Rado bismo čulei kako ti je postupak promjene imena išao ako već imaš iskustva s tim, je li bilo problema i poteškoća, ako možeš, navedi i o kojem se matičnom uredu radilo, je li osoblje bilo posebno dobro ili loše u svom pristupu, ima li nešto bitno što nije ovdje spomenuto, itd. tako da komentiraj i piši ispod!
Bitno za istaknuti je da svaka osoba može i ima pravo promijeniti osobno ime (rijetki izuzeci su navedeni ispod). To da se neko ime smatra “muškim” ili “ženskim” ili “rodno neutralnim” ne smije biti prepreka kod promjene imena, bez obzira koji spol ti piše u dokumentima. To znači da ako ti osoblje koje radi u upravi (u matičnom uredu) odbije primiti zahtjev, ili odbiju napraviti promjenu samo zato što se po njihovom mišljenju to ime ne slaže sa spolom koji ti je u dokumentima ili slično, znači da to osoblje krši Zakon i slobodno se možeš žaliti na njih. Neke osobe jesu naišle na probleme, posebice u manjim mjestima, i nakon što bi se žalile bi uspjele promijeniti ime, budući da je zakon to i omogućio. Ako ti se to desi, slobodno se javi Trans Aid-u ili se direktno javi Ministarstvu uprave. Možeš se javiti i Pravobraniteljici za ravnopravnost spolova.
Kjučne napomene za promjenu imena:
Gdje god ideš vezano za postupak promjene imena, imaj osobnu iskaznicu i OIB sa sobom
Cijeli postupak košta 100kn (30kn za uvjerenje suda + 70kn kod predaje zahtjeva za promjenu), ali onda dodatno košta npr. vađenje osobne iskaznice, vozačke dozvole, nekad i izdavanje novih bankovnih kartica, itd. Neke su osobe izuzete od plaćanja ovih 70kn za zahtjev (ovisno o primanjima kućanstva, to slobodno pitaj u matičnom uredu da ti objasne)
Budući da je promjena imena odvojena od promjene oznake spola u dokumentima, moguće je da ćeš imati npr. “muško” ime i ženski spol ili obratno, te JMBG (matični broj) iz kojeg se može vidjeti spol ostaje isti dok god se i oznaka spola u dokumentima ne promijeni
Nakon promjene imena, u novom rodnom listu nije vidljivo koje ti je ime bilo prije promjene, tako da se možeš osigurati od potencijalne diskriminacije, nasilja i neugodnih situacija po ovoj osnovi i imati kontrolu nad time kome želiš reći podatke poput starog imena. Nažalost, vrata diskriminaciji, nasilju i neugodnim situacijama i dalje su otvorena što se tiče osobnih dokumenata dok god pravno priznanje roda, tj.postupak promjene oznake spola, ne bude jednako jednostavno i pristupačno kao postupak promjene osobnog imena.
Postupak promjene imena je sljedeći:
Izvadiš uvjerenje suda (inače općinski sud, u Zagrebu kazneni sud) da se protiv tebe ne vodi krivični postupak(u svrhu promjene osobnog imena), plaća se 30kn biljega za to (obično se mogu kupiti na kioscima), inače se dobije isti ili sljedeći dan, postupak je detaljnije opisan ovdje.
Odeš u ured opće/državne uprave (tj. matični ured) prema mjestu prebivališta (ili ako se ne nalaziš u mjestu prebivališta, onda može i neki drugi matični ured, pa će osoblje tamo kontaktirati ured prema tvom mjestu prebivališta i na taj način to riješiti za tebe), i odeš u ured matica rođenih
Popuniš zahtjev za promjenu osobnog imena, u kojem možeš navesti bilo koji razlog za promjenu osobnog imena, tako da možeš i ne moraš spominjati svoj rodni identitet kao razlog, čak bi trebalo biti moguće i odbiti navesti razlog budući da je “opravdani razlog” bio obavezan po starom zakonu ali od 2012.godine nije obavezan. Zahtjev potpišeš i uz njega priložiš gore navedeno uvjerenje suda da se protiv tebe ne vodi krivični postupak. Nikakva dodatna dokumentacija nije potrebna – ni medicinska, niti bilo kakva druga. Ako te netko uvjerava drugačije, opet se možeš žaliti na gore navedene kontakte.
Nakon što predaš zahtjev, čekat ćeš otprilike par tjedana dok se postupak izvrši, i nakon toga će ti na adresu prebivališta stići rješenje o promjeni osobnog imena (ako je to problem, možda možeš pitati da ti šalju na neku drugu adresu – to provjeri s njima u uredu)
S tim rješenjem možeš izvaditi novi rodni list, domovnicu, novu osobnu iskaznicu, vozačku, zdravstvenu iskaznicu, nove kartice u bankama (neke banke to naplaćuju), promijeniti podatke u bankama, u poreznoj, u školi/fakultetu/poslu/HZZ-u, itd.
Ako si maloljetna osoba, prije nego dođeš do punoljetnosti, ime ne možeš promijeniti bez podrške roditelja. U tom slučaju, za tebe zahtjev moraju popuniti oba roditelja, osim ako nisu u braku, onda popunjava roditelj s kojim živiš, a drugi roditelj daje svoj pristanak, tj. suglasnost. Ako taj drugi roditelj ne da svoju suglasnost, centar za socijalnu skrb treba utvrditi je li promjena imena u tvom interesu. Jedino ako se ne zna prebivalište drugog roditelja, ili uopće nema roditeljsku skrb je moguće da samo jedan roditelj podnese zahtjev bez uključivanja centra za socijalnu skrb. Također, bitno je da ako imaš preko 10 godina, da bi ti roditelji mogli promijeniti ime, moraju imati i tvoj pristanak.
Izuzeci od prava za promjenu osobnom imena su:
kad se novim imenom “vrijeđaju i ugrožavaju prava i slobode drugih ljudi, pravni poredak i javni moral” (nije definirano tko i kako procjenjuje kada je to slučaj, no možda riječi poput psovki bi tu spadale, prijetnje, itd.)
ako predloženo osobno ime ne predstavlja osobno ime (osobno ime se sastoji od imena i prezimena, a svako od njih može imati jednu ili više riječi, tako da npr. crtež ne bi bilo ime jer nije sastavljen od riječi)
ako se protiv osobe vodi kazneni postupak zbog kaznenog djela za koje se progoni po službenoj dužnosti
Niti jedan od ovih slučajeva se ne odnosi na to kada npr. osoba mijenja ime iz “muškog” u “žensko” i slično, dakle, jedino ako trenutno traje neki kazneni postupak protiv tebe, nećeš moći promijeniti ime dok se to ne završi.
Ako imaš dodatnih pitanja, samo piši ispod!
Pravno priznanje roda i promjena matičnog broja:
U Hrvatskoj je trenutno pravno priznanje roda, tj. promjena oznake spola u dokumentima, dosta komplicirano. Na papiru postoji postupak, ali praksa se nekada razlikuje, tako da ćemo ispod opisati kako to izgleda na papiru i kako je u praksi. Molimo te da podijeliš sva svoja iskustva vezano za cijeli postupak, uključujući gdje su bila dobra iskustva, gdje loša, tvoje mišljenje kako bi to trebalo izgledati, itd., pa komentiraj ispod!
Službeno (čitaj: na papiru), pravno priznanje roda je regulirano Zakonom o državnim maticama (izmjene kojima se postupak uveo su iz Narodnih novina 76/2013), i Pravilnikom o načinu prikupljanja medicinske dokumentacije te utvrđivanju uvjeta i pretpostavki za promjenu spola ili o životu u drugom rodnom identitetu (Narodne novine 132/2014). Važno je istaknuti da prema Pravilniku, nijedna osoba ne smije biti prisiljena na podvrgavanje medicinskim postupcima (to uključuje kiruršku prilagodbu spola, sterilizaciju ili hormonsku terapiju), da bi mogla promijeniti dokumente, te da svaka osoba ima pravo na poštivanje njezinog osobnog i obiteljskog života u skladu s vlastitim rodnim identitetom. Također, bitno je i da se kao i sa promjenom imena, ne vidi ni promjena podatka o spolu u rodnom listu, tako da što se tiče dokumenata koje dobijete nakon završetka ove procedure imate potpunu zaštitu privatnosti, što te može zaštiti od potencijalne diskriminacije, nasilja i neugodnosti i izbor kome želite reći informacije poput toga da ti je podatak o spolu promijenjen. Problemi u društvu mimo dokumenata i dalje nažalost ostaju, a nije jasno regulirano što sa starim dokumentima, npr. diplome izdane prije promjene – zakoni to ne reguliraju u Hrvatskoj, mada je Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova dala mišljenje da se svi dokumenti trebaju jednostavno uskladiti s novim podacima, i neki fakulteti su i već ranije izdavali izmijenjene diplome, pa bi trebali nastaviti tim tokom, posebice kako je to u duhu Zakona o državnim maticama koji je propisao zaštitu privatnosti kod promjene imena i oznake spola.
Hodogram ovog procesa je prikazan na slici ispod (klikni za veću verziju), a za detaljno objašnjenje postupka, čitaj dalje!
Prikupiš pozitivno mišljenje ili o promjeni spola ili o životu u drugom rodnom identitetu od psihologinje ili psihologa s Liste stručnjaka (Narodne novine 59/2015). Trenutno, za dobijanje ovog mišljenja potrebno je proći psihološko testiranje i obradu, što znači otprilike bar 3-4 posjete psiholog_inji_u (nekoliko sati testova plus razgovor).
