Tag: patrijarhat

AUTOR: Arian Kajtezović

Žena. Dugo nisam volio tu riječ. Mrzio sam što me se povezuje s njom na način koji nisam ja. Htio sam izbrisati pojam žene. Pojam muškarca. Pojam spola. Budimo ljudi, borimo se za svoje mjesto u ovom svijetu kao ljudi, ne kao žene i muškarci. Jednakost, ravnopravnost, činila se mogućom ako izbrišemo ono što naizlged te razlike i nepravdu stvara.

Ali brisanjem nečega se ne briše sve što je do tada bilo. Da se izrazim Shakespearovski, one koje nazivamo ženom, sustavno bi se tlačilo i s drugim imenom (A woman by any other name would be as systematically oppressed).

Žena. Samo riječ. I ponosim se njome. Ponosim se što mi je svijet poklonio dar bivanja osobom koja je iskusila što znači u ovome svijetu biti žena. A naša iskustva su dio nas, i oblikuju što ćemo postati. Stoga, danas, kada svijet više ne vidi riječ „žena“ kad me pogleda, ja znam bolje. Žena je tu. Dio je mene. A i dio je svih nas. Jer kao što rekoh, brisanjem nečega se ne briše što je do tada bilo. A mnoga moja iskustva, bila su ženska. Nekad direktno zbog percepcije svijeta da sam žena, nekad indirektno zbog svojih braće, sestara i ostalih siblinga koje svijet doživi ili odbije doživjeti kao ženu ili bilo koji drugi ne-muški rod. A svijet me tako vidio, kao curicu, pa djevojku, pa ženu, pa se tako prema meni odnosio, tako me tlačio, i tako me stvarao. A ja sam bježao. Prvo brisao, zatim bježao. Sada punim plućima kažem: vidi me. Ja sam tu. Mene ne čine niti grudi koje sam imao. Niti što ih sada nemam. Niti moji jajnici. Niti moja brada. Ovo tijelo je moje od rođenja, ovakvo kakvo je, kakvo je bilo, kakvo će biti. I to me ne čini niti više niti manje ženom. Bio sam, i ostao, ja.

By Lori from New York, NY, United States (madelinetosh merino, in graphite) [CC BY-SA 2.0 (http://creativecommons.org/licenses/by-sa/2.0)], via Wikimedia Commons

Društvo. Kažemo da društvo tlači žene ili druge osobe. Društvo. Ono tamo, neko, apstraktno društvo. Neki tamo patrijarhat. Ali ne. Ja sam patrijarhat. Ja sam društvo. Ja tlačim žene. Muškarce. Bezrodne osobe. Sebe. Tebe. Sve nas. Isto kao što ti tlačiš mene, sebe i sve nas. Mi smo društvo. Osoba plus osoba plus osoba plus osoba… sve osobe koje su postojale, postoje ili će postojati. Mi smo društvo. Konkretna bića, s konkretnim tijelima, umovima, mislima, osjećajima, imenima, iskustvima. One osobe prije nas, dovele su nas tu gdje jesmo, i mi smo dio njih, njihova iskustva oblikovala su nas i naša, kao što mi danas oblikujemo iskustva i identitete drugih. I tako smo svei povezanei, isprepletenei, i zajedno činimo sustav opresije u društvo koje nas sve skupa tlači.

Nit po nit, svezalie smo se u klupko opresije. I nećemo se lako otplesti, ali ako svaka osoba čini jednu nit, možemo se potruditi činiti sve što je u našoj moći da makar pogledamo oko sebe, uočimo gdje se ipreplićemo s drugim nitima opresije, i pomoći jednie drugima da se otpetljamo, i nastojmo se otvoriti dovoljno prema drugima da ih prihvatimo onakvima kakve žele biti. Da im stvaramo prostor u kojem se osjećaju slobodno i sigurno da se otvore svijetu bez straha od osude. A svaka osoba živi taj strah. Strah da nismo dovoljno muškarci. Nismo dovoljno žene. Previše smo žene. Nismo dovoljno uklopljenei. Nismo dovoljno različitei. Zaustavimo se. Jesmo. Dovoljno smo. Ovakve, ovakvi, ovakva kakva jesmo. Mi, iznutra, bez očekivanja ostalih niti iz klupka koje nas vežu da se ne opustimo i raspletemo. Budimo mi danas. Počnimo danas, 8. marta, u ime svih dosad tlačenih osoba, i nastavimo sutra. Pa prekosutra. Pa možda onda malo zaboravimo. Ali doći će i iduće godine opet 8.mart. Pa se opet potrudimo biti mi danas. Pa nastavimo sutra, pa prekosutra. Ali ovaj put i iza prekosutra. Pa možda onda opet malo zaboravimo. A doći će i iduće godine opet 8.mart.