Policajci

AUTOR: ALEKS

Sirovina! Dobar početak priče. Da, sirovina. Odnosi se na naslov. Ova noć je ponovljena toliko puta, ali nešto se promijenilo, reagovao sam, napokon. 433 M 464, policija, prijetnja, borba za život. Prijateljica, stanica i čekanje taxija, nikakvo zlo. Napad! Ja sam muškarac. Dopušteno je da me tuku. Jer ja sam On, i policija, vlast može da radi sa mnom šta hoće, ipak sam testosteron. Ja ne radim ništa. Ništa. Želim pomoći psu. To je sve. Napadnut sam, po ko zna koji put, ali ovaj put je drugačije, napali su me oni, koji su me štiti trebali.

b6622fcaa4ad3bdb61e7a5104d28f93fJa ovdje nemam dom, ovdje samo preživljavam, jedva. Svaki izlazak je moguće koban. Prošlo je. Došao sam na ‘mirnije’ mjesto. OTIŠAO sam gore, na zrak, sam pijem pivo, samo sam u svom pogledu, nema me nigdje. KRV KRV KRV. Zašto?! Odlazim kući, krv na mojim rukama, na njenim grudima, na mom biciklu, na mojoj duši. Auto leti, gdje je policija, uh, pardon, zaboravio sam da je zauzeta s nama, običnim ljudima, mi smo kriminal, želimo pomoći psu, znate, psi su zli, policija to zna, oni znaju, oni su vlast. Oni imaju pravo da me udaraju, baš kao i večeras, zato što sam muško i volim pse. Zato. Anela je opet pobijedila. Pobijedila je zato što je žena na papiru, a vrsta nižeg sloja u njihovim očima. Odjednom više nisu fizički naslini i postaju seksualni zlostavljači. Pištolj! Želim pištolj! Da pucam kad treba, a znam kad treba, znam kad su svie kukavice. Strah strah strah, samo strah. Zatvor je bolje mjesto, čak imamo izlaz i za vikend i tad smo opasnie, jer smo svie ‘mi’ policija. Policija je anarhija. Anarhija je bolja. Bolje ne postoji. Ja postojim. Ne znam do kad. Vjerovatno do kad je mene, a ne policije.

Policija je tako ružna riječ postala. Most za kriminal. Voda za ubistvo. Mreža paukova. I pauk je moja nada, uvukao bih se u mrežu, da se zaštitim, u svoju fobiju, koja je sigurnija od ovog toksičnog zraka, to nije zrak to je toksična ‘galaksija’. Nikad neće izumrijeti. Stolice, čaše, flaše će letjeti, letjeti će korijen koji živi. ‘Sve je to testosteron, brate moj’, ali nije, to je samo društveno uslovljeni hormon, koji nema sreće, ima samo poriv koji vuče korijene iz istog onog dječaka koji je htio plakati zbog banalne sitnice, ali mu je bilo zabranjeno, jer je on muškarac, a on to nije znao, jer je dijete, jer je absorpcija ovog vremena, ovog svijeta i on je shvatio da je jedino dobro biti grub, macho, nasilan, njemu je to priroda postala, postalo je urođeno nešto što nikad nije bilo rođeno.

I napokon dolazim do činejnice za koju znam, a to je da se svie onie boje, jer imaju traumu, jer imaju poriv čist, jer nemaju prepreku, jer im je neko u djetinjstvu dozvolio da ne plaču. Da je krv istina, i istina krv. I krug se nastavlja. NE ŽELIM OVDJE OSTATI, ubiće me, znam, već jesu, ali do kraja će uskoro, ako ne odem, moram. MORAM! Pjesme! Hahaha. Ne smijem ni da pjevam, ni da gledam, ni da pričam, ni da postojim. Smijem samo organizovati vrijeme. Smisao tog vremena sastoji se od sati i ljudi i mjesta, potrebno je biti organizovan.

A šta kad sam pijan? I onda kad sjednem u kutak, pijem i gledam kroz zrak i tad je krv oko mene i ne mogu da operem taj žedni poriv koji egzistira tako jako u ovom vremenu. Ne mogu da pobjegnem, ne mogu, jer svaki put kad pobjegnem, sve je krvavije i sočnije drugima. Gubim se i pitam, zar ima smisla IKAKVOG?! Ovdje nema! Ovdje je ništavilo, koje proždire sve što je na direktnom putu, s periferije polako uvlači i gadi svoju utrobu dobrotom. Ovdje nikad nije bilo gore, nikad nije bilo više rata nego sad, nikad nije bilo više krvi na mojim rukama, nikad nije bilo više želje za spasom. Nikad nisam bio realniji. Nema mladosti, samo tuga i stara starost. Koliko god da smo mladie, starost je već uzela maha pri rođenju. I žao mi je. Jako mi je žao. Bore koje me pomlađuju postaju tužnije. Toliko su tužne da sam sam sebi star.

I koga briga za ovo sve. Isti onaj policajac koji je fizički bio nasilan prema meni, isti taj policajac će kucati na vaša vrata i imati će prava da zaustavi veselje, veselje koje je katarza, a auto koje se čuje i na Prenju neće biti zaustavljeno, možda nekad, kad ga zaustavi mrtva sila, sila nečovjeka, tada jedino. Policajci, oni, koji imaju tako smiješnu titulu, poli – više, i cajci kao cajke. Višecajke ih mogu zvati, jer ipak slušaju cajke dok ja prijavljujem da me maltretiraju njihove kolege.

Leave a Reply

Your email address will not be published.