Trans Mreža Balkan

Why I Need Feminism

Author: Nedziba Idrizovic

I was not raised to be a strong woman but nonetheless
I became one
I was raised to become a mother and a good wife to my husband
And nothing more
I was taught to keep my head low by my own mother
And not to say what is on my mind and talk back by my father
My grandmother thought me how to cook so I could cook for my future husband
How to sow to patch up a button to his business shirt
And how to quietly leave the room when men start discussing important subjects
Women just can not understand
I was taught that my needs always came after the needs of others,
Especially my close family
I was afraid of disappointing them by doing things unthinkable to them
I was taught that a woman is responsible if a man raped her
By the way she acts, she walks, dresses
And by how late was she walking alone at night
I learned how to blame myself for a sexual assault
When i was only 16 and he was my boss of 47
I learned how to excuse boys for anything they did to me or my friends
With the famous boys-will-be-boys phrase
But then i started seeing the world as it really is
I held my head up high and started cooking for fun
I started telling the truth and naming things for what they are
Rape, violence, sexism, catcalling, controlling, discrimination
I learned how to embrace the good ones like feminism, empowerment and self-care
I became sex positive and discovered a part if myself
Without my cheeks blushing to the mention of sexuality
I realized sex was not only for reproduction but pleasure
And that women who have sex are not whores or sluts
They are aware of themselves and their needs and wants
I now know how to love my body and everyone else’s no matter their shape and size
I found strength within myself to recover from all the damage this society inflicted on me
And how to take care of myself when I am most fragile
I learned to love honestly with my whole being
Without concern whether I loved a boy, a girl or someone beautifully different
I learned how to make gender roles disappear and do whatever I want to
I saw women who are amazing football players
And those who wrote books and have PhDs
They all made me and other girls realize nothing is impossible
And that all people are equal and beautiful no matter what they tell you
That is what you should teach young girls and women around the world
That is how I found happiness and the strength to wake up every morning
And take on the world with everything I can give
This is why i needed feminism.

Ja sam društvo. Ja tlačim žene. Muškarce. Bezrodne osobe. Sebe. Tebe. Sve nas.

AUTOR: Arian Kajtezović

Žena. Dugo nisam volio tu riječ. Mrzio sam što me se povezuje s njom na način koji nisam ja. Htio sam izbrisati pojam žene. Pojam muškarca. Pojam spola. Budimo ljudi, borimo se za svoje mjesto u ovom svijetu kao ljudi, ne kao žene i muškarci. Jednakost, ravnopravnost, činila se mogućom ako izbrišemo ono što naizlged te razlike i nepravdu stvara.

Ali brisanjem nečega se ne briše sve što je do tada bilo. Da se izrazim Shakespearovski, one koje nazivamo ženom, sustavno bi se tlačilo i s drugim imenom (A woman by any other name would be as systematically oppressed).

Žena. Samo riječ. I ponosim se njome. Ponosim se što mi je svijet poklonio dar bivanja osobom koja je iskusila što znači u ovome svijetu biti žena. A naša iskustva su dio nas, i oblikuju što ćemo postati. Stoga, danas, kada svijet više ne vidi riječ „žena“ kad me pogleda, ja znam bolje. Žena je tu. Dio je mene. A i dio je svih nas. Jer kao što rekoh, brisanjem nečega se ne briše što je do tada bilo. A mnoga moja iskustva, bila su ženska. Nekad direktno zbog percepcije svijeta da sam žena, nekad indirektno zbog svojih braće, sestara i ostalih siblinga koje svijet doživi ili odbije doživjeti kao ženu ili bilo koji drugi ne-muški rod. A svijet me tako vidio, kao curicu, pa djevojku, pa ženu, pa se tako prema meni odnosio, tako me tlačio, i tako me stvarao. A ja sam bježao. Prvo brisao, zatim bježao. Sada punim plućima kažem: vidi me. Ja sam tu. Mene ne čine niti grudi koje sam imao. Niti što ih sada nemam. Niti moji jajnici. Niti moja brada. Ovo tijelo je moje od rođenja, ovakvo kakvo je, kakvo je bilo, kakvo će biti. I to me ne čini niti više niti manje ženom. Bio sam, i ostao, ja.

: By Lori from New York, NY, United States (madelinetosh merino, in graphite) [CC BY-SA 2.0 (http://creativecommons.org/licenses/by-sa/2.0)], via Wikimedia Commons

Društvo. Kažemo da društvo tlači žene ili druge osobe. Društvo. Ono tamo, neko, apstraktno društvo. Neki tamo patrijarhat. Ali ne. Ja sam patrijarhat. Ja sam društvo. Ja tlačim žene. Muškarce. Bezrodne osobe. Sebe. Tebe. Sve nas. Isto kao što ti tlačiš mene, sebe i sve nas. Mi smo društvo. Osoba plus osoba plus osoba plus osoba… sve osobe koje su postojale, postoje ili će postojati. Mi smo društvo. Konkretna bića, s konkretnim tijelima, umovima, mislima, osjećajima, imenima, iskustvima. One osobe prije nas, dovele su nas tu gdje jesmo, i mi smo dio njih, njihova iskustva oblikovala su nas i naša, kao što mi danas oblikujemo iskustva i identitete drugih. I tako smo svei povezanei, isprepletenei, i zajedno činimo sustav opresije u društvo koje nas sve skupa tlači.