Prikupiš pozitivno mišljenje ili o promjeni spola ili o životu u drugom rodnom identitetu od psihijatra ili psihijatrice s Liste stručnjaka (Narodne novine 59/2015). Trenutno, za dobijanje ovog mišljenje potrebno je prvo dobiti mišljenje psiholog_a_inje, te obaviti razgovor s psihijatr_ic_om (bar 1-2 posjete).
Ako tražiš da ti daju mišljenje o promjeni spola (a ne “o životu u drugom rodnom identitetu”), trebat će ti pozitivno mišljenje o promjeni spola i od endokrinologinje ili endokrinologa s Liste stručnjaka (Narodne novine 59/2015). Ako tražiš da ti daju mišljenje o životu u drugom rodnom identitetu, endokrinologa_inju u pravilu možeš preskočiti. Nekada su znalie iz Nacionalnog zdravstvenog vijeća očekivati da se preda i mišljenje endokrinologinje_a čak i kada se radi o “životu u drugom rodnom identitetu” ali čini se da su tijekom 2017. shvatilie da prema Pravilniku ipak to mišljenje nije nužno. Endokrinolog_inja obično traži da je osoba neko vrijeme na hormonima prije izdavanja svog mišljenja, međutim, Pravilnik eksplicitno navodi da hormoni ne smiju biti preduvjet za to (članak 2 Pravilnika).
Odeš u regionalni (županijski) centar za socijalnu skrb prema mjestu prebivališta (u Gradu Zagrebu nema centralni, pa odeš u lokalni prema mjestu prebivališta) i obratiš se osobi koja će ti izdati Izvješće o osobnim i obiteljskim prilikama. Smjernice po kojima su socijalne_i radnice_i dužne_i izraditi spomenuto Izvješće su dostupne na stranicama Ministarstva socijalne politike i mladih.
Ispuniš “Zahtjev Nacionalnom zdravstvenom vijeću za davanje Mišljenja o promjeni spola ili o životu u drugom rodnom identitetu” koji je Prilog I. Pravilnika.
Gore navedenu papirologiju zajedno s dodatnom dokumentacijom (npr. pisma/nalaze od psiholog_a_inje, psihijatr_ice_a, i eventualno endokrinolog_inje_a) kopiraš sebi (da se ne izgubi), a originale preporučenom poštom (možda i uz povratnicu da imaš dokaz da je pošiljka primljena) pošalješ na adresu: Nacionalno zdravstveno vijeće Ministarstvo zdravlja
Ksaver 200a
10000 Zagreb
Hrvatska
Čekaš da dobiješ Mišljenje Nacionalnog zdravstvenog vijeća (o promjeni spola ili o životu u drugom rodnom identitetu, ovisno što su ti osobe u koracima 1, 2 i eventualno 3 zaokružile). Trenutno se ovo Mišljenje čeka nepoznato vrijeme (uglavnom od mjesec dana do nekoliko mjeseci ako je sva dokumentacija na mjestu) , iako prema Pravilniku bi to Mišljenje trebalo biti izdano u roku od 30 dana od kad podneseš zahtjev. Problem je što se nemamo kome žaliti osim da tužimo državu. Od proljeća 2016. kad su dobijena prva mišljenja Nacionalnog zdravstvenog vijeća, pa do kraja 2017.godine izdano je oko 65 pozitivnih mišljenja, nekoliko zahtjeva je bilo na čekanju za nadopunu dokumentacije, a nijedno negativno mišljenje nije izdano.
Sa Mišljenjem iz prethodnog koraka odeš u ured opće/državne uprave (tj. matični ured / ured matica rođenih) prema mjestu rođenja/prvog upisa (ili ako se ne nalaziš tamo, onda probaj i neki drugi matični ured, pa bi osoblje trebalo kontaktirati ured iz tvog mjesta rođenja/prvog upisa i na taj način to riješiti za tebe).
Napišeš zahtjev za upisom promjene spola kao izmjene podataka u temeljnom upisu u matici rođenih i priložiš mu to Mišljenje od Nacionalnog zdravstvenog vijeća.
Nakon što predaš zahtjev, čekat ćeš neko vrijeme dok se postupak izvrši (obično ne treba više od nekoliko dana), i nakon toga će ti na adresu prebivališta stići (ili možeš osobno podići u matičnom uredu) rješenje o upisu promjene spola (ako je to problem, možda možeš pitati da ti šalju na neku drugu adresu – to provjeri s njima u uredu).
S tim rješenjem trebaš izvaditi novi rodni list, domovnicu (to dvoje odmah možeš u matičnom uredu dobiti kad podigneš rješenje), novu osobnu iskaznicu, vozačku, promijeniti podatke u bankama, u poreznoj, HZZO-u, u školi/fakultetu/poslu/HZZ-u, itd.
Vidi i sekciju zdravlja za više informacija i iskustava sa gore navedenim stručnjakinjama i stručnjacima.
Za kraj, znamo da je ova procedura i dalje nedostupna onim osobama koje ne žele ili ne mogu proći kroz medicinski proces dijagnosticiranja, te bi procedura trebala biti jednostavna i pristupačna poput one za promjenu osobnog imena – dakle, temeljena na samoodređenju a ne medikalizaciji.
Ukoliko ste transrodna osoba, ili pripadate bilo kom od trans* identiteta, u nekom trenutku svoga života ćete vjerovatno poželjeti da učinite coming out, bilo da je to samo porodici, prijateljima, ili svima. U trenutku u kojem osjetite da ste spremni da kažete prvoj osobi za svoj rodni identitet, dajte sebi vremena da se pripremite. Razmislite dobro o svim opcijama i napravite „plan autovanja“, odnosno strategiju kada reći kojoj osobi, i koji je najbolji način da joj pristupite. Prije svega se zapitajte sledeća pitanja:
Da li znam šta želim da kažem?
Na samom početku coming out-a, ljudi obično još uvijek odgovaraju na razna zbunjujuća pitanja čak i sebi samima, i nisu sigurni da li se mogu identifikovati kao transrodne osobe. Neki znaju da su transrodni, ali nisu sigurni da znaju šta to tačno znači za njih. Ovo je OK. Možda samo želite da kažete nekome da se preispitujete i postavljate sebi sva ova pitanja. Iako možda još uvjek nemate sve odgovore, ono što je važno su vaša osjećanja.
Kome prvom da kažem?
Ovo može biti kritična odluka. Želite da izaberete ljude za koje smatrate da će vam pružiti najveću podršku, jer ova podrška može u mnogome da vam pomogne prilikom autovanja drugim ljudima. Takođe, imajte na umu da ovakve novosti brzo putuju. Ukoliko želite da osoba zadrži ovu informaciju za sebe, morate joj to naglasiti.
Da li sam dobro informisan/a i voljan/na da odgovaram na pitanja?
Reakcija ljudi na saznanje da ste transrodni može uveliko zavisiti od njihove informisanosti na ovu temu. Prije nego se autujete drugim osobama, budite sigurni da ste vi dobro informisani i da imate spremne odgovore na razna pitanja. Pitanja koja ljudi postavljaju transrodnim osobama često mogu biti previše intimna i direktna. Bitno je da znate da niste obavezni da odgovarate na svako od njih. Odgovarajte na ona pitanja na koja vam je prijatno da odgovorite, ali se potrudite da dobro objasnite osobi šta za vas znači vaš rodni identitet.
Da li mogu da budem strpljiv/a?
Kao što je i vama trebalo vremena da shvatite potpuno svoj rodni identitet, svoje osjećaje i želje, tako će i drugim ljudima trebati vremena da shvate vas. Razlog zašto želite da se autujete baš ljudima koje ste izabrali jeste taj što vam je stalo do njih. Ukoliko reaguju burno, to samo znači da je i njima stalo do vas. Budite spremni da im date vremena da se prilagode. Nemojte da očekujete trenutno razumijevanje. Radije im dajte vremena i trudite se da što više razgovarate.
Da li je ovo pravi trenutak?
Biranje trenutka je nekad ključno. Prije nego se autujete, uzmite u obzir raspoloženje osobe sa kojom želite da razgovarate, stres i moguće probleme sa kojima se nosi, ali takođe i svoj osjećaj, da li u datom momentu možete da iznesete potencijalno stresnu situaciju.
Da li je bezbjedno da učinim coming out?
Ako imate bilo kakve nesigurnosti u vašu bezbjednost vezano za coming out, dobro razmislite i prije nego bilo šta uradite pobrinite se za svoju bezbjednost.
Zapamtite, jako je važno da ne gubite nadu i samopouzdanje, da imate strpljenja i da date vremena okolini da vas prihvati. Proces coming out-a je dug proces koji zahtijeva dosta energije i truda, i kakav god da je njegov ishod, važno je da budete ono što jeste i da istrajete. Bitno je da budete svjesni da ste dovoljno vrijedni kao osoba i da zaslužujete ljubav, podršku i razumijevanje kao i svi ostali. Najvažnije od svega je da volite sebe i da ne odustajete od sebe, u kakvoj god situaciji se nalazili.
Kakvo je tvoje iskustvo? Nailaziš li na podršku ili osudu? Kome se lakše autovati? Koje su ti brige i strahovi? Imaš li kakvih pitanja za druge? Piši ispod!
Ovdje možeš pronaći razne informacije o operativnim zahvatima koji su nekim trans* osobama potrebni. Podijeli i svoja iskustva i pitanja ispod!
Operativni zahvati u procesu prilagođavanja pola su često poslednji korak na koji se neke trans* osobe odlučuju u svojoj tranziciji. Dok se mnoge trans* osobe uopšte i ne odlučuju na ovaj korak, već svoj rodni identitet izražavaju i bez operativnih zahvata, za neke trans* osobe ove intervencije predstavljaju nužnost kako bi funkcionisale u skladu sa svojim identitetom. Nezavisno od toga za koju se opciju odluči osoba – da li da prolazi kroz operativne zahvate ili ne – ta odluka ne dovodi u pitanje rodni identitet osobe, niti govori išta o istome. Zahtijevanje od trans* osoba da se podvrgnu hirurškim zahvatima predstavlja grubo kršenje univerzalnih ljudskih prava. Svi ljudi imaju pravo da donose odluke o svom tijelu, što ih ne čini ništa manje onim osobama koje jesu. Tek onda kad shvatimo da genitalije ne određuju rod neke osobe, krenućemo ka putu oslobođanja od rodne i polne diskriminacije i nasilja u društvu.
Opšti kriterijumi za obavljanje operativnih zahvata:
Postojana i dokumentovana rodna disforija (pozitivno mišljenje psihijatra i psihologa)
Sposobnost osobe da donese potpuno informisanu odluku i da svoj pristanak za sprovođenje operativnih zahvata
Punoljetstvo (ako je osoba mlađa, slijede se Standardi skrbi o djeci i maloljetnicima_ama)
Ukoliko postoje neki zdravstveni problemi, oni moraju biti tretirani na odgovarajući način
Hormonska terapija u trajanju od 12 mjeseci (ovaj kriterijum se odnosi na takozvane “donje operacije”, te nije neophodan ni tada, ali je poželjan – ukoliko osoba ne može ili ne želi da uzima hormone, svakako se može podvrgnuti operativnim zahvatima)
Dugoročna postoperativna njega igra važnu ulogu u postizanju dobrih rezultata, kako na planu operativnih zahvata, tako i na psihosocijalnom polju. Praćenje osobe i redovni medicinski pregledi su važni kako zbog fizičkog, tako i psihičkog stanja osobe. Takođe je veoma važno napomenuti, s obzirom da terapija hormonima smanjuje mogućnost plodnosti, preporučuje se da osobe misle o reproduktivnom zdravlju prije uzimanja hormona ili podvrgavanja operativnim zahvatima, npr. razmisliti o mogućnostima čuvanja sperme, odnosno zamrzavanju jajnih ćelija.
Operativni zahvati za trans* žene i druge feminine ili rodno nebinarne osobe
Za trans* žene i druge feminine ili rodno nebinarne osobe, operativni zahvati mogu uključivati sledeće:
Operativni zahvati na dojkama/grudima: augmentacijska mamoplastika (implatanti/lipofiling)
Drugi operativni zahvati: feminizacija lica, liposukcija, lipofiling, modifikacija glasa, smanjivanje Adamove jabučice, povećanje stražnjice (implatanti/lipofiling), obnavljanje kose i druge estetske operacije.
Opcije genitalnih operacija kod trans* žena i drugih femininih/rodno nebinarnih osoba je sledeći:
Uklanjanje testisa, spermatičnih kanala i pravljenje neovagine od postojeće kože skrotuma i penisa
Formiranje klitorisa od dijela glansa i skraćivanje uretre (urinarnog kanala) na određenu veličinu i njegovo pozicioniranje
Formiranje velikih i malih usana
U ovom operativnom postupku može se po dogovoru raditi nekoliko zahvata
Moguće komplikacije:
Kod augmentacijske mamoplastike (operativnih zahvata povećanja grudi), mogu se, iako rijetko, javiti komplikacije poput infekcija i kapsularnih fibroza (stvaranje fibroznog tkiva oko implantanata). Moguće komplikacije vezane uz operacije genitalnih organa uključuju djelimičnu ili potpunu nekrozu vagine i stidnih usana, fistule između mokraćnog mjehura ili crijeva i vagine, suženje mokraćne cijevi, kreiranje vagine koja je premala za seksualni odnos. Iako su operativni zahvati kojima se kreira nova vagina izvrsni po pitanju funkcionalnosti i estetike, primijećena je mogućnost pojave anorgazmije (nemogućnost doživljavanja orgazma).
Operativni zahvati za trans* muškarce i druge maskuline ili rodno nebinarne osobe
Za trans* muškarce i druge maskuline ili rodno nebinarne osobe, operativni zahvati mogu uključivati sledeće:
Operativni zahvati na dojkama/grudima: mastektomija (odstranjivanje grudi), rekonstrukcija prsa
Operativni zahvati na genitalijama: histerektomija (odstranjivanje materice), ovariektomija (odstranjivanje jajnika i jajovoda), odstranjivanje vagine, oblikovanje mokraćne cijevi, uz metoidioplastiku ili faloplastiku, oblikovanje mošnica, ugradnja proteze testisa i oblikovanje penisa
Drugi operativni zahvati: modifikacija glasa (rijetko), liposukcija, lipofiling i druge intervencije estetske prirode
Česte opcije genitalnih operacija za trans* muškarce i druge maskuline ili rodno nebinarne osobe:
Ako se osoba odluči za metoidioplastiku (mikropenis) – jedan hirurški zahvat
Uklanjanje materice, jajnika, jajovoda
Izvlačenje klitorisa i formiranje uretre kroz njega
Može se raditi i implantant testisa po želji osobe
Ako se osoba odluči za faloplastiku (neo-penis) – više hirurških zahvata (obično dva, između kojih mora proći najmanje šest mjeseci)
Uklanjanje materice, jajnika, jajovoda
Formiranje penisa od kožnog flapa sa leđa, podlaktice ili butine
Pozicioniranje i formiranje uretre
Implantant testisa po želji osobe
Stavljanje proteze radi omogućavanja erektilne funkcije penisa
* Mastektomija (operacija odstranjivanja grudi) se može raditi istovremeno sa ovim zahvatima, ili kao poseban zahvat. Mastektomija se najčešće radi na 1 od 2 načina: periareolarno (kroz bradavice) kod grudi manje veličine, ili se radi dupli rez ispod grudi, kod grudi veće veličine.
Nadalje, neke osobe se odluče za dio gore navedenih zahvata (npr. samo izvlačenje klitorisa, ili samo uklanjanje materice, jajnika i jajovoda), dok se neke odluče prvo za metoidioplastiku, pa kasnije i za faloplastiku.
Moguće komplikacije:
Kod subkutane mastektomije moguće komplikacije su nekroza tkiva bradavica, nepravilnosti vezane za izgled grudi, i veliki ožiljci. Komplikacije vezane za faloplastiku često uključuju suženja mokraćnih puteva i fistule, a u nekim slučajevima može doći do nekroze neofalusa. Metoidioplastika kojom se kreira mikropenis, nekad rezultira nemogućnošću mokrenja u stojećem položaju, kao i obavljanja seksualnih odnosa u smislu penetracije, dok je senzacija u mikropenisa potpuno očuvana. Kod faloplastike se često javljaju komplikacije vezane za mokrenje, a i neizbježni su ožiljci na mjestu s kojeg je uzeto tkivo za oblikovanje penisa. Takođe, često je senzacija u neopenisu umanjena, pa može doći do pojave anorgazmije.
Ovdje možeš naći informacije o hormonalnim terapijama, uključujući razne opcije hormona, te njihove učinke i rizike, kao i informacije o hormonima za adolescente. Ispod piši o svojim iskustvima s hormonima, te postavljaj pitanja!
TERAPIJA HORMONIMA
Hormonska terapija može igrati značajnu ulogu u procesu fizičke i psihološke tranzicije transrodnih osoba. Tretman je individualan, zavisi od ciljeva pojedinca, odnosu rizika i koristi, prisutnosti drugih medicinskih stanja, kao i socijalnih i ekonomskih uslova. Hormonska terapija može, ali i ne mora prethoditi operativnim zahvatima prilagođavanja pola. Takođe, osoba može uzimati hormonsku terapiji, ali ne mora imati želju za hirurškom modifikacijom pola. Važno je znati da se osoba uopšte ne mora odlučiti na korišćenje hormonske terapije, te da to ne određuje ni najmanje njen identitet.
Šta su hormoni?
Hormoni su hemijske supstance koje luče žlijezde, a krvlju putuju do svojih ciljnih ćelija u kojima se vežu za receptore i pokreću ćeliju da obavlja niz funkcija. Hormoni regulišu mnoge tjelesne funkcije, uključujući rast, seksualni nagon, glad, žeđ, probavu, metabolizam, sagorijevanje i skladištenje masnoće, nivo šećera i holesterola u krvi, reprodukciju. Hormoni koji regulišu reprodukciju i kontrolišu sazrijevanje i razvoj „muških“ i „ženskih“ polnih karakteristika nazivaju se POLNI HORMONI. Polni hormoni su po hemijskom sastavu steroidi.
Tri osnovne kategorije polnih hormona su:
Androgeni (testosteron)
Estrogeni (estrogen i estradiol)
Progestageni (progesteron)
Obje vrste hormona zastupljene su i kod žena i kod muškaraca, samo u različitim koncentracijama. Kod cis žena dominiraju estrogeni i progesteron, a kod cis muškaraca testosteron.
Polni hormoni su odgovorni za:
Razvoj primarnih polnih karakteristika (pr. genitalije, polni organi)
Razvoj sekundarnih polnih karakteristika (pr. maljavost, rast grudi, dubina glasa)
S hormonskom terapijom se može početi nakon što je sprovedeno psihološko savjetovanje i nakon informisanog pristanka osobe, međutim tačna procedura se razlikuje među zemljama. Opšti kriterijumi po WPATH-u za hormonsku terapiju su sledeći:
Trajno i detaljno dokumentovano stanje rodne disforije (što podrazumijeva pozitivno mišljenje psihijatra i psihologa)
Punoljetnost, a u slučaju maloljetnog lica pristanak roditelja/staratelja
U slučaju prisutnosti drugih zdravstvenih problema oni moraju biti dobro kontrolisani
Mogućnost donošenja potpuno informisane odluke i pristanka na tretman
Svaka osoba se razlikuje u načinu na koji njeno tijelo reaguje na polne hormone. Neke osobe se mijenjaju više od drugih, dok se kod nekih ove promjene odvijaju brže. Reakciju tkiva na hormone ograničava nasljeđe i to se ne može prevazići povećanjem doze. Učinak tretmana varira od osobe do osobe, pa je potrebno veliko strpljenje i jako su važni redovni pregledi kod ljekara specijaliste. Uzimanje veće doze od propisane, ili uzimanje dodatnih vrsta steroida uz propisanu terapiju nije dobar način ubrzanja promjena. Uzimanje većih doza od propisanih može usporiti promjene koje se žele postići (npr. višak testosterona u tijelu se pretvara u estrogen), ali i značajno može povećati zdravstveni rizik. Ako osoba smatra da joj je doza preniska, treba razgovarati s endokrinologom o mogućim opcijama. Zdravlje je na prvom mjestu, a u očekivanju promjena uprkos razumljivom uzbuđenju treba biti strpljiv!
Hormonsku terapiju potrebno je individualizirati u skladu s ciljevima, omjeru rizika i koristi lijekova, prisutnosti drugih zdravstvenih stanja, a u obzir valja uzeti društvena i ekonomska pitanja. Potrebno je osigurati ostvarivanje prava nacionalnog zdravstvenog osiguranja koje bi omogućilo pristup zdravstvenoj skrbi transpolnim, transrodnim i rodno nenormativnim osobama koje žele započeti hormonsku terapiju. Iako se u literaturi pojavljuje mnogo različitih režima feminizirajuće/ maskulnizirajuće terapije (Dahl i sur., 2006; Hembree i sur., 2009; Moore i sur., 2003), ), ne postoje objavljeni rezultati kliničkih istraživanja sprovedenih na slučajnim uzorcima koji upoređuju njihovu sigurnost i učinkovitost. Unatoč tome, jednu razumnu shemu za procjenu početnih rizika i kontinuirani nadzor hormonske terapije moguće je sastaviti na temelju ranije navedenih dokaza o učinkovitosti i sigurnosti.
Premošćivanje
Bilo da su im hormone propisali/e drugi/e kliničari/ke, bilo da su ih nabavili/e drugim sredstvima (npr. kupnjom preko interneta), skrb mogu zatražiti i pacijenti/ce koji/e već primaju hormonsku terapiju. Kliničari/ke mogu izdati ograničeni recept (1-6 mjeseci) za hormone i istovremeno pacijentima/cama pomagati u pronalasku pružatelja/ica koji/e mogu propisati dugoročnu hormonsku terapiju. Pružatelji/ce zdravstvene usluge trebali/e bi procijeniti sigurnost pacijentovoga/ičinoga trenutnoga režima i moguću interakciju s lijekovima iz drugih skupina te pojedine medikamente zamijeniti onim sigurnijima ili ih svesti na sigurnu dozu kada je to indicirano (Dahl i sur., 2006; Feldman i Safer, 2009). Ako su hormoni već ranije bili propisani pacijentu/ ici, treba zatražiti liječnički karton (uz pacijentovo/ičino odobrenje) kako bi se stekao uvid u rezultate osnovnoga zdravstvenoga pregleda i laboratorijskih testova te uvid u eventualne nepoželjne nuspojave. Pružatelji/ice hormonske terapije trebali/e bi također komunicirati sa stručnjakom/injom za psihičko zdravlje koji/a je trenutno uključen/a u skrb o pacijentu/ici. Ako pacijent/ica nikada nije prošao/la kroz psihosocijalnu procjenu na način na koji to Standardi skrbi preporučuju (v. poglavlje VII), kliničari/ke bi pacijenta/icu, ako je to potrebno, trebali/e uputiti kvalificiranom/j stručnjaku/inji za psihičko zdravlje. Pružatelji/ce zdravstvene usluge koji/e propisuju hormone za premošćivanje trebali/e bi sa svojim pacijentima/cama raditi na određivanju granice trajanja terapije premošćivanjem.
Procjena rizika i prilagodbe potrebne za započinjanje hormonske terapije
Početna evaluacija osobe za hormonsku terapiju procjenjuje njihove kliničke ciljeve i rizične faktore koji bi mogli dovesti do nepoželjnih nuspojava povezanih s tim lijekovima. Sve procjene trebaju sadržavati temeljit fizički pregled s mjerenjem težine, visine i krvnoga pritiska. Određivanje potrebe za pregledom dojki, te spolnih organa treba temeljiti na individualnim rizicima i potrebama za preventivnom zdravstvenom zaštitom (Feldman i Goldberg, 2006; Feldman, 2007).
Održavanje nivoa hormona prije uklanjanja spolnih žlijezda
Jednom kada osoba postigne željene rezultate u feminizaciji/maskulinizaciji lijekovima (obično nakon dvije ili više godina), ostaje na dozi koja održava postignutu razinu hormona. Ta se doza potom prilagođava promjenama u zdravstvenome stanju, starenju i drugim faktorima poput promjena životnoga stila (Dahl i sur., 2006). Pacijenta/icu bi trebalo redovito pratiti fizičkim pregledima i laboratorijskim testovima, kao što se to navodi u literaturi (Feldman i Safer, 2009; Hembree i sur., 2009). Doziranje i oblik lijekova trebalo bi redovito preispitivati u odnosu na promjene u zdravstvenome statusu te dostupnim dokazima o potencijalnim rizicima povezanima s dugotrajnom primjenom hormona.
Hormonska terapija nakon uklanjanja spolnih žlijezda
Hormonska zamjena estrogenom ili testosteronom nakon ooforektomije ili orhidektomije obično traje tokom čitavoga života, osim u slučaju medicinskih kontraindikacija. Budući da se hormonske doze često snižavaju nakon tih operativnih zahvata (Basson, 2001; Levy, Crown i Reid, 2003; Moore, Wisniewski i Dobs, 2003) i samo prilagođavaju životnoj dobi i komorbiditetnim zdravstvenim tegobama, primjena hormona u takvoj je situaciji vrlo slična nadomjesnoj hormonskoj terapiji kod bilo osoba s hipogonadizmom.
HORMONSKI REŽIMI
Do danas nije obavljeno nijedno kontrolirano kliničko ispitivanje režima u feminizirajućoj/maskulinizirajućoj terapiji kojim bi bilo moguće evaluirati njihovu sigurnost ili učinkovitost u postizanju fizičke tranzicije, iako postoje podaci koji govore kako bi hormonska terapija mogla biti sigurna uz pravilno nadgledanje rizičnih faktora (Weinand i Safer, 2015). U medicinskoj literaturi pojavljuje se niz međusobno različitih doza i vrsta lijekova s hormonskim učincima. (Moore i sur., 2003; Tangpricha i sur., 2003;). K tomu, pristup određenim lijekovima može biti ograničen. Zbog toga Svjetska strukovna organizacija za zdravlje transrodnih osoba ne opisuje niti podupire neki specifični režim feminizirajuće/maskulinizirajuće terapije. Umjesto toga, ovdje se razmatraju različite skupine lijekova i načini njihove primjene u većini objavljenih režima. Kao što je ranije opisano, kod pojedinih elemenata u različitim režimima postoje razlike u sigurnosti. Smjernice endokrinološkoga društva (Hembree i sur.) te Feldman i Safer (2009) pružaju specifične smjernice po pitanju vrsta hormona i preporučenih doza za održavanje razina u fiziološkome omjeru za pacijentovo/ičino željeno rodno izražavanje (kojima je cilj potpuna feminizacija/ maskulinizacija). Pružateljima/icama hormonske terapije izrazito se preporučuje da redovito prate literaturu zbog novih informacija te koriste one lijekove koji odgovaraju potrebama pojedinoga/e pacijenta/ice i dostupnim resursima.
Hormonska terapija za trans* žene i druge feminine/rodno nebinarne osobe
Postoje razne vrste ljekova koji se mogu koristiti kako bi se promijenio nivo polnih hormona u vašem tijelu. Hormonski tretman za trans* žene i druge feminine/rodno nebinarne osobe obično uključuje estrogen ili lijek za blokiranje testosterona, ili pak njihovu kombinaciju. Nekad se toj kombinaciji dodaje i progesteron.
ESTROGEN je glavni hormon za razvoj „ženskih“ fizičkih karakteristika. Djeluje direktno na tkiva u tijelu (npr. čini da se razviju grudi), a takođe i indirektno potiskuje testosteron. Može se unositi oralno, injekcijama, preko kože (transdermalno). Upotreba estrogenskih flastera preporučuje se kod osoba starijih od 40 godina, onih s poremećajima zgrušavanja krvi ili istorijom venske tromboze. Transdermalni estrogen takođe ne povisuje trigliceride, onoliko koliko bi to činio estrogen uzet u vidu tablete ili injekcije, pa se preporučuje kod osoba sa povećanim rizikom za obolijevanje od srčanih bolesti.
ANTIANDROGENI su ljekovi koji blokiraju androgene, odnosno smanjuju nivo testosterona u organizmu, pa na taj način djeluju na maskuline karakteristike (npr. maljavost). Često se uzimaju u kombinaciji s estrogenom, i ako nisu uvijek nužni za aktiviranje feminizacije. Kod nekih osoba uzimanje antiandrogena smanjuje potrebnu dozu estrogena, što umanjuje zdravstvene rizike povezane sa povećanim uzimanjem estrogena.
PROGESTINI su ljekovi čije je uzimanje u svrhu feminizacije vrlo sporno. U većini zdravstvenih svjetskih programa koji su namijenjeni trans* osobama, progestini se ne koriste jer ne postoje čvrsti dokazi njihove važnosti u podsticanju feminizacije, te zbog poznatih nuspojava koje uključuju depresiju, povećanje težine, i promjene vezane za količinu masnoće u krvi. Takođe, postoji sumnja da progestini utiču na povećanje mogućnosti za obolijevanje od raka dojke i za razvoj kardiovaskularnih bolesti.
Hormonska terapija koju prolaze trans* žene i druge feminine/rodno nebinarne osobe može rezultirati: rastom grudi, smanjenjem libida i erekcije, preraspodjelom masnog tkiva u smjeru “ženske” tjelesne građe, smanjenjem snage gornjeg dijela tijela, mekšanjem kože, smanjenjem maljavosti, usporavanjem ili prestankom gubitka kose, smanjenjem plodnosti i veličine testisa. Većina ovih promjena je povratna u slučaju prestanka uzimanja hormona, iako se povećane dojke neće smanjiti do početne veličine.
Procjena rizika i prilagodbe potrebne za feminizirajuću hormonsku terapiju
Feminizirajuća terapija sama po sebi nema apsolutnih kontraindikacija, ali apsolutne kontraindikacije postoje za različite feminizirajuće agense, naročito estrogen. Među njima su prethodna venozna tromboza povezana s hiperkoagulabilnim stanjem, povijest neoplazme osjetljive na estrogen te zadnji stadij kronične jetrene bolesti (Gharib i sur., 2005).
Druga se medicinska stanja, mogu pogoršati uslijed blokade sinteze ili djelovanja androgena, pa ih stoga treba evaluirati i staviti pod kontrolu prije započinjanja hormonske terapije (Feldman i Safer, 2009; Hembree i sur., 2009). Valja pažnju obratiti na konzumiranje duvana i alkohola.
Bazalne laboratorijske vrijednosti važne su za procjenu početnoga rizika i evaluaciju mogućih nepoželjnih nuspojava u budućnosti. Laboratorijske testove trebalo bi obaviti u skladu s rizicima feminizirajuće terapije i individualnim rizičnim faktorima, uključujući obiteljsku anamnezu. Predlošci laboratorijskih testova su objavljeni (Feldman i Safer, 2009; Hembree i sur., 2009).
Učinkovitost i praćenje rizika tokom feminizirajuće hormonske terapije
Učinkovitost liječenja najbolje se može procijeniti pomoću kliničkoga odgovora na terapiju – razvija li se kod osobe feminizirano tijelo istovremeno s minimalizacijom maskulinih karakteristika, a u skladu sa pacijentovim/cinim očekivanjima kada je riječ o rodu. Da bi se što brže predvidjelo doziranje lijekova koji će postići klinički odgovor, moguće je mjeriti spuštanje razine testosterona ispod normalnih gornjih vrijednosti za žene te podizanje razine estradiola u raspon vrijednosti kod žena u predmenopauzi, ali znatno ispod suprafizioloških razina (Feldman i Safer; Hembree i sur., 2009).
Praćenje radi uočavanja nepoželjnih nuspojava trebalo bi sadržavati i kliničku i laboratorijsku evaluaciju. Naknadno praćenje trebalo bi uključivati detaljni pregled na znakove kardiovaskularnih oštećenja i venozne tromboze mjerenjem krvnoga pritiska, težine i pulsa, pregledom srca i pluća te pregledom ekstremiteta zbog mogućih perifernih edema, lokalizirane otekline ili boli (Feldman i Safer, 2009).
Hormonska terapija za trans* muškarce i druge maskuline/rodno nebinarne osobe
TESTOSTERON je glavni hormon odgovoran za stvaranje „muških“ tjelesnih karakteristika i koristi se za razvoj maskulinih karakteristika kod trans* muškaraca i drugih maskulinih/rodno nebinarnih osoba. Testosteron direktno utiče na tkiva u tijelu, ali djeluje i indirektno, potiskujući proizvodnju estrogena. Ako nakon 3 mjeseca uzimanja testosterona menstrualni ciklus ne prestane, onda se na svaka 3 mjeseca mogu primati injekcije progestagena, dok testosteron ne počne djelovati. Testosteron se može uzimati oralno, transdermalno ili injekcijama, a način uzimanja testosterona utiče na brzinu odvijanja promjena.
Oralni testosteron je najmanje učinkovit za zaustavljanje menstruacije, a i postoje dokazi da dovodi do oštećenja jetre, pa se stoga najrjeđe koristi. Kod primjene injekcija (svake 2-4 sedmice) dolazi do naglog povećanja nivoa testosterona odmah nakon uzimanja, dok pred kraj ciklusa njegov nivo opada, što kod nekih osoba izaziva nuspojave kao npr. Agresivnost kad je nivo testosterona na vrhuncu i umor/razdražljivost kada nivo testosterona opadne. Ove pojave se mogu umanjiti uzimanjem manje doze, ali i češćom primjenom (jednom sedmično), ili prelaskom na transdermalno uzimanje. Transdermalna upotreba (flasteri, gel, krema) dovodi do istog stepena maskulinizacije kao injekcije testosterona, ali je potrebno malo više vremena da se izazove prestanak menstrualnog ciklusa i da počne rast brade/dlaka.
Dnevna doza transdermalnog testosterona omogućava stabilniji nivo testosterona u krvi. Ukoliko su osobi uklonjeni jajnici, tijelo proizvodi mnogo manje količine estrogena, pa je uobičajeno da se i doze testosterona tada smanjuju. Kako osoba stari, cilj je s najmanjom mogućom dozom testosterona postići željeni rezultat. Posebna pažnja se posvećuje očuvanju jačine kostiju, pa se uz testosteron može preporučiti dodatno uzimanje kalcijuma ili vitamina D. Ispravna doza ili tip testosterona zavisi od osobe. O prednostima i manama različitih opcija potrebno je razgovarati s endokrinologom koji ima iskustva u radu s trans* osobama. Ako osoba ima hroničnih zdravstvenih problema, ili je zabrinuta zbog specifičnih neželjenih djelovanja, ili su joj odstranjeni jajnici, endokrinolog može dati manju dozu na početku tretmana.
Trans* muškarci i maskuline/rodno nebinarne osobe od hormonske terapije mogu očekivati sledeće promjene:produbljenje glasa, povećanje klitorisa, lagano smanjenje grudi, povećanjemaljavosti i muški obrazac ćelavosti. Povratne promjene uključuju povećanjegornjeg dijela tijela, povećanje tjelesne mase, povećan društveni i seksualniinteres i želja, smanjenje masnog tkiva na bokovima i generalno preraspodjela masnog tkiva.
Procjena rizika i prilagodbe potrebne za maskulinizirajuću hormonsku terapiju
Među apsolutnim kontraindikacijama za terapiju testosteronom su trudnoća, nestabilna koronarna bolest srca te netretirana policitemija s hematokritom od 0,55 ili više (Carnegie, 2004). Budući da aromatizacija testosterona u estrogen može povisiti rizik kod osoba s anamnezom raka dojke ili drugim karcinomima koji ovise o estrogenu (Moore i sur., 2003), konzultacije s onkologom mogu biti indicirane prije same primjene hormona. Trebalo bi evaluirati i tretirati sva komorbiditetna stanja koja bi se mogla pogoršati primjenom testosterona, i to prije započinjanja hormonske terapije (Feldman i Safer, 2009; Hembree i sur., 2009). Osobama s prethodnim kardiovaskularnim ili cerebrovaskularnim bolestima preporučuju se konzultacije s kardiologom (Dhejne i sur., 2011).
Povišena prevalencija sindroma policističnih jajnika (PCOS) zabilježena je kod FtM osoba, čak i kada ne koriste hormonalne pripravke (Baba i sur., 2007). Premda nema dokaza da je PCOS povezan s razvojem transpolnoga, transrodnoga ili rodno nenormativnoga identiteta, PCOS jest povezan s povećanim rizikom od dijabetesa, srčanim bolestima, visokim krvnim tlakom te rakom jajnika i endometrija (Cattrall i Healy, 2004). Znakove i simptome PCOS-a treba evaluirati prije započinjanja testosteronske terapije jer testosteron može utjecati na mnoga od tih stanja. Testosteron može utjecati na fetus u razvoju (Physicians’ Desk Reference, 2010), pa pacijenti/ce koji/e su izloženi riziku trudnoće trebaju koristiti visoko učinkovitu kontracepciju.
Bazalne laboratorijske vrijednosti važne su za procjenu početnoga rizika i evaluaciju mogućih nepoželjnih nuspojava u budućnosti. Laboratorijske testove trebalo bi obaviti u skladu s rizicima maskulinizirajuće hormonske terapije, i individualnim rizičnim faktorima, uključujući obiteljsku anamnezu. Predlošci laboratorijskih testova su objavljeni (Feldman i Safer, 2009; Hembree i sur., 2009).
Učinkovitost i praćenje rizika tijekom maskulinizirajuće hormonske terapije
Učinkovitost liječenja najbolje se može procijeniti pomoću kliničkoga odgovora na terapiju – razvija li se kod osobe maskulinizirano tijelo istovremeno s minimalizacijom femininih karakteristika, a u skladu sa pacijentovim/cinim očekivanjima kada je riječ o rodu. Dobar klinički odgovor na terapiju s najmanjom vjerojatnošću nepoželjnih nuspojava može se postići održavanjem razine testosterona u normalnim vrijednostima za muškarce s istovremenim izbjegavanjem suprafizioloških razina (Dahl i sur., 2006; Hembree i sur., 2009). Kod osoba koji testosteron cipionat ili enantat koriste intramuskularno (IM), neki/e kliničari/ke prate najnižu koncentraciju testosterona na intervalu doziranja, dok ostali/e radije prate ovulacijske vrijednosti.
