myself to others. But with a different overtone, from a different perspective and with the ability to get away from it. Because I feel free. I feel at home. I have truly come out of that closet, and finally understood what that meant, not just conceptually, but deeply, personally. I wasn’t a fugitive anymore, hiding away in some closet and experiencing life through a small hole in it. No, now I am in my home, or outdoors, or exploring the world freely, completely, as me. And that feels GOOD. Why? For once, I don’t care.

 

Leave a Reply

Your email address will not be published.