Nit po nit, svezalie smo se u klupko opresije. I nećemo se lako otplesti, ali ako svaka osoba čini jednu nit, možemo se potruditi činiti sve što je u našoj moći da makar pogledamo oko sebe, uočimo gdje se ipreplićemo s drugim nitima opresije, i pomoći jednie drugima da se otpetljamo, i nastojmo se otvoriti dovoljno prema drugima da ih prihvatimo onakvima kakve žele biti. Da im stvaramo prostor u kojem se osjećaju slobodno i sigurno da se otvore svijetu bez straha od osude. A svaka osoba živi taj strah. Strah da nismo dovoljno muškarci. Nismo dovoljno žene. Previše smo žene. Nismo dovoljno uklopljenei. Nismo dovoljno različitei. Zaustavimo se. Jesmo. Dovoljno smo. Ovakve, ovakvi, ovakva kakva jesmo. Mi, iznutra, bez očekivanja ostalih niti iz klupka koje nas vežu da se ne opustimo i raspletemo. Budimo mi danas. Počnimo danas, 8. marta, u ime svih dosad tlačenih osoba, i nastavimo sutra. Pa prekosutra. Pa možda onda malo zaboravimo. Ali doći će i iduće godine opet 8.mart. Pa se opet potrudimo biti mi danas. Pa nastavimo sutra, pa prekosutra. Ali ovaj put i iza prekosutra. Pa možda onda opet malo zaboravimo. A doći će i iduće godine opet 8.mart.

Policajci

AUTOR: ALEKS

Sirovina! Dobar početak priče. Da, sirovina. Odnosi se na naslov. Ova noć je ponovljena toliko puta, ali nešto se promijenilo, reagovao sam, napokon. 433 M 464, policija, prijetnja, borba za život. Prijateljica, stanica i čekanje taxija, nikakvo zlo. Napad! Ja sam muškarac. Dopušteno je da me tuku. Jer ja sam On, i policija, vlast može da radi sa mnom šta hoće, ipak sam testosteron. Ja ne radim ništa. Ništa. Želim pomoći psu. To je sve. Napadnut sam, po ko zna koji put, ali ovaj put je drugačije, napali su me oni, koji su me štiti trebali.

Ja ovdje nemam dom, ovdje samo preživljavam, jedva. Svaki izlazak je moguće koban. Prošlo je. Došao sam na ‘mirnije’ mjesto. OTIŠAO sam gore, na zrak, sam pijem pivo, samo sam u svom pogledu, nema me nigdje. KRV KRV KRV. Zašto?! Odlazim kući, krv na mojim rukama, na njenim grudima, na mom biciklu, na mojoj duši. Auto leti, gdje je policija, uh, pardon, zaboravio sam da je zauzeta s nama, običnim ljudima, mi smo kriminal, želimo pomoći psu, znate, psi su zli, policija to zna, oni znaju, oni su vlast. Oni imaju pravo da me udaraju, baš kao i večeras, zato što sam muško i volim pse. Zato. Anela je opet pobijedila. Pobijedila je zato što je žena na papiru, a vrsta nižeg sloja u njihovim očima. Odjednom više nisu fizički naslini i postaju seksualni zlostavljači. Pištolj! Želim pištolj! Da pucam kad treba, a znam kad treba, znam kad su svie kukavice. Strah strah strah, samo strah. Zatvor je bolje mjesto, čak imamo izlaz i za vikend i tad smo opasnie, jer smo svie ‘mi’ policija. Policija je anarhija. Anarhija je bolja. Bolje ne postoji. Ja postojim. Ne znam do kad. Vjerovatno do kad je mene, a ne policije.

Policija je tako ružna riječ postala. Most za kriminal. Voda za ubistvo. Mreža paukova. I pauk je moja nada, uvukao bih se u mrežu, da se zaštitim, u svoju fobiju, koja je sigurnija od ovog toksičnog zraka, to nije zrak to je toksična ‘galaksija’. Nikad neće izumrijeti. Stolice, čaše, flaše će letjeti, letjeti će korijen koji živi. ‘Sve je to testosteron, brate moj’, ali nije, to je samo društveno uslovljeni hormon, koji nema sreće, ima samo poriv koji vuče korijene iz istog onog dječaka koji je htio plakati zbog banalne sitnice, ali mu je bilo zabranjeno, jer je on muškarac, a on to nije znao, jer je dijete, jer je absorpcija ovog vremena, ovog svijeta i on je shvatio da je jedino dobro biti grub, macho, nasilan, njemu je to priroda postala, postalo je urođeno nešto što nikad nije bilo rođeno.

I napokon dolazim do činejnice za koju znam, a to je da se svie onie boje, jer imaju traumu, jer imaju poriv čist, jer nemaju prepreku, jer im je neko u djetinjstvu dozvolio da ne plaču. Da je krv istina, i istina krv. I krug se nastavlja. NE ŽELIM OVDJE OSTATI, ubiće me, znam, već jesu, ali do kraja će uskoro, ako ne odem, moram. MORAM! Pjesme! Hahaha. Ne smijem ni da pjevam, ni da gledam, ni da pričam, ni da postojim. Smijem samo organizovati vrijeme. Smisao tog vremena sastoji se od sati i ljudi i mjesta, potrebno je biti organizovan.

A šta kad sam pijan? I onda kad sjednem u kutak, pijem i gledam kroz zrak i tad je krv oko mene i ne mogu da operem taj žedni poriv koji egzistira tako jako u ovom vremenu. Ne mogu da pobjegnem, ne mogu, jer svaki put kad pobjegnem, sve je krvavije i sočnije drugima. Gubim se i pitam, zar ima smisla IKAKVOG?! Ovdje nema! Ovdje je ništavilo, koje proždire sve što je na direktnom putu, s periferije polako uvlači i gadi svoju utrobu dobrotom. Ovdje nikad nije bilo gore, nikad nije bilo više rata nego sad, nikad nije bilo više krvi na mojim rukama, nikad nije bilo više želje za spasom. Nikad nisam bio realniji. Nema mladosti, samo tuga i stara starost. Koliko god da smo mladie, starost je već uzela maha pri rođenju. I žao mi je. Jako mi je žao. Bore koje me pomlađuju postaju tužnije. Toliko su tužne da sam sam sebi star.

I koga briga za ovo sve. Isti onaj policajac koji je fizički bio nasilan prema meni, isti taj policajac će kucati na vaša vrata i imati će prava da zaustavi veselje, veselje koje je katarza, a auto koje se čuje i na Prenju neće biti zaustavljeno, možda nekad, kad ga zaustavi mrtva sila, sila nečovjeka, tada jedino. Policajci, oni, koji imaju tako smiješnu titulu, poli – više, i cajci kao cajke. Višecajke ih mogu zvati, jer ipak slušaju cajke dok ja prijavljujem da me maltretiraju njihove kolege.

Depatologizacija Trans* BiH

[English below]

„Mi, neformalna grupa transrodnih* osoba iz Bosne i Hercegovine, Trans* BiH, koja djeluje u sklopu Sarajevskog otvorenog centra, vjerujemo da je tretiranje rodne raznolikosti kao mentalnog poremećaja pogrešno, neutemeljeno i pridodaje postojećoj stigmatizaciji transrodnih osoba. Kao takvo, ono nema mjesta u dijagnostici koja treba da se temelji na načelima naučnog istraživanja i univerzalnih ljudskih prava.

Mi govorimo, ne kao akademski stručnjaci ili kreatori rodnih ili zdravstvenih politika, već kao osobe koje žive stvarnost transrodnog postojanja. Naš glas je i glas onih koji su lično doživjeli predrasude, stigmatizaciju i uticaj loše pravne, zdravstvene i socijalne politike.

Označavanje rodne raznolikost kao mentalne bolesti potvrđuje pogrešnu pretpostavku da su cisrodni muškarac i cisrodna žena jedini rodni identiteti, i na taj način izravno ili neizravno označavaju rodne različitosti kao “neprirodne.” U zemljama u kojima je mentalna bolest kriminalizovana i gdje su mentalno oboljele osobe dehumanizovane i bez osnovnih ljudska prava, ta dijagnoza ima loše posljedice.

Djeca i mladi, koji su najviše obespravljena skupina, zbog njihovog društvenog i ekonomskog statusa, su u najvećoj opasnosti od tih strašnih zloupotreba.

Insistiranje na kategorizaciji ili dijagnosticiranju djece, u dobi kada tek počinju istraživati svoju društvenu okolinu, kad postaju svjesni svog tijela, pola i društvenih uloga, a prolaze kroz intenzivan rast i razvoj – je neodgovorno i štetno. Nametati naše pogrešne norme koje se odnose na izražavanje rodnog identiteta i seksualne orijentacije na djecu, znači oduzimanje djeci njihovog osnovnog prava da se razvijaju u sigurnom okruženju koje je poticajno za rast i razvoj.

Na taj način stavljamo sav teret na one koji nisu ni uzrok problema, niti imaju političku i društvenu moć da bilo šta mijenjaju, a u isto vrijeme oslobađamo odgovornosti one koji imaju moć i koji su često izvor problema.

Izraz “rodna nekongruentnost ili rodna kontradiktornost” temelji se na neodrživoj pretpostavci da postoji čvrsta, nepromjenjiva veza između roda i dodijeljenog fizičkog pola. Gomilajući naučni dokazi upućuju na to da rod i pripisani pol nisu jednostavni u svom obliku i prirodi, niti nerazdvojivi. Tako da „rodna kontradiktornost“ može da bude jedino kontradiktornost između onoga što mi mislimo da je rod sa pripisanim biološkim polom, kakvo god to značenje bilo.

Rodne uloge i pretpostavke koje se vežu za rod uveliko variraju među kulturama, religijama i u vremenu. Ova pravila koja su izmislili ljudi, nameću neprirodnu binarnu rodnu podjelu ljudi, čija je svrha prije svega socijalna i ekonomska, a jako malo veze ima sa sa stvarnim ljudskim rodnim identitetima.

Mi čvrsto vjerujemo da će Svjetska zdravstvena skupština pristupiti reviziji i pregledu Međunarode klasifikacije bolesti s istim žarom, stručnosti i predanosti, poštujući univerzalna ljudska prava i zaštitu djece. Psihijatrija, kao medicinska struka, također se također mora oslanjati se na naučne dokaze, a ne na različite kulturne norme.

Trans* BiH grupa, 18. oktobar, 2014. godine

Depathologisation of Trans* – call to stop treating gender diversity as a mental illness

With the support of the Sarajevo Open Center, Trans* BiH has released a statement regarding the upcoming revision of the International Classification of Diseases (ICD) diagnostic tool by the World Health Organization. The proposed new code (ICD-11), to be adopted in 2017, includes “Gender Incongruence of Adolescence and Adulthood” and “Gender Incongruence of Childhood” classified as disorders. Trans* BiH and the Sarajevo Open Center are joining international action to depathologise gender diversity. We find the classification of natural human gender diversity unscientific and damaging, especially to children and youth as the most disempowered population.

Dear Sir/Madam,

We are writing to you regarding the upcoming revisions of the ICD codes, namely the proposed declassification of “gender incongruence” in the ICD as a mental disorder. We believe that the treatment of natural gender diversity as a mental disorder is misinformed, unscientific and adds to the existing stigmatization of transgender people. As such, it has no place in a diagnostic tool of an organization based on the principles of scientific inquiry and universal human rights.

We are an informal group of transgender* people from Bosnia and Herzegovina, Trans* BiH, associated with the Sarajevo Open Center. We speak to you not as academic experts on gender or healthcare policy makers, but as people who live and breathe the reality of transgender existence. Our voices are the voice of those who experience on their own skin the prejudice, stigmatization and damaging legal, healthcare and social policies.