Praćenje radi uočavanja nepoželjnih nuspojava trebalo bi sadržavati i kliničku i laboratorijsku evaluaciju. Naknadno praćenje trebalo bi uključivati detaljni pregled na znakove i simptome pretjeranoga povećanja tjelesne težine, akni, probojnih krvarenja iz maternice te psihijatrijske simptome kod rizičnih pacijenata/ica. Fizički pregledi trebali bi sadržavati mjerenje krvnoga tlaka, težine i pulsa, preglede srca i pluća te preglede kože (Feldman i Safer, 2009).
Hormonska terapija u adolescenata/ica s rodnom disforijom
Adolescenti/ce mogu biti prikladni/e za hormone koji odgađaju pubertet čim nastupe promjene uzrokovane pubertetom. Da bi adolescenti/ce i njihovi roditelji mogli donijeti informiranu odluku o odgađanju puberteta, preporuča se da adolescenti/ce prođu kroz početak puberteta barem do stadija 2 po Tannerovoj skali. Neka će djeca do tih stadija doći u vrlo ranoj dobi (primjerice, s navršenih 9 godina). Dosadašnja istraživanja koja su evaluirala takav pristup bavila su se samo djecom koja su navršila barem 12 godina (Cohen-Kettenis, Schagen, Steensma, de Vries i Delemarre-van de Waal, 2011; de Vries, Steensma i sur., 2010; Delamare-van de Waal, van Weissenbruch i Cohen-Kettenis, 2004; Delamare-van de Waal i Cohen-Kettenis, 2006). Dva cilja opravdavaju intervenciju hormonima za odgodu puberteta: (i) njihovom se primjenom adolescentima/cama pruža više vremena za istraživanje svoje rodne nenormativnosti i drugih razvojnih pitanja; i (ii) njihova primjena može olakšati tranziciju jer prevenira razvoj spolnih obilježja koja je teško ili nemoguće obrnuti ako se adolescent/ica odluči za operaciju prilagodbe spola.
Ranom primjenom hormona za suzbijanje puberteta moguće je učinkovitije izbjeći negativne socijalne i emocionalne posljedice rodne disforije nego s njihovom kasnijom primjenom. Intervencije u ranoj adolescenciji trebale bi se, kada god je to moguće, obavljati uz savjet dječjega/e endokrinologa/ inje.
Liječenje započinje supresijom puberteta s GnRH analozima u adolescenata/ica pod uvjetom da:
Ispunjavaju kriterije za dijagnozu rodne disforije i stariji su od 16 godina
Ušli/e su u pubertet (preporuča se najmanje 2.stupanj premaTanner-u )
Svi komorbiditetni psihološki, medicinski ili socijalni problemi koji bi mogli ometati tretman (npr. problemi koji bi mogli kompromitirati dosljedno provođenje tretmana) riješeni su na takav način da je situacija u kojoj se adolescent/ica nalazi dovoljno stabilna za početak tretmana
Osigurana im je psihološka i socijalna podrška
Upoznati/e su s očekivanim ishodom i rizicima liječenja.
Adolescent/ica je dao/la svoj informirani pristanak i, napose u slučaju kada adolescent/ica nije još dosegao/la dob za informirani pristanak, roditelji ili drugi/e skrbnici/e ili odgovorne osobe dali/e su svoj pristanak na tretman te pružaju podršku adolescentu/ici kroz čitavo trajanje tretmana.
Režimi, praćenje i rizici odgađanja puberteta
Da bi se pubertet odgodio, adolescente/ice s muškim genitalijama trebalo bi tretirati s GnRH analozima koji zaustavljaju izlučivanje luteinizirajućega hormona, pa stoga i izlučivanje testosterona. Druga opcija je tretiranje progestinima (kao što je medroksiprogesteron) ili drugim lijekovima koji blokiraju izlučivanje testosterona i/ili neutraliziraju djelovanje testosterona. Adolescente/ice sa ženskim genitalijama trebalo bi tretirati s GnRH analozima koji zaustavljaju proizvodnju estrogena i progesterona. Druga opcija je tretiranje progestinima (kao što je medroksiprogesteron). Menstruacija se može zaustaviti kontinuiranom primjenom oralnih kontraceptiva (ili depo medroksiprogesterona). Kod obje skupine adolescenata/ica, primjena GnRH analoga predstavlja najbolju metodu tretmana (Hembree i sur., 2009), ali zbog visoke cijene, analozi mogu biti nedostupni nekim pacijenticama i pacijentima.
Tijekom odgode puberteta, adolescentov/ičin fizički razvoj potrebno je detaljno pratiti – najbolje bi bilo da praćenje obavlja dječji/a endokrinolog/ inja – kako bi se mogle obaviti sve eventualno nužne intervencije (npr. postići adekvatna tjelesna visina koja odgovara određenome rodu ili poboljšati niska razina mineralne gustoće kostiju uzrokovana tretmanom) (Hembree i sur., 2009).
Ranom primjenom hormona za suzbijanje puberteta moguće je učinkovitije izbjeći negativne socijalne i emocionalne posljedice rodne disforije nego s njihovom kasnijom primjenom. Intervencije u ranoj adolescenciji trebale bi se, kada god je to moguće, obavljati uz savjet dječjega/e endokrinologa/ inje. Adolescente/ice s muškim genitalijama koji/e u ranom pubertetu počnu s primjenom GnRH analoga potrebno je informirati da zbog toga možda neće biti dovoljno tkiva penisa za vaginoplastiku inverzijom penisa (dostupne su druge tehnike poput presađivanja kože ili crijevnoga tkiva).
Ni odgoda puberteta ni dopuštanje da se pubertet odvije nisu neutralni činovi. S jedne strane, kasnije funkcioniranje u životu može biti ugroženo zbog razvoja ireverzibilnih sekundarnih spolnih karakteristika tijekom puberteta i višegodišnjega iskustva intenzivne rodne disforije. S druge strane, postoji zabrinutost oko negativnih fizičkih nuspojava kod primjene GnRH analoga (npr. na razvoj kostiju i visinu). Iako prvi rezultati toga pristupa (utvrđeno na adolescentima/icama koji su praćeni tijekom 10 godina) obećavaju (CohenKettenis i sur., 2011; Delemarre-van de Waal i Cohen-Kettenis, 2006), dugoročni učinci moći će se utvrditi tek kada pacijenti i pacijentice koji su prvi tretirani dosegnu prikladnu dob.
Djelomično reverzibilne intervencije
Adolescentice i adolescenti mogu biti prikladni za početak feminizirajuće/ maskulinizirajuće hormonske terapije, najbolje bi bilo uz roditeljski pristanak. U idealnome slučaju, odluke oko tretmana donose zajednički adolescent/ica, obitelj i liječnički tim. Režimi hormonske terapije kod rodno disforičnih adolescenata/tica značajno se razlikuju od režima hormonske terapije za odrasle osobe (Hembree i sur., 2009). Režimi hormonske terapije za mlade prilagođeni su tjelesnome, emocionalnome i psihičkome razvoju koji se odvija tijekom adolescencije (Hembree i sur., 2009).
Rizici povezani uz uskraćivanje medicinskoga tretmana adolescentima/icama
Odbijanje da se medicinske intervencije pruže adolescentima/cama na vrijeme može produljiti rodnu disforiju i pridonijeti fizičkome izgledu zbog kojega osoba može biti zlostavljana i stigmatizirana. Budući da je razina zlostavljanja na osnovi roda čvrsto povezana sa stupnjem psihološkoga stresa tijekom adolescencije (Nuttbrock i sur., 2010), uskraćivanje odgode puberteta, a posljedično i feminizirajuće/maskulinizirajuće hormonske terapije, nikako nije neutralna opcija za adolescente/ice.
Koja su tvoja iskustva? Jesi li na hormonima? Koja su ti očekivanja? Brige? Prepreke? Podijeli sve što ti je na umu! 🙂
Ovdje pročitaj o rodu, spolu i sličnim pojmovima. 🙂 A onda podijeli svoje dojmove, mišljenja i pitanja!
Rodni identitet je intrinzični, unutarnji osjećaj osobe o svom rodu. Od rodnih identiteta se najčešće navode “muški” i “ženski,” jer su ti identiteti u skaldu sa društvenim normama. Identiteti koji se ne uklapaju u te norme tretiraju se kao inferiorni i manje stavrni, te ih se pokušava opisati kroz društveno prihvaćene norme “muškog” i “ženskog.” Zato je važno naglasiti da postoje brojni rodni identiteti, i da se mnogi ne mogu pripisati društveno prihvaćenim muškim i ženskim identitetima. Često se kaže da je rod spektar – da između nekih idealiziranih/krajnjih oblika muškog i ženskog postoje identiteti koji nisu u potpunosti niti muški niti ženski, ali se svi mogu opisati kao neka “kombinacija” muških i ženskih identiteta koje definira društvo.
Ali, na rod se može gledati i kao na prostoru kojem su muški i ženski identiteti samo dva od mnogih postojećih identiteta, a ne dvije krajnje tačke, te da su identiteti koji nisu niti muški niti ženski njima jednaki.
Svaka osoba je unikatna, i ne postoje dva identična rodna identiteta, a svi su identiteti jednaki, stvarni i zaslužuju jednako poštovanje.
Za razliku od rodnog identiteta, pojam rod se često koristi da opiše i društvene aspekte rodnih identiteta i spolova, tj. kako drugie doživljavaju ili interpretiraju neku osobu i njen rodni identitet i spol, koja očekivanja se vežu za njih, itd. Taj doživljaj drugih može ali ne mora biti u skladu sa stvarnim identitetom osobe, i najčešće je pojednostavljivanje kompleksne stvarnosti – “trpanje sviju u dvije kutije.”