The World Health Organization describes mental health as “…a state of well-being in which every individual realizes his or her own potential, can cope with the normal stresses of life, can work productively and fruitfully, and is able to make a contribution to her or his community.”[i]

We find this statement practical where it applies to people facing normal stresses of life. However, transgender people worldwide face stresses that cannot be described as normal stresses of life. These include complete loss of family support, family violence, homelessness, peer violence, physical, mental and sexual abuse at the hands of authorities, bullying and abuse in schools, sexual exploitation, stigmatization, brutal “corrective treatments,” objectification, ostracism and murder. These stresses are far beyond any stresses that an average person should be able to effectively cope with.

Further, labelling gender diversity as a mental illness confirms the false assumption that cisgender male and cisgender female are the only normal gender identities, and thus directly or indirectly sanctions the violent suppression of natural gender diversity as “unnatural.” In countries where mental illness is criminalized and where mentally ill people are dehumanized and denied basic human rights, this diagnosis has dismal consequences.

Children and youth, who are the most disempowered group due to their social and economic status, are at the highest risk of these horrific abuses. Like adults, they are often subjected to “correctional treatments” resulting in severe trauma and frequently in death. These attempts to force individuals to adhere to cultural gender norms use physical and mental torture, “correctional” rape and starvation – to name just a few.

Insistence that we categorize or diagnose children at an age when they are just beginning to explore their social environment, when they are becoming aware of their bodies, gender, social roles, and are undergoing intensive growth and development – is irresponsible and damaging. To impose our misinformed norms relating to gender identity and expression and sexual orientation on children is to rob these children of their basic right to develop in a safe, accepting and positively stimulating environment, free of coercion.

The mental disorders that result from the aforementioned abuses by family, peers, authorities and the society at large and the failure of responsible authorities to support and protect transgender individuals, are left untreated. Trauma suffered and injuries received are sidelined, because of the insistence that gender identity – not savage abuse – is the problem. We thus place all the burden on those who are neither the cause of the problem nor have the political and social power to fix it, and excuse those whose behavior is the source of the problem.

Inability to exist in a state of well-being, realize one’s own potential, work productively and fruitfully, and contribute to one’s community while homeless, denied healthcare, exposed to physical, sexual and emotional violence and death cannot be described as a mental disorder. It is a natural human reaction to extreme hardship.

We ask that you very carefully consider the words “incongruence” and “assigned.” The term “gender incongruence” is based on an unsupported assumption that there is a solid, invariant connection between gender and assigned physical sex. Mounting scientific evidence indicates that gender and psychical sex are neither simple in their formation and nature, nor inextricable. Thus gender incongruence is an incongruence between what we imagine rather than know gender to be, with whatever meaning we assign to anatomy whose formation we do not fully understand. This approach fails to live up to the standards of scientific excellence that the WHO applies in other health-related areas.

Gender has, and always had, a significant cultural component. As such, gender roles and underlying assumptions vary widely between cultures, religions, and in time. These man-made rules impose an unnatural binary gender division on humans, whose purpose is above all social and economic, and bears little relation to actual human gender identities. Thus, what the ICD is actually labelling as a mental disorder is the failure to adhere to narrow, culturally defined, binary, unscientific assumptions subject to change with geography, time, and economic and social conditions.

As cultural gender rules are so strictly and brutally enforced in many places around the globe, it can be said that no “mentally healthy” person would venture to defy them. As we so often see from murder statistics of people who do not conform to cultural gender norms, such defiance is in effect, though not in intent, suicidal. This must change.

Through their dedication to bringing the best possible healthcare to all human beings around the world, the WHO has saved countless lives. Through strict adherence to science-based medicine and evidence-based interventions, and driven by a belief that all human beings deserve the best possible health care that the modern science can provide, the WHO staff and volunteers constantly put their lives on the line to reach those in need.

We are confident that the World Health Assembly will approach the review of the ICD with the same passion and excellence, and dedication to universal human rights and protection of children it applies to other areas of healthcare. Psychiatry, as a branch of healthcare, must also be science-based and rely on scientific evidence rather than varying cultural norms.

[i] Mental health: a state of well-being [WHO].

Tranzicija: Povratak kući sebi samima

[English below]

Tranzicija: Povratak kući sebi samima

Piše Arian Kajtezović

Svi uvijek kažu da sam razuman. Svatko tko me poznaje, zna da sam smiren. Sabran. Promislim dobro prije nego djelujem. Objektivan. Trudim se pronaći razloge i uzroke u pozadini stvari. Ne donosim nagle zaključke. Mnome ne upravljaju osjećaji. Ponekad mi se čini da me doživljavaju kao da sam neki hladni robot bez osjećaja, samo računalo koje prima i izbacuje informacije. Dobro, ne uvijek nužno točne informacije, ali znate, relativno pristojne za ljudsko biće. I općenito se slažem s tim. Ono što želim reći jest: navedite mi situaciju u kojoj je netko vjerojatno bio bezobrazan prema meni ili prema nekome do koga mi je stalo, a ja ću prilično sigurno pronaći relativno razumno objašnjenje i/ili opravdanje za ponašanje te osobe, a ne samo reći: “Užasna je, neka umre.”. Znam da je ovo ‘normalna’ ili uobičajena reakcija kada nas netko povrijedi svojim postupcima, ali iz nekoga razloga naučio sam sagledati i ‘drugu stranu’.

Čak i kada ne dijelim nečiji stav o temi o kojoj osoba govori, mogu razumjeti njene razloge i vidjeti da u biti i nismo toliko različiti_e. Jasno mi je da svi dijelimo sličan način razmišljanja i da ljudi rijetko kada žele nanijeti bol drugima. Čak i ako povrijede nekoga, obično je to u potpunosti nenamjerno ili je riječ o nekoj vrsti samoobrane. A ako netko zauzme čvrst stav o nečem s kojim se u načelu slažem, često ću se ‘boriti’ za drugu stranu ukazujući na njene argumente – to ne znači nužno da ću se složiti s tim gledištem, već samo da ga neću odbaciti kao besmislicu koja nije racionalno potkrijepljena. Svi zaista možemo shvatiti jedni druge ako prestanemo igrati tu igru. Nismo protivnici_e na sportskome natjecanju. Ne trebamo biti jedni protiv drugih. Možemo komunicirati i potruditi se slušati najbolje što možemo. Zaista čuti KAKO druga strana objašnjava, osjeća, doživljava samu sebe. Bez obzira o čemu se radi i tko su ‘oni_e’ u razgovoru, a tko smo ‘mi’. Svi smo zapravo ‘mi’.

Dakle, što me potaknulo da napišem ovaj tekst? Razmišljajući o svemu ovome, shvatio sam da sam sretan. Osjećam da sam došao do trenutka u svom životu kada sam napokon zadovoljan samim sobom. Naravno, ne 100%, ali općenito jesam. Kao da pripadam ovdje. Kao da je ovo napokon moj život. Ne više na čekanju. Ne više kao da ‘nešto nije kako treba’. Nekada je u mome životu bilo mnogo situacija kada bi se nešto lijepo dogodilo, nešto bi me razveselilo, činilo da se dobro osjećam, ali ipak, nešto ne bi bilo kako treba. To bi često značilo da nisam baš pokazivao neke reakcije. Mislim da je moje tijelo osjećalo disonancu te, umjesto da osjeća dobro i loše, neutraliziralo bi se i ne bi reagiralo. Uopće. Ljudi su mi govorili da misle da bih reagirao jednako da osjećam i neizdrživu bol i hedonističko zadovoljstvo. Čak i kao dijete, ako bi se derali_e na mene ili me istukli_e, za razliku od većine djece, obično ne bih ni zaplakao ni prigovarao. Samo tišina. Bez reakcije. Nakon svega što ste pročitali_e, vjerojatno i vama zvučim kao robot.

Naravno, mogu se sjetiti brojnih situacija kada nije bilo nužno tako – čak bih ponekad pretjerao, primjerice kada se ne bih mogao prestati smijati i slično – te situacija u kojima sam zaista uspio istinski osjetiti i pokazati da sam sretan, tužan, itd. I sa svim ovim analiziranjem, objektivnim promišljanjem, argumentiranjem… nikada nisam razmišljao o tome zašto sam ovakav kakav jesam. Ili zašto nešto nikada ‘nije kako treba’. Što je uopće to nešto. Često bi čak prolazilo neprimijećeno. Samo je postojalo. I da druge osobe nisu primjećivale, možda ne bih uopće postao svjestan toga. Samo je postojalo kao što sam i ja postojao. I vjerojatno bih samo nastavio živjeti svoj pretežno ‘robotski’ život.

Međutim, u nekom trenutku, na ovaj ili onaj način, naišao sam na neke trans osobe koje su govorile o sebi, o svojim iskustvima, stavovima… Mogao sam razumjeti. Je li to bilo samo uobičajeno ‘Mogu shvatiti druge bez obzira slažem li se ili ne (i osjećam li to)’? Ili sam razumio jer sam se i ja tako osjećao? U početku iskreno nisam znao. Kako mogu biti muškarac, nisam se baš uklapao u ‘macho’ kalup. Nisam bio veliki, snažni, mišićavi, dlakavi muškarac kojega zanima sport, automobili, seks, alkohol i slične stvari. Osjećao sam se kao da sam ‘premalen’. Kao da mi nitko neće vjerovati. I nije imalo smisla. Uvijek sam govorio – rod nije bitan. Rod ne bi trebao ni postojati. Imamo dijelove tijela koje imamo, o kojim god dijelovima bilo riječ, bez obzira na to koliko uobičajeni ili neuobičajeni bili. Mogu nam se sviđati ili ne sviđati. Ako nam se ne sviđaju, možemo odlučiti promijeniti naša tijela, ali to neće promijeniti našu osobnost.

Zašto su onda te osobe mijenjale svoja tijela? Zašto su se podvrgavale kozmetičkim zahvatima da bi promijenile izgled svojih genitalija da budu ono što bi mogle biti i bez toga? Naša tijela nas ne čine osobama koje jesmo. Ona su dio nas, ali ne najvažniji dio. Stoga, zašto, o zašto, nisam mogao prestati razmišljati o tome da ne bih trebao imati grudi koje sam imao i da su mi potrebne promjene poput promjene glasa, oblika tijela itd.? Jesam li se samo previše približio nečijoj tuđoj priči, povezao se s nečim o čemu je netko drugi govorio jer sam mogao pratiti njihov tijek misli ili su te misli odražavale ono što mi je moje vlastito tijelo pokušavalo reći? Nisam kod kuće. Ja nisam ja. Živim poluživot. U limbu. Zabavljam se, ali to još uvijek nisam ja u potpunosti. Dio mene se zabavlja. Drugi dio mene je nevidljiv, zaključan. U ormaru, moglo bi se reći.

Premda dugo vremena nisam bio siguran je li ovo istina. Počeo sam priznavati sam sebi. Pisao sam malo o svojim osjećajima. Ali nisam mogao biti siguran pripadaju li meni ili su nastali pod utjecajem drugih osoba koje sam slušao. Počeo sam vezivati grudi. Osjećao sam se izvrsno. Slično kao što sam se osjećao jednom kada sam se preodjenuo u rappera za skeč kojega smo moji rođaci i ja snimali. Tada sam skakao gore – dolje vičući: ‘Ovo sam ja, ovo sam ja!’, iako me nikada nije baš privlačio rap, ni glazba ni stil. Ali taj je dečko kojega sam vidio bio tu i on je bio ja, a ja sam bio on. To sam zaista bio ja. I kada sam vezao grudi, osjećao sam se izvrsno.

Ali taj rod. Nije imao nikakvoga smisla. Uvijek sam smatrao – rod nije važan. Rod ne bi trebao ni postojati. Činjenica da netko voli gledati sport ne čini oznaku maskuliniteta ili osobu muškarcem, itd. Kao što ni visoke potpetice i šminka ne čine oznaku femininiteta. To nije važno. Mi smo osobe koje jesmo. Ljudi. I nitko ne bi smio tvrditi da zna, reći ili pretpostaviti naš rod samo na temelju naših interesa, izgleda itd. Uvijek sam to isticao. Da smo svi jednakim članovima_icama jedne grupe te da su podjele na podgrupe besmislene, izmišljene i ograničavajuće bez ikakvoga razloga. Zašto je onda bilo bitno? Što bi se time promijenilo? Mogao sam biti sve što želim biti i kao žena. Dovraga, i da nisam, promjena tjelesnoga izgleda sigurno nije bila rješenje. To bi me samo površno prilagodilo očekivanjima društva, društvenim pretpostavkama da muškarci zaslužuju više i bolje nego žene ili barem da postoji razlika među muškarcima i ženama. Ali ne, znao sam da svi zaslužujemo jednake stvari, pravedne stvari, kao ljudi – a ne kao rodovi. Stoga, zašto? Što me to u vezi ovoga tijela smetalo? Što je to bilo s ovim ili onim imenom, ovom ili onom zamjenicom? Što je loše u tome da te društvo doživljava kao ženu? Što je loše u bivanju ženom? Ništa. Pokušavao sam pronaći odgovore, ali nisam postavljao prava pitanja. Još uvijek ih ne postavljam. Samo jedno znam. Još uvijek vjerujem u ono u što sam uvijek vjerovao: rodovi nisu važni, trebamo biti osobama koje želimo biti, činiti što želimo činiti i biti tretirani kako želimo biti tretirani jer to zaslužujemo kao ljudi, kao živa bića koja lutaju Zemljom s drugim živim bićima koja bi se trebala odnositi jedna prema drugima s poštovanjem.

Stvarnosti su, nažalost, drugačije i naša iskustva nas razdvajaju kao vrste, rase, rodove, klase, dobne skupine, jezike, kulture, nacije, sposobnosti, karakteristike, tijela, umove… Ali ne, ne bi trebali biti važni i ne bi trebalo biti važno kako tko izgleda, kako naša tijela izgledaju, kako govorimo, kako želimo da se drugi odnose prema nama, kako ulazimo u interakciju sa svijetom. Pa zašto? Zašto mijenjam svoje tijelo? Zašto mijenjam svoje zamjenice? Svoje ime? Zato što osjećam da sam kod kuće. Osjećam. Ne mogu racionalizirati zašto. Ne mogu vam ponuditi znanstveno ili logično objašnjenje. Što god mislite da bi ono moglo biti, tko zna, možda biste mogli_e biti u pravu. Kao što sam rekao, još uvijek ne postavljam prava pitanja. Ne pitam. Samo osjećam. Ja sam ja. Kod kuće sam. I živim svoj život, ne samo djelomično. Osjećam dobre trenutke, osjećam loše trenutke, osjećam sve kao ja. Još uvijek imam svoje stare navike, još uvijek previše analiziram, još uvijek imam taj osjećaj koji se zadržava duboko u meni i kojega se teško otresti te se još uvijek teško izražavam. Ali s drugačijim konotacijama, iz druge perspektive i sa sposobnošću da se udaljim od toga osjećaja.Jer se osjećam slobodno. Osjećam se kao da sam kod kuće. Uistinu sam izašao iz toga ormara i napokon shvatio što to znači, ne samo konceptualno, već i duboko osobno. Nisam više bio bjegunac koji se sakrivao u nekom ormaru i proživljavao život kroz malu rupu u njemu. Ne, sada sam kod kuće ili vani, slobodno istražujem svijet, u potpunosti kao ja. I zbog toga se osjećam DOBRO. Zašto? Napokon me zaista nije briga.

Transition: going home, to ourselves

By: Arian Kajtezovic

Everyone always says I’m led by reason. Whoever knows me, knows I am cool. Collected. Think things through. Objective. Try to see the reasoning and causes behind things. Don’t jump to conclusions. Am not governed by emotions. Sometimes it seems like they see me as some cold robot without any emotion and just a computer, taking in information and pouring out results. Well, not necessarily always the correct results, but, you know, relatively decent for a human. And in general, I agree. I mean, give me a situation, where it’s quite likely that someone was just an ass to me or someone I care about, and I’ll pretty much find a relatively reasonable explanation and/or justification for their behaviour so as not to just say “they’re horrible, they should die”. I know this is a “normal” or typical way to react when someone does something that hurts us, but for one reason or another I’ve just always learned to look at “another side”.

Even when someone talks about something and I have a different view on it, I can usually see where they’re coming from and see that we’re not all too different, really. I see that we all come from a similar mind-set, and rarely does anyone really mean harm to anyone else. Often, if they do harm, it is either completely unintentional, or a sort of self-protection. And if someone talks about something and strongly takes on a stand that I in principle agree with, I will often “fight for” the other side, by pointing out their reasoning behind it – not saying I agree with their particular view, but not dismissing it as though it’s nonsense and comes from a completely unreasonable place. We can all really relate to one another if we stop trying to play that game. We’re not opponents in sports. We don’t have to be against each other. We can communicate and try our best to actually listen. Actually hear HOW the other side is reasoning, feeling, experiencing what they are. Regardless of what it’s about and who the “they” in the conversation is and who the “us” is. We’re all actually “us”.

Now, what led me to writing this. Thinking about all this, I realized that I am happy. I feel like I have reached a point in my life where I am finally satisfied with me. Not 100% of course, but just in general. Like I belong here. Like this is finally my life. No longer on hold. No longer “just a little bit off”. There were plenty of situations before in my life where something nice would happen, something would make me happy, it would feel good, but still, “something” was off. Often it meant I just didn’t really react much. I guess it was like my body felt this dissonance, and instead of feeling both the good and the bad, it just neutralized and didn’t react. At all. People have told me they think I would react the same regardless of if I’m experiencing excruciating pain, or hedonistic pleasure. Even as a kid, if I were yelled at, or spanked, unlike most kids, I would usually neither cry nor object. Just silence. No reaction. By now, I probably sound like a robot to you, too.