Spol se osobi pripisuje pri rođenju kao “muški” ili “ženski,” ovisno o izgledu genitalija. Spolne karakteristike također uključuju unutarnje reproduktivne organe (materica, jajnici, jajovodi, sjemenovodi…), hromosome, i polne hormone, ali ove karakteristike se uzimaju u obzir samo kada genitalije osobe ne spadaju u zadate norme. Postoji skala prema kojoj se određuje da li su neke genitalije ženske ili muške, ili interspolne, i ta skala je određena konsenzusom, tj. dogovorom a ne nekim prirodnim razgraničenjem između dva spola. Ova podjela se može uporediti sa podjelom između brda i planine – ne postoje prirodne linije i razgraničenja koja govore da li je nešto brdo ili planina, već se ta kalsifikacija bazira na dogovoru između osoba, i služi kako bi se pojednostavilo opisivanje prirodne raznolikosti.
Zbog toga što se spolna raznolikost pokušava prisilno podijeliti u dvije jasne kategorije, i što je često bazirana samo na jednoj od nekoliko spolnih karakteristika, prirodna spolna raznolikost ostaje nevidljiva i društvo prihvata samo dvije opcije – M i Ž.
Spolne karakteristikese odnose na karakteristike gentialija, unutarnjih reproduktivnih organa, te nivoe spolnih hormona. Iako se često govori o “ženskim” hormonima (npr. estradiol [jedan od tri glavna estrogenska hormona] i progesteron) i “muškim” hormonima (testosteron), sve osobe imaju i jedne i druge hormone. Nivoi spolnih hormona se mogu znatno razlikovati između osoba kojima se pripisuje isti spol, a također variraju kod svake osobe tokom života (djetinjstvo, pubertet, odrasla doba, starija dob), i kao posljedica mnogobrojnih zdravstvenih faktora. Zanimljiva je činjenica da u našim tijelima testosteron nastaje od progesterona, a estradiol (estrogen) od testosterona. Kako su ovi hormoni veoma bitni u razvoju primarnih (reproduktivni organi) i sekundarnih spolnih karakteristika, ova povezanost progesterona, testosterona i estradiola ukazuje ne samo na veće sličnosti a ne razlike među “muškarcima” i “ženama,” već i na prirodnu raznolikost spolnih karakteristika među ljudima.
Kako hormoni imaju veliki uticaj na razvoj genitalija i unutarnjih reproduktivnih organa, i kako i u tom razvoju postoje drugi faktori koji rezultiraju raznolikošću, rezultat je da ne postoje samo dva fiksna spola. Ono na šta društvo gleda kao spolne poremećaje je u stvarnosti jednostavno prirodna ljudska raznolikost.
Ono što nam društvo govori da je “normalno” je površna, neinformirana slika naše spolne i rodne stavrnosti. Reducirani smo na neku iskrivljenu, nepotpunu sliku svog razvoja, i prisiljeni da se prilagođavamo mišljenjima i očekivanjima koja vijekovima zaostaju iza naučnih saznanja i napretka u polju ljudskih prava. Kako se zovemo, šta oblačimo, šta jedemo i pijemo, šta smijemo studirati i raditi, koga smijemo voljeti, i šta moramo ili ne smijemo raditi sa vlastitim tijelima – naše živote kontrolišu mitovi koji nisu u skaldu sa stvarnošću i koji svima – pa i onima kojie se manje-više uklapaju u društvene rodne, spolne i seksualne norme – nanosi ogromnu štetu. Jedan od najbitnijih napora da se smanje rodno-uvjetovano nasilje i diskriminacija je depatologizacija rodnih identiteta.
Spolni identitetje vlastita spolna identifikacija osobe, i ne mora biti u skladu sa spolom koji je osobi pripisan pri rođenju. Bez obzira na to koje “dijelove” neko tijelo ima, ono nije niti “muško” niti “žensko” na osnovu tih dijelova, već na osonovu osobe kojoj pripada. Ako je neko ženska osoba, njeno tijelo je žensko bez obzira na spol koji joj je pripisan. Ženstvenost i muževnost, kako god da ih definiramo, ne postoje odvojeno od osoba, tako da ženska, muška i sva druga tijela ne postoje odvojeno od osoba, a osoba je ta koja ima spol.
Za trans osobe se često i pogrešno govori da su “zarobljene u tuđem tijelu.” Tijela u kojima živimo, u kojima smo rođenei, su naša tijela. Ona ne pripadaju nekim drugim osobama, nisu ukradena, posuđena, greškom “uzeta” od drugih. Neke trans osobe imaju želju da svoja tijela promijene na neki način kako bi ona bila u skladu sa njihovim rodnim identitetom, ali su to i dalje njihova tijela a ne tuđa. Rodna disforija je stres uzrokovan nepoklapanjem rodnoga identiteta neke osobe i spola koji joj je pripisan pri rođenju i/ili rodnom ulogom i/ili sekundarnim spolnim karakteristikama. Rodna uloga je društveno definisana uloga koju osobe “trebaju” ispunjavati na osnovu spola koji im je pripisan pri rođenju.
Interspolne osobe su osobe čije se spolne karakteristike ne uklapaju u stereotipične, društvene norme koje se tiču spola. Interspolne osobe mogu biti bilo kojeg rodnog i spolnog identiteta, i spolne orijenatcije, te ove osobine nisu vezane za spol koji im je pripisan ili medicinski nametnut pri rođenju.
Kao rezultat zastarjelih i nenaučnih shvatanja spola i roda, djeca čije gentialije ne spadaju u društveno definirane kategorije se u većini slučajeva podvrgavaju operativnim zahvatima koji djetetu prisilno pripisuju (često pogrešan) spol. Interspolne osobe se podvrgavaju operacijama kada ne mogu dati pristanak (jer su bebe ili djeca), te se time krši njihovo pravo na tjelesni integritet koji je svim osobama zagarantovan međunarodnim ljudskim pravima. Ove operacije su medicinski neopravdne i jednake prisilnoj estetskoj hirurgiji na osobi koja nije u stanju da da pristanak ili da odbije nepotrebnu operaciju, osim u veoma rijetkim slučajevima kada su operacije neophodne da bi se npr. osigurala normalna funkcija urinarnog trakta bebe. Kako svi operativni zahvati nose rizike, posebno kod beba, nepotrebni medicinski postupci su neopravdani, neodgovorni i nehumani, i dobar su primjer toga koliko je u mnogim društvima zdravlje osobe, pa čak i bebe, manje važno od toga “šta će ljudi reći” i toga da se osoba pod svaku cijenu uklopi u društvene norme.
Rodno izražavanje uključuje karakteristike ličnosti, izgleda i ponašanja koje se u određenoj kulturi i povijesnome periodu određuju kao muževne ili ženstvene (dakle, tipične za mušku ili žensku društvenu ulogu).[note]Ruble, D. N., Martin, C. L., & Berenbaum, S. A. (2006). Gender development. In N. Eisenberg, W. Damon & R. M. Lerner (Eds.), Handbook of child psychology (6th ed., pp. 858–932). Hoboken, NJ: John Wiley.[/note] Rodno nenormativne osobe su osobe čiji se rodni identitet i/ili rodno izražavanje razlikuju od normi koje neko društvo veže za spol koji je toj osobi pripisan pri rođenju. Te norme se razlikuju među kulturama, religijama, i kroz povijest.
Mnoge karakteristike koje se pripisuju rodu imaju manje veze sa rodom i više sa društvenim normama koje su u određenom trenutku i na određenom mjestu prihvaćene. Pođimo od najjednostavnijeg primjera: kaže se da je rozo za djevojčice a plavo za dječake, i to se skoro tretira kao prirodna činjenica. Preporučujemo da pročitate istoriju te ne tako prirodno uslovljene ideje.
Samodefiniranje i samoodređenje se odnosi na pravo osobe da sama definira svoj(e) identitet(e) i sebe kao osobu. Bez obzira da li nas okolina prihvata ili ne, svako od nas je to što jeste. Mišljenje drugih ne mijenja našu stvarnost, čak i onda kada drugi pokušaju nasilno da nas promijene i natjeraju da budemo ono što oni žele da budemo. Priznavanje ovog prava je priznavanje stvarnosti osobe i činjenice da je ta stvarnost intrinzična, neovisna o mišljenju i vjerovanjima drugih, te da potiskivanje te stavrnosti čini nasilje nad osobom.
Cisrodne osobesu osobe čiji se rodni identitet (dovoljno) uklapa u društvene rodne norme određene za spol koji je tim osobama pripisan pri rođenju. Kako su društveno propisane rodne norme veoma rigidne, isključive i ograničavajuće, malo je osoba koje se “potpuno” uklapaju u njih. Često se kaže kako je većina populacije cisrodna, no pitanje je koliko bi se ljudi u tolikoj mjeri uklapalo u ove norme da odstupanje od njih nije stigmatizirano u društvu. Da je društvo više usklađeno sa stvarnom raznolikošću spolova i rodova, termini kao “trans” i “cis” nam ne bi ni bili potrebni jer bismo svaku osobu posmatralie prvenstveno kao ljudsko biće a ne kroz prizmu spola ili roda.
Cisnormativnostje pogled na svijet koji tretira cisrodnost kao normalnu i “prirodnu,” a odstupanja od društvenih spolnih i rodnih normi kao na “poremećaje.” Iz cisnormativnosti proizilazi i cisseksizam, koji se ogleda u pripisivanju manje vrijednosti osobama čiji se identiteti i izražavanje ne uklapaju u društvene norme, te stigmatizaciji i diskriminaciji prema tim osobama, negiranju stvarnosti društveno nenormativnih rodnih identiteta, itd. Cisseksizam često rezultira nasiljem prema rodno nenormativnim osobama, diskriminacijom u svim sferama života, i oduzimanju osnovnih ljudskih i građanskih prava osobama koje se ne uklapaju u društvene rodne norme. Ali, postoje i manje očigledni oblici cisseksizama, kao kada osobe koje nisu neprijateljski nastrojene prema rodno nenormativnim osobama koriste izraze kao “transžene”, tj. “transmuškarci” (umjesto “trans žene”, tj. “trans muškarci”) ili “žene i trans žene” tj. “muškarci i trans muškarci” (umjesto “žene” ili “cis žene i trans žene”…). U oba ova primjera se implicira da trans žene nisu “prave” žene / trans muškarci nisu “pravi” muškarci, nego su odvojene kategorije koje cijelu osobu svode na to da je trans, što se ne radi u slučaju cis osoba.
Cisprivilegijaosobe čiji rodni identitet i izražavanje ne odstupaju od društvenih normi u tolikoj mjeri da zbog toga trpe diskriminaciju i nasilje često nisu svjesne problema sa kojima se rodno nenormativne osobe susreću u svakodnevnom životu.
Kako ti shvataš rod i spol? Kakva su tvoja iskustva vezana za rodne i spolne norme i uloge? Jesmo nešto važno propustilei? Nešto predvidjelie? Piši, dijeli, pričaj ispod! 🙂
Izdalie: Trans Mreža Balkan Autori_ke: Marko Vukčević, Aleksa Milanović, Marija Ratković, Jovan Džoli Ulićević, Nađa Bobičić, Matea Stefanović, Marija Jovanović
Sa zadovoljstvom vam predstavljamo našu novu Transfeminističku kuvaricu: sportski dodatak, koja ima za cilj da pruži feministkinjama i feministima komunikacione alate za širenje transfeminističkih poruka na efikasan način, sa širokim dosegom. Ovog puta fokus je na sportu i razumijevanju narativa oko trans osoba u istom.
Izdalie: Trans Mreža Balkan “Globalna pojava i širenje antirodnih narativa nije zaobišlo ni našu regiju u okviru koje poslednjih godina svedočimo sve učestalijim i sve odlučnijim napadima na prva trans osoba, žena i LGBTIQ+ zajednice u celini. Da bismo ilustrovali delovanje antirodnih politika i pokreta u našoj regiji sproveli_e smo istraživanje koje obuhvata analizu antirodnih narativa u Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori. Za svaku od tri države analizirane su po dve studije slučaja koje su vezane za događaje koji su se odigrali u poslednjih par godina. U okviru istraživanja smo identifikovali_e neke od najglasnijih aktera antirodnog pokreta po državama i utvrdili mehanizme koji omogućavaju delovanje antirodnih politika i sprovođenje kampanja koje imaju za cilj ukidanje osnovnih ljudskih prava za koja su se žene i LGBTIQ+ osobe decenijama unazad borile.”
Izdalie: Trans Mreža BalkanAutori_ke: Aleksa Milanović, Marija Jovanović, Jovan Džoli Ulićević Sa zadovoljstvom vam predstavljamo našu Transfeminističku kuvaricu, koja ima za cilj da pruži feministkinjama i feministima komunikacione alate za širenje transfeminističkih poruka na efikasan način, sa širokim dosegom.
Preporuke za medijsko izvještavanje o transrodnim, interpolnim i rodno varijantnim osobamaIzdalie: Transovci, Queer Montenegro Cilj ovih preporuka je pružanje smjernica novinarima_kama o načinu izvještavanja o trans, inter i rodno varijantnim osobama, na poštujući i adekvatan način, koji će da služi podizanju svijesti o trans i inter temama, kao i unapređenju ljudskih prava i položaja TIRV osoba u društvu. U ovim preporukama možete pronaći objašnjenje adekvatne terminologije, primjere pozitivnogi negativnog izvještavanja, korisne savjete tokom samog izvještavanja o transrodnim, rodno varijantnim i interpolnim osobama, kao i izbor potencijalnih tema od značaja za medijsko izvještavanje.
“Ovo je prva publikacija za trans osobe ne samo na području Hrvatske, već na području čitave regije. Publikacija objedinjuje korisne informacije o tematici spola i roda kao i o samoj tranziciji, a namijenjena je kako transeksualnim i transrodnim osobama tako i njihovim prijateljima/icama i članovima/icama obitelji te stručnim osobama (psiholozi/inje, kirurzi, endokrinolozi etc.).”
Izdalie: Kvir MontenegroAutor: Jovan Džoli Ulićević
“Ovaj priručnik je nastao s ciljem pružanja informacija o pitanjima važnim za transrodne i transeksualne osobe. Namijenjen je kako samim trans* osobama, tako i njihovim porodicama, prijateljima, partnerima, i svima koji se žele upoznati sa ovom tematikom.”
Drugo, dopunjeno izdanje priručnika možete preuzeti ovdje.
“Gej, biseksualni i trans* muškarci su najčešće u BiH vidljivi samo u kontekstu nasilja i diskriminacije. Sarajevski otvoreni centar želi da učini vidljivim specifičnosti svake od ovih grupa muškaraca, da ih na taj način osnaži i pruži im prostor da ispričaju svoje priče o identitetima, različitosti, neprihvatanju ili prihvatanju, priče o svojim unutrašnjim svjetovima, maštanjima, žudnji, strahovima, stidu, strasti, slobodi, oprezu, hrabrosti i, konačno, coming outu. Upravo zbog toga je nastala i ova knjiga.”
“Publikacija prikazuje jasnu sliku sveobuhvatnog marginaliozvanog položaja trans* osoba i nepostojanja zakonskih regulativa koje bi omogućile funkcionisanje u svim društvenim sferama – zdravstvu, školstvu, pri zaposlenju, dobijanju ličnih dokumenata i prelasku granica.”
“„Trans osobe u Srbiji – analiza položaja i predlog pravnog rešenja. Model zakona o rodnom identitetu“ sadrži analizu položaja trans osoba u Srbiji sa pravnog stanovišta, uz osvrt na njihov položaj u zdravstvenom sistemu, i nudi predlog za unapređenje pravnog položaja trans osoba u vidu Modela zakona o rodnom identitetu sa stručnim obrazloženjem.”
Preporuke za medije o izveštavanju o trans osobamaIzdalie: Gayten LGBT “Kako su trans osobe često žrtve diskriminacije, nasilja i vrlo štetnih stereotipa, mediji igraju vrlo bitnu ulogu pri formiranju mišljenja velikog broja ljudi, te je jako važno da slede preporuke koje se odnose na etičko izveštavanje, poštuju standarde profesionalnog izveštavanja i samim tim izbegavaju senzacionalizam. Na osnovu istraživanja, zaključeno je da većina štampanih medija u Srbiji koji su u svojim tekstovima pisali o trans osobama izveštava o njima u okvirima profesionalnih standarda. Međutim, ima još mnogo prostora za napredak, s obzirom na prisutnost i krajnje neprihvtaljivih oblika izveštavanja o trans osobama, upotrebe uvredljivih termina, ali i pogrešnih, odnosno izraza koji nisu u skladu sa terminologijom koju preporučuju same trans osobe i aktivisti/kinje. ”
“Brošura „Prekinimo ćutanje! Izveštaj monitoringa diskriminacije i zločina iz mržnje nad trans osobama” nastala je u okviru ProTrans projekta koji je organizacija Transgender Europe realizovala u saradnji s organizacijama iz pet zemalja – Turske, Kirgistana, Moldavije, Mađarske i Srbije. Tokom ProTrans projekta formirana je zajednička baza za prijavu transfobičnih incidenata. Prikupljeni podaci odnose se na slučajeve direktnog i indirektnog nasilja nad trans osobama i primere direktne, strukturalne i institucionalne diskriminacije.”
Jogjakartska načela su nastala 2006. godine na međunarodnom seminaru pravnih stručnjaka_inja i stručnjaka_inja za ljudska prava, u Yogyakarti u Indoneziji. Ova načela su razvijena u cilju smanjenja rasprostranjenog nasilja i diskriminacije na osnovu spolne orijentacije i rodnog identiteta, i kako bi se osiguralo da se se osnovna međunarodno priznata ljudska prava svih osoba poštuju bez obzira na njihovu spolnu orijentaciju i/ili rodni identitet.
Svjetska strukovna organizacija za zdravlje transrodnih osoba (engl. The World Professional Association for Transgender Health – WPATH) promiče najviše standarde za zdravlje transpolnih, transrodnih i rodno nenormativnih osoba definiranjem Standarda skrbi koji se temelje na najboljoj dostupnoj znanosti i ekspertnome strukovnome konsenzusu. Standardi skrbi u prvome redu služe kao kliničke smjernice za zdravstvene djelatnike/ce koji/e skrbe o transpolnim, transrodnim i rodno nenormativnim osobama. Iako je ovo prvenstveno dokument namijenjen zdravstvenim djelatnicima/ama, Standarde skrbi mogu koristiti i pojedinci/ke, njihove obitelji i društvene institucije da bi doznali na koji način i oni mogu promicati optimalno zdravlje za članice i članove te raznolike populacije.
WPATH je svjestan da zdravlje ne ovisi samo o dobroj kliničkoj skrbi već i o društvenoj i političkoj klimi koja omogućava i osigurava društvenu toleranciju, jednakost i sva građanska prava. Zdravlje se promiče kroz javne politike i zakonske reforme koje promoviraju toleranciju i pravednost prema rodnoj i seksualnoj različitosti te suzbijaju predrasude, diskriminaciju i stigmatizaciju. WPATH predano zagovara takve promjene u javnim politikama i zakonskim reformama.
Šta misliš o ovim publikacijama? Koja ti je super? Koja nije ok? Koju smo izostavilei? Diskutiraj, dijeli, pitaj ispod! 🙂