Of course, I have had numerous situations when it wasn’t like that necessarily – would have even sometimes gone overboard with things like not being able to stop laughing, etc. And situations where I did manage to genuinely feel and express that I’m happy, or sad, etc. And with all this analyzing, objective thought, reasoning … I never thought about why I am the way I am. Or why “something” is always off. What that “something” even is. Often it gone unnoticed, even. It just was. And if it wasn’t for other people noticing, maybe I wouldn’t have even become conscious of it. It was just the way I was. And I would have probably just gone on living my mostly “robotic” life.

However, at some point, one way or another, I managed to stumble upon some trans people talking about themselves, their experiences, their views… I could relate. Was it just the usual “I can follow what others mean regardless of whether I agree” (or feel it myself)? Or was I relating because I felt it too? At first, I honestly didn’t know. How could I be a guy, I didn’t really fit into the “macho” mould. I wasn’t a big strong muscular, hairy dude who was into sports, cars, sex, drinking, etc. I felt like I was “too small”. Like no one would believe me. And it didn’t make sense. I’ve always said – gender doesn’t matter. Gender shouldn’t even exist. We have the body parts that we have, whatever they are, regardless of how common or uncommon they are. We may like them, or we may not. If we don’t, we could opt to alter our bodies, but that doesn’t change who we are.

So why were these people changing their bodies? Why were they going through cosmetic procedures to change the appearance of their genitals to be who they could be without that? Our bodies don’t make us who we are. They are a part of us, but not the key part. So, why, oh why, couldn’t I stop thinking that I should be without the chest I had, and with some changes such as my voice, body shape, etc.? Was it just me getting too close to someone else’s story, relating to what they’re saying, because I could follow their train of thought, or because these thoughts resonated with what my own body has been trying to tell me? I’m not home. I’m not me. I’m living a semi-life. In limbo. I’m having a good time, but I’m not me yet completely. Part of me is having a good time. The other part of me is invisible, locked. In the closet, I suppose you could say.

I wasn’t really sure though, for a long time, that this was true. I started admitting it to myself. Wrote a little bit about my feelings. But couldn’t be sure they were my own and not under the influence of others I’d heard. Started binding my chest. Felt amazing. Similar to how I felt when I’d dressed as a rapper boy for a skit my cousins and I were recording. That time I was jumping up and down yelling “this is me, this is me!” while I never was really drawn to rap, musically or by style. But that boy I saw, there he was, and he was me, and I was him. And that was me, indeed. So when I bound my chest, it was amazing.

But that gender. It made no sense. I always thought – gender doesn’t matter. Gender shouldn’t even exist. Just because someone likes watching sports does not make them masculine, or male, etc. Nor does wearing heels and make up make us feminine. That doesn’t matter. We are who we are. People. And no one should be able to know, tell or presume our gender simply based on our interests, looks, etc. I was always outspoken about this. How we’re all the same, as a group, and divisions into these subgroups were silly, invented and just limiting for no good reason. So why did this matter? What difference did it make? I could be everything I wanted as a woman. Hell, if I couldn’t, changing my body certainly wasn’t the answer. That would just superficially conform me to society’s expectations. To society’s presumptions that men deserve more and better than women, or at the very least, that they are different from one another. But no, I was determined, we all deserved equal things, just things, as people – not as genders. So why? What is it about this body that bothered me? What is it about this name or that name, this pronoun or that one? What’s wrong with being perceived as female? What’s wrong with being female? Nothing. I kept trying to find answers, but I wasn’t asking the right questions. I’m still not. I just know one thing. I still believe what I’ve always believed: genders don’t matter, we must be who we want to be and do what we want to do and be treated the way we want to be treated because we deserve it as people, as living creatures who are roaming this Earth with other living creatures who should treat each other with respect.

Realities are unfortunately different, and our experiences do set us apart, as species, as races, as genders, as classes, ages, languages, cultures, nations, abilities, characteristics, bodies, brains …. But no, they should not matter and it should not be important who looks like what, and what our bodies look like and how we speak, how we want to be treated, how we interact with the world. So why? Why do I change my body? Why do I change my pronouns? My name? Because I feel home. I feel. I can’t reason my way with this. I can’t give you a scientific explanation, or a logical one. Whatever you think it might be, who knows, you might be right. Like I said, I’m still not asking the right questions. I’m not asking. I just feel. I am me. I am home. And I’m living my life, not just partially. Feeling the good moments, feeling the bad moments, feeling it all as me. I still have my old habits, I still over-analyze, still have this lingering feeling in my gut that’s hard to shake and have difficulty expressing myself to others. But with a different overtone, from a different perspective and with the ability to get away from it. Because I feel free. I feel at home. I have truly come out of that closet, and finally understood what that meant, not just conceptually, but deeply, personally. I wasn’t a fugitive anymore, hiding away in some closet and experiencing life through a small hole in it. No, now I am in my home, or outdoors, or exploring the world freely, completely, as me. And that feels GOOD. Why? For once, I don’t care.

Kavez – Žaklina

Piše: Gordana Mitrović

Bilo je to jedno od onih neplaniranih večeri kada se eto zadesismo ja i moje dve prijateljice, da pijemo i pričamo o svemu i svačemu. Gledam te dve proste duše, romskog porekla i slušam njihove ispovesti. Sve se nekako nadovezalo, ispijane čaše, muzika, lepa domaćinska atmosfera. Bile su mi slatke skroz. Nedefinisane i neizgrađene, svaka na svoj način luckasta. Nevinog izgleda, mada doduše ljudi kad ih vide na ulici vide ono što žele da vide. Da su crni, prljavi, prosti i problematični građani drugog reda. I ja se negde tu uklapam, jer svaka različitost koja se kosi sa društvenim tradicijama se ne toleriše. Zato ih i razumem i uvek sam tu da zaštitim slabijeg, nezaštićenog. Delim ljude na dobre i loše. Ovo su dve neiskvarene osobe koje žive na ivici margine, siromašni i nisu imali priliku da budu nešto više. Nisu one birale put, već je put izabrao njih. Jedna od njih, malo pismenija, žena u duši, vizuelno muškarac, je otvorila svoju dušu. Zanimljiva priča, zato sam i želela da je napišem.

799016444_12c737eaa1_o — © Stefano Corso. Flickr. http://tinyurl.com/pvht5o7

Takozvana mala Žaklina, kako su je prekrstili, došla je sa svojih 13 godina do saznanja da je drugačija od ostalih. Ostavljena u domu kod svoje bake i deke, nije mogla očekivati mnogo toga. Bili su stari ljudi, ali prednost je bila u tome da je bila bar kod svojih, a ne kod nekih tuđinaca. Detinjstvo joj je bilo lepo. Siromašno se živelo, ali se moglo izaći na kraj. Što malo od socjalne pomoći, što od onog što deka pokupi u kontejnerima. Ko bi rekao da se u njima može naći hrane, pa čak i polovna garderoba, ukrasi, lampe, obuća. Sve što je iole očuvano i bilo u upotrebi, prodavalo bi se na pijaci. Ko mala pravila bi društvo deki u obilaženju kontejnera, znalo se čak i koja je njihova teritorija i niko nije smeo da im priđe, a kamoli da promoli glavu. Žaki je bila u jednom od kontejnera, jer deka nije mogao da se naginje, pa je bilo lakše da ona čeprka po njemu. Dešavali su se i manji incidenti, gde je mala Žaki gađala neku stariju ženu sa korama od banane, jer je ta žena udarila dedu. Ispala je tu opšta histerija, gde je baka počela da pritrčava deki i da kune ženu na sav glas, nazivajući je raznim pogrdnim imenima. Naravno ni ta žena nije ostala dužna. Nastala je opšta gužva oko mesta i đubrišta. Od dreke i vike, ljudi zaboravili na dete, pa kada su otišli svi kući, shvatili su da je Žaki ostala u kontejneru…

Ja sam se ovome toliko smejala, da su mi suze navrle na oči. A i to kako je ona to ispricala, opisno i komično…To je bio jedna od njenih dogodovština u detinjstvu. Već kad je stasala i ušla u pubertet, počeli su da joj se sviđaju dečaci. Okolina ko okolina, smatrali su je čudnom. Sa obzirom da je feminizirana, sitna, stariji dečaci iz kraja bi je kao slabiju, oponašali, pravili šale na njen račun.

Tako je bilo i jednog vrelog podneva kad je morala do prodavnice. Ispred su sedeli neki Romi od 15 do 18 godina i čim su je uočili već iz daljine, počelo je gurkanje i tiho podsmehivanje. Opijeni pivom, nekontrolisani, delovali su ko problem, što je i Žaklina predosećala, ali nije htela da bude kukavica. Išla je s podignutom glavom. Jedan od njih se već vrlo razgovetno i glasno izjašnjavao da mrzi pedere i da ih treba pobiti. Sad već sa strahom ulazi u prodavnicu i znala je da je tu sigurna, ali šta će biti kad izađe? Sa strepnjom je izašla i krenula ka kući. Pokušala je da ne obraća pažnju na njih, misleći da je neće dirati. Međutim jedan joj prišao otpozadi i šutnuo je u dupe, da je pala i razbila nos. Krv je šikljala ko iz rukava, šokirana i uplašena, trčala je ka kući, zaboravivši kesu sa namirnicama koje je kupila. I dalje je čula povike i pretnje da je više ne vide tu. Muškarčine na delu. Pravi likovi. Tako isfrustrirani i jadni, mačo muškarci su jednom pederu pokazali gde mu je mesto. Čim se pojavila tako kući krvavog nosa, baka je počela da kuka.

I tako je Žaki po prvi put imala iskustva sa huliganima. Kaže da je od tog dana postala druga osoba. Znala je da će ovo da je prati kroz život i da će biti obeležena… Suočena sa strahom, izgubila je na samom startu samopuzdanje. I sama sam se naježila, saosećala sam sa njom, jer sam i ja bila izvređena, ponižena… Mesecima nije izlazila iz kuće, stvorila je svoju sobu kao oazu mira. Pobegla je od stvarnosti, iz škole bi se vraćala uplašena da je opet ne startuju dečaci iz kraja. Strepela je za svoju sigurnost, i da je htela da se bori, nije znala kako. Upala je u depresiju što je uticalo na sve, ubrzo više i nije išla u školu. Deka i baka su bili uvereni da ide u školu, ali dolazak razrednog starešine ih je uverio u suprotno. Počeli su problemi i kod kuće. Neshvaćena od strane porodice i od strane okoline, odlučila je da potraži utočište, da bude negde gde će se osećati prihvaćenom.

Njen prvi susret sa prostitucijom je bio u četrnaestoj godini. Sklupčena na klupi u parku, gladna, jedna od kraljica trotoara je spazila i uzela pod svoje. Od tog trenutka je bila njeno vlasništvo. Zanesena pažnjom i ljudi sličnih njoj, ništa joj nije drugo preostalo no da se uklopi, da kupi njihove fazone i da opstane u tom čoporu. Ništa drugo joj nije bilo ponuđeno, sem kaveza…… Sumnja u svoj pol i identitet, izaziva strah, nesigurnost. On zna da zna, ali ni samom sebi nesme to reći naglas. Zna da je žensko u srcu, ali nije na papiru i nije kada skine odeću! Morao je biti u blizini sebi sličnih